Da li je neko nekad vidio pupak onom vidrastom dječaku, a najviše je volio da jurca razgolićen odajama i salonima?
Rokoko perika zasjela na usijanu glavu u kojoj se roji genijalnost i Turetov sindrom.
Tako je čudo nad čudima istovremeno groktalo i stvaralo božanske simfonije i sonate, beskrajno u svemu, pa i u sopstvenom ludilu.
Lakeji zašiljenih noseva, sa čijih lica se cjedila mudrost kao ugužvana draperija, kleli su se da na njegovim nožicama nijesu tvrde lakovane cipelice, već pravi-pravcati papci satira.
Ovaj ih je samo plašio svojim podsmješljivim meketanjem.
Mnogi su vidjeli kako nakon smrti sa serafimima oblijeće oko groba svoje majke, dok mjesec drhturi preliven čudom eonske melodije.
Bilo je mnogo više onih koji su ga mrzjeli sa strašću, nego onih koji su ga neiskreno voljeli.
Bog, kažu naljuljane Bečlije, voli da sjede za svoj presto ranim jutrom, da se dugo proteže gledajući svijet i da ispija mlado sunce iz svog pehara glasno grgoljeći.
Njegov peharnik sa kurjakom u imenu je prespavao svoju obavezu.
I dok se nebesni Div zaslađuje njegovim Rekvijemom, Amadeus užasnut shvata da po direktnoj narudžbi Boga stvara muziku sopstvene smrti.
Od tada postaje njegov lični svirac.
Poneka latica muzike srećom sleti na zemlju.
