Neka me mrze, samo neka me se plaše, govorio je Gaj Julije Cezar Germanik. Neka me mrze, samo neka me se plaše, nije ponovio Gaj Milo Cezar Đukanović. Neka me vole i neka me se plaše, nije zabuncao Gaj Aleksandar Cezar Vučić…
Gaj Julije Cezar Germanik bio je opasan dasa. Zapravo, bio je više lud nego opasan. Ili: lud i opasan u isti mah. Mnogi antički istoričari opisuju ga kao Kaligulu Ludog. Dakle, bio je izgleda dibidus i volio je, sva je prilika, da nosi crvene čizmice. Otuda i proslavljeno ime: Luda Čizmica.
Mila nijesam nikada vidio u čizmicama, makar na javnom mjestu. Privatno se ne poznajemo. Aleksandra Malog, koji želi da postane veeeeliki, nikada nijesam vidio u čizmicama, naravno, na javnom mjestu. Privatno se ne poznajemo. Dakle, svaka sličnost sa ludim Kaligulom je isključena. U modi su italijanske cipelice, mada Aleksandar Mali koji mahnito želi da poraste i da konačno nadraste najvećeg često misionari po brdovitim i blatnjavim terenima svete serbske zemlje. Milo, uglavnom, nije terenac. Uglavnom ga nose u fotelji i uglavnom foteljaši u okvirima svoje foteljaške imperijice…
Ludi Kaligula je, iako je bio ludak, bio car. Dakle, za imperatorsku funkciju preporučili su ga neki skriveni kvaliteti. Ne treba, vidimo na primjeru mudrih Rimljana, tek olako suditi o čovjeku, osobito ako je na nekakvoj ničim zasluženoj funkciji. To što je neko ludak ne mora da znači da nije mudar političar, naravno, u geostrateškom smislu. Ludi imperatori, istorija nas uči i hvala joj do neba, bili su istaknuti vizionari. Uglavnom su uništavali sopstveni narod u pokušaju da unište sve oko sebe i tako ugode sebi. Ludi Kaligula je u tome bio kao i ostali pametni imperatori. Dakle, čovjek sa vizijom. Ljudina sa vizijom, prevedeno na primjereniji montenegrinski dijalekat…
Milo, koliko znamo, a privatno ga ne znamo, nije čovjek sa vizijom. On, ni u svom imperatorskom zanosu, nikada nije vizionario, sem ponekad u dalekom predreferendumskom periodu i malo prije i poslije toga. Međutim, njegovo vizionarenje nije imperatorsko vizionarenje. Svaka sličnost sa Kaligulom je, naravno, isključena…
Aleksandar Mali koji je opasno porastao, takođe nije vizionar. Ono što u njegovom političkom i psihološko-filosofskom djelovanju liči na viziju, zapravo i nije vizija. Više je nešto što ima veze sa naglom i sumanutom političkom strategijom. Osobito kad je riječ o tako dragim nacionalnim temama i očekivano neočekivanim obrtima pravoslavno-protestantske socrealističke avangardističke i zenbudističke histerične političke taktike. Elem, i kod ovog junoše svaka sličnost sa Kaligulom je unaprijed isključena…
Kaligula je, kažu počesto lažljivi historici, volio zabave i bahanalije. I da je tako, nije jedini koji je volio. Zapravo da nije volio, vjerovatno bi bio jedini koji nije volio. Koji to imperator ne voli ispijanje podaničkog straha i prolivanje mlakašne podaničke krvce? Bez tog i takvog pogonskog goriva ne bi bilo ni historijskih zamaha, ni epohalnih uzleta. Ludi Kaligula je jednostavno volio sve što vole mladi. A sem toga, što je bio mlad, bio je i car. A sem toga što je bio car, bio je i lud. Pa kako onda da ne voli ono što i obični pametari kriomice voledu…
Koliko znamo, a ne znamo privatno, niti smo se time ikada bavili, Milo ne voli. Mislim ne voli ono što mnogi misle da voli. On i kad voli, voli kako treba da se voli. Gospodstveno, potajno i neštedimice. Ni u najrazuzdanijem izdanju, kažu oni koji ga poznaju, Milo nije razuzdan. Više je skoncentrisan na dobru zabavu, bez pretjeranih ekspresija. Dakle nikakve sličnosti sa Kaligulom. Niđe veze, kako bi to rekli neki duhoviti akademici…
Aleksandar Mali, koji će kad-tad postati veeeeliki ukoliko nas dodatno izmuči, ne voli ništa što liči na bilo kakvu zabavu. Makar toliko znamo i makar nam je toliko dozvoljeno da izjavimo. Svaka zabava njemu je strana osim poigravanja i bahanalija sa sopstvenim narodom. Međutim, i u tim i takvim eksperimentima pomenuti Aleksandar nikada ne gubi prisebnost. Osim kada je, s punim pravom, van sebe. A van sebe je s punim pravom. I kakve to ima veze s Kaligulom? Odgovor je suvišan, kako bi se to reklo kada nema odgovora…
Kaligula je, kažu sumnjivi historijski izvori, svog konja po imenu Kasač u trenucima prosvjetljenja proglasio za senatora i konzula. I imao je puno carsko pravo jer je, vjerovatno, u trenucima mudrosti, zaključio da je njegov konj najbolje kadrovsko rješenje u njegovoj državi. Što bi se reklo: eto mu ga tamo…
Ni Milo, ni Aleksandar nemaju tu vrstu ambicije. A, pravo reći, nemaju ni konja za tako odgovorna mjesta. A nemaju ni odgovorna mjesta za takvog konja. Konjići su uspješno raspoređeni na svim strateškim mjestima. Dakle, ni po tome ne liče na Kaligulu. Zapravo više liče na…A ko je onda Kaligula?