Savojka Kosača je nosila tovar soli na leđima, a u njedrima ikonicu zaštitnicu umotanu u lanenu maramu.
Ni u sumrak nije stala, hodala je cijelu noć razgoneći strah drhtavom zapjevkom.
Znala je da je duboko u ambisu ledena mračna pučina i nije se smjela okretati.
Zora je stigla propetu na vrleti iznad mora. Noć je zavodila pogrešnim putevima, stigla je tamo odakle je krenula.
Boljele su je otečene grudi, mlijeko je kvasilo crnu bluzu.
Savojka Kosača je zaplakala očajno, razvila lanenu maramu, zadojila Arhanđela, cjelivala ikonicu, pa smakla tovar s leđa.
Pomislila je na svoju daleku dječicu kojima nema ko ni vatru propiriti.
Izgubljena u liticama nad morem, bez nade i snage, zagrizala je gromuljice soli skapavajući bolno.
