„Globus Hystericus“, zbirka odabranih pjesama crnogorske književnice, Katarine Sarić, Balkanski književni glasnik, 2021. sabrana je ženski aktivna poezija sa kojom je autorka učestvovala u performansima: “A koja je tvoja dijagnoza?” biblioteka Branko Miljković, Beograd i Bulevar books, knjižara koja svira, Novi Sad, „Настaнување на жената – Од девојка до жена“ u organizaciji Makedonskog internacionalnog centra ITI/Produkcija, Skoplje, na osnovu kojih je ovogodišnja dobitnica rezidencije Reading’s Balkan, a pjesmom Kora (Shell) nastupila je i na Drugom međunarodnom festivalu u organizaciji Versopolis platforme i Kreativne Evrope: “Speaking up”kao predstavnica Alia Mundi, udruženja za kulturnu različitost iz Beograda.
Istom zbirkom, autorka će nastupiti na ovogodišnjem festivalu “Imperativ” u Banja Luci.
“Globus hystericus” je klinički naziv za bolest u narodnu poznatu kao knedla u grlu – iz sintagmatike naslova, zbirka Katarine Sarić se grana u dva pravca, prvi je, individualni, ženski jer od pomenute bolesti uglavnom oboljevaju žene a drugi globalni koji se odnosi na majku zemlju, globus koji se podjednako histerično okreće i izbacuje sav represivno progutan sadržaj. U vrijeme kataklizmi i tektonskih poremećaja, frustracije, otuđenosti i izolacije, zbirka Katarine Sarić se našla u hijatusu između obje ose.” – iz recenzije Mr Natalije Đaletić.
Zbirka je premijerno promovisana uoči projekcije poetskog filma sa I ženskog književnog festivala: I LITERATURA IMA ŽENSKO LICE pod sloganom ONE, koja se održala 6. marta, 2021. u gradskoj biblioteci “Dr Radovan Lalić”. O festivalu je govorila glavna i odgovorna urednica Rebeka Ćilović, a mediji su cjelokupan događaj nazvali “malom ženskom revolucijom”.
Ciklus pjesama iz zbirke, nedavno je objavljen na engleskom jeziku u britanskom magazinu “The Poet”, italijanskom Bomba Giù i albanskom FEKT- Fondi per Edukim Kulturor dhe Trashëgimi/Fund for Cultural Education and Heritage.
Iz recenzija:
GLOBUS HISTERIKUS ILI GOVOREĆI SUBJEKT U TAMNICI FALOGOCENTRIČNOG
Toliko je ograničenja, i toliko zidova, i unutar zidova, još zidova. Bastioni unutar kojih sam se, jednog jutra, probudila osuđena, prokleta.
(Cixous 1991, 3).
Globus hystericus je klinički naziv za bolest u narodu poznatu kao knedla u grlu. Iz sintagmatike naslova, zbirka Katarine Sarić se grana u dva pravca: prvi – individualni, ženski, jer od pomenute bolesti uglavnom obolijevaju žene, a drugi -globalni, i odnosi se na majku zemlju, globus koji se podjednako histerično okreće i izbacuje sav represivno progutan sadržaj. U vrijeme kataklizmi i tektonskih poremećaja, frustracije, otuđenosti i izolacije, zbirka Katarine Sarić se našla u hijatusu između obje ose.
Katarina Sarić je pjesnikinja zamki. Logičkih, tekstualnih, poetskih, konotativnih. Životnih. Legitimisanih dvijema krajnostima: životvornošću i razaranjem.
Životom i Smrću!
Pri tom, nije u pitanju bilo kakva logička zvrčka, bezazleno poigravanje, bestežinski kalaburm kalaburma radi, već sama struktura logosa kao silogističke figuracije koja posjeduje realni učinak. Katarinu zanima funkcija onoga što se, u sklopu silogizma, zove ratio ili causa efficiens, koji, uz ratio materialis, formalis, finalis, čini sklop suda potpunim, dajući nečemu razlog postojanja kao Djelanja, kao Čina, Efektuacije ili Afekcije, ali u isti mah i nepotpunim, jer ga prenosi iz pjesničkog bića po sebi, u stvar za Drugo, u postojanje; iz imanencije u transcendenciju.
Zanima je utisak koji u nama izaziva njena poetska zamka. Kako mi reagujemo uvučeni u njena leksička, (a)logička, semantička, stilska poigravanja jezikom.
Katarina se se ludira, i njeno ludiranje je metodičko, smišljeno i strukturirano. Katarina pripada hamletovskom tipu Lude: lucidna, samopregorna – onom čija nam sudbina prilazi u svačijem pitanju o tome šta je Vrijeme i kakva je naša sudbina koju jedino Vrijeme zna.
Katarinine jezičke zamke posjeduju energija vremena. Motivi zamki su ljudske istine i neistine, naša življenja i životarenja, vrijednosti i bezvrijednosti, vjere i sumnje.
Ishodišta su u Smrti!
U svakoj ženi čuči đavo,
treba ga ubiti batinama ili rađanjem,
pa ako i to ne pomogne
treba ubiti i ženu. (Moja Tri za sreću)
Tekstualna postavka Katarininih pjesama predstavljena je jezičkom snagom kojom pjesnikinja nadilazi vlastiti ponor i kazuje nam Svijet!
Svijet ovakav kakvom danas svjedočimo.
Katarininina narativna moć nadilazi logičko-veritativnu ili logičko-zakonodavnu snagu silogizma.
Govoreći subjekt u knjizi Globus histerikus je ranjeno, krhko tijelo zatvoreno u tamnici Simboličkog, čija je jedina utjeha i prokletstvo to što može, to što mora govoriti, pisati, reprodukovati taj sistem koji ga je i prozvao subjektom i kome je morao podleći u procesu osamostaljivanja, u procesu bježanja od sjenke semiotičkog zazora koji bi ga mogao vratiti nazad u ponore presubjekatskog.
Trebalo je da budem bilo što
/makar nešto, taman i svašto/.
Samo ne da govorim istinu,
nisu te uši bile spremne da je čuju
kao što nisu ni sve ovce crne u mraku,
crna je još crnja,
/ako ima kuda/
da ni sebi ne umijem pomoći
a svijet bih da mijenjam cijeli.
Rođena sam u zlovrijeme,
u neko mrtvo poluvrijeme
zaglavljeno,
trinaesto prase
nepodojeno. (Izvod iz matične knjige rođenih)
S obzirom na to da Jezik, pa tako i Subjekt, nije neutralan; naprotiv – uvijek je orodnjen, a polno/rodne pozicije unutar patrijarhalnog, falogocentričnog Simboličkog upravljene su prema Falusu kao privilegovanom označitelju (Lacan 1999, Irigaray 1985a, 1985b), pri čemu je ženska pozicija, iako svaka pozicija opstoji tek u igri iluzije, ona koja je u manjku, ona koja nema (Falus, jezik, moć), ona koja, kao kastrirani prizor ničega podsjeća na užas nemoći (govorećeg) subjekta, na tišinu, na mjesto koje ćuti (ili ipak govori?) o prevarenosti, o iluziji Falusa iza čijih se mnogobrojnih lica i maski ne krije ništa.
Junaci,
neka su vam vazda podignuti barjaci
na tri stuba
za kuću davno razoranu,
kao brazdu po kojoj niče sjeme vašeg prekora i prezira ‒
‒ Nikad vam ništa ne valja.
(…)
Svaki svoju zastavu raširio.
Svaki svoju teritoriju zapišao.
Na ovu ničiju zemlju.
Na ovu tuđu večeru.
Na ovu guju nevjeru. (Moja Tri za sreću)
Katarina ne govori, ona iz/razbacuje svoje drhteće telo; ona se pušta od sebe, leti; sve što ona jeste prelazi u njen glas, i čitavim svojim telom ona podržava ’logiku’ svog govora. Njeno meso govori istinu. Ona se rasprostire naga. Zapravo, ona fizički materijalizuje ono što misli; ona označava svojim telom (Cixous 1976, 881).
mr Natalija Đaletić
Pesme Katarine Sarić, uobličene su kao monolog ili, zapravo, kao dijalog dva glasa, muškog i ženskog. Time autorka signalizira hibridni status pesama. Muški i ženski glas, mada artikulisani u nizu odvojenih pesama od kojih svaki ima svoj naslov, obraćaju se onom ženskom, odnosno muškom drugom. Poezija, proza i drama često u središte lirske/narativne/dramske konstrukcije postavljaju heteroseksualnu ljubav i kompleksne heteronormativne ljubavne zaplete. Za potrebe poetskog modusa govora o heteronormativnoj ljubavi, naša autorka koristi dramski modus, koji se zato očituje kao hibridni spoj sa poetskim modusom. Čitajući ove pesme-monologe možemo rekonstruisati priču o ljubavi, neverstvu, žudnji i neuspehu u ostvarivanju ljubavne veze. Poetsko-dramski monolozi obiluju književnim referencama, od kojih bih samo pomenula Šekspira, koji se može shvatiti i kao autoreferencijalan čin autorke koja svesno radi u poetskom modusu sa drugim – dramskim – žanrom. Književnost se definiše i kao mnemotehnika. Ovo je važno napomenuti jer autorka u monološki-lirski-narativ upliće reference na različite istorijske događaje od lokalnog značaja. Ali pre nego što se pozabavim referencama, napominjem da ova sintagma ukazuje na složenu posredovanost (uslovno rečeno) narativnog zapleta koji u procesu čitanja, koje uključuje vremensko trajanje i postupnost, pred našim očima pojavljuje kao mozaik, sačinjen od mnoštva narativnih fragmenata. Pomenuti ljubavni zaplet se postavlja u geopolitički kontekst dramatičnih promena koje su se odvijale u nedavnoj istoriji crnogorskog društva, jednog od jugoslovenskih/postjugoslovenskih društava koja su stihijskim ratovima ulazila u postkomunističku tranziciju. Sećanje na nekadašnji zajednički kulturno-politički prostor, na značajan deo naše (jugoslovenske) zajedničke istorije, suptilno je utkano pominjanjem geografskih toposa tog nestalog geopolitičkog prostora, koji savremeni politički tokovi nastoje da obrišu. U tom smeru funkcioniše niz referenci, poput srpa i čekića koji su u konkretnom stihu povezani sa „vašom ’Novom’ revolucijom“; zatim se pominje nekadašnja zgrada „Pobjede“, Slavonija i Panonija, zakletva pionira Maršalu, Titova parada, itd. Kada pesnici pišu poeziju, pozicija muškosti se podrazumeva kao norma, ali kada pesnikinje pišu, one često, ukoliko su rodno osvešćene, rade sa konstrukcijom roda. Najpre treba reći da je muški glas u poeziji dugo bio normativan, da su autori imali zagarantovanu hegemonu poziciju, te su s lakoćom mogli artikulisati i muški i ženski lirski subjekt. Žene su morale govoriti iz ženskog lirskog subjekta koji je po sebi u rodnoj hijerarhiji na polju poezije zauzimao inferiornu poeziju [pomenuću neslavno uverenje da žene nemaju umetnički genij i ne mogu proizvesti umetničku vrednost (Đurić 2009; str. 67-85)]. Tokom 20. stoleća pesnikinje su se izborile za pravo na autorski glas i za pravo da u poeziji mogu artikulisati i žensko i muško lirsko ja/lirski glas. Ovo pravo je iskoristila naša autorka artikulišući muški i ženski pesnički subjekt. Čineći to, ona ide korak dalje, tako što ova dva glasa dovode u pitanje demarkacione linije koje stereotipno odvajaju rodne pozicije iz kojih govore. Važno je naglasiti da se ovo izvođenje kritike rodnih pozicija odvija u crnogorskoj postjugoslovenskoj kulturi, koja se smatra jednom od tradicionalno najpatrijarhalnijih.
Patrijarhalne kulture ističu muško junaštvo, a muški subjekt ove poezije govori o sopstvenom dezerterstvu u jugoslovenskim ratovima devedesetih godina 20. stoleća. Ženski glas isto tako (kao i muški) ističe junakinjinu snažnu poziciju koju opisuju kao zauzimanje muške subjektaske pozicije, a sve se to dešava, lirski subjekti nam objašnjavaju, u globalnom savremenom kontekstu u kojem žene gube ženskost, dok se stalno ukazuje na značajan aspekt savremene komunikacije koja se odvija posredstvom društvenih mreža. Autorka pominje niz gradova od Njujorka i Moskve, do crnogorskih lokaliteteta, mapirajući kosmopolitski shvaćenu savremenost. Ona takođe ukazuje na lokalnu epsku paradigmu, koja sadrži i kritički stav i konstataciju stanja (“Čitao sam je kao poeziju naših crnogorskih gora / čistu žuboravu epiku“), a iskazan je i kritički stav prema mitskoj (herojsko-patrijarhalnoj) tradiciji plemena u kojoj se žensko shvata kao „tuđa večera“. Ipak, pošto je crnogorska poezija sad već neupitno u savremenoj (modernističkoj) paradigmi, odnos prema tradiciji je i kritički i ozbiljan i neutralan i pomalo parodijski – otuda pominjanje i usmene epske tradicije, posebno ženskih likova (veštica, Anđelija, Gojkovica…), kao i autora i likova pisane književnosti, poput Andrića i Lalića ili Anike.
Dr Dubravka Đurić
Preovlađujuća tema u književnom radu Katarine Sarić jeste pozicioniranje žene u savremenom društvu, uopšte, a onda i u crnogorskom. Sarić interesuje da probudi ženu „iz mitskog i bajkovitog sna u kojem ona pasivno čeka princa spasioca“, kaže ona u jednom intervjuu, „u čijem će zagrljaju početi i završiti sav svijet žene“ (Koprivica 2014.). Zato se u njenim novijim radovima ocrtavaju tri važnija konteksta u kojima se postavlja crnogorska žena danas, a to su: kontekst amputiranosti, kontekst modernosti, tj. evropeiziranosti, poslovnosti i uglađenosti, i kontekst domaćinstva, odnosno majčinstva, kuhinje i bračnog kreveta. Mogli bismo reći da u njenoj književnosti čitamo kako bi se crnogorska žena danas izrazila ukoliko bi se oživio njen autentični jezik, amputiran rečenim kontekstima, koji su odredili preovladavajuće vrijednosti i značenja. I zbog toga što su ovi konteksti značajno magnetizovani figurom muškarca, koji je, takođe, značajno neprilagođen novom sistemu vrijednosti koji se globalizacijom neprestano iznova podriva i stvara, u njenom tekstu kroz slike savremenosti uporno probija jedan stari, zaspali i skoro zaboravljen jezik Crnogorke, ali nikada u cilju buđenja patrijarhalne tradicije, već radi uočene potrebe povratka na neke stabilnije osnove, a koje su postajale prije nego se crnogorska žena opredijelila za neizvjesnu modernost u još manje izvjesnoj joj savremenosti.
Ova neizvjesnost može se liječiti načinom na koji o njoj mislimo i govorimo, smatra Sarić, pa je u njenom radu naglašen intentio auctoris. Ovakva odluka autorke kao i njena samosvjesna pozicija posebno se ističe naspram usporenog crnogorskog čitalačkog očekivanja od tzv. ženskog pisma, kao i usljed preovladavajućeg samo-identifikovanja savremenog crnogorskog ženskog autorstva unutar, skoro isključivo, lirskih okvira, a često i da bi se udovoljilo samovolji instrumentalizovanog razuma, uređivačke politike, vlasti ugrađene i u čin čitanja i u čin pisanja. Ovdje postavljamo goruće interpretativno i teorijsko pitanje: kako će se autor, i kao osoba od krvi i mesa, i kao politički subjekat, i kao autorska-funkcija osloboditi funkcije vlasti? Kako će se osloboditi znanja koje proizvodi vlast? Kako će se izboriti za lično opredjeljenje i onda ga artikulisati? Prema tome, možemo definisati i četvrti kontekst, onaj autorstva, i to ženskog, u monološkoj kulturi savremenog crnogorstva. Čak se i u veoma dobronamjernom skorašnjem čitanju Balše Brkovića osjeća težina patrijarhalnog naslijeđa, koje sebe, čak i ovdje mora da potvrdi. On govori kako činjenica da su „autorke postale vidljive, budući da vrlo često imate muške autore koji su ili zamoreni ili su na neki način zaneseni nekim drugim poljima djelovanja“, svjedoči o „onim pravim i suštinskim promjenama koje se dešavaju u nekim društvima“ (2014). Ova afirmacija, koja implicira polarizaciju, određuje kako će ženski pisac shvatiti sopstveno autorstvo. U pjesmi „Moja žena“ lirska persona prihvata tradicionalnu poziciju žene, kao i to da je „tek […] pratilja najpoznatijeg mizantropa“, jer je odrasla u vremenu od „čuvene osme sjednice/ i neke jogurt revolucije“, koji joj nije dozvolio da se nauči da postane ženom. Nju nije imao ko da nauči „kako se čupaju trepavice/ izbjeljuje lice/ i briju noge…/ ustaje poslije skoka/ mačkasto proteže“ jer „žene iz moje porodice rade u dvije smjene“.[1] Njeno se razumijevanje onoga šta je žena neprestano podriva kontradiktornim zahtjevima. Tek što se „protegnula“, kaže ona, „kad pojavljuju se unisex brojevi/ u Viva Vero/ kategorije lastex i ostale hermafrodit novotarije“. Ona polako postaje on, „bez štita i oklopa/ kvazi-nova Amazonka“. Onda se odjednom nalazi među „armijama nekih muških žena“, pa te žene postaju vuci, „mas-medijalne horde“, a onda psi koji „laju i reže“, dok promovišu ženska prava, uključenje žena u javni život i politiku, „suču bradu i brkove“. Za nju je ovo prosuta ženstvenost, koju ona odbija, dok opipava vrelu peglu, „ona piše/ ona plete/ i kopča podsuknje na duple igle […] gleda u špigle/ ne žuri nigdje“.
Marija Krivokapić Diamond
U svijetu u kome je dozvoljeno govoriti drugima šta da rade, i ženama šta da budu, naći jednu koja se odupire je nekad presedan, a nekad poezija. Lirska osoba koju je stvorila Katarina Sarić predstavlja obje struje, a upravo je ono što je prećutala spolja, iznutra stvorilo podlogu za nesvakidašnji izraz, emociju koja nezaustavljivo crpi i onoga ko čita gotovo jednako koliko je iscrpio autorku u demijurškom naboju. Kretanje kroz prostor koji miruje, ali stvara tenzije, u prvi plan stavlja jezik bandavi, neprečišćeni, svakodnevno poznat, ali nesvakidašnji u kombinacijama pojmova. Ređaju se teško razumiljiva svijest i bahata podsvijest, a krajnje slike su uvijek neka ljubav koja ne bude drugačija ni kad se realizuje, ni kad se izgurava iz sistema, jer jaka je i spremna na sve. Kad voli muškarca, ženu, a najviše svoje dijete, lirska verzija Katarine Sarić je bestidno iskrena, i teško ju je odvojiti od autorke. Teško ju je i pozvati na ples, jer nikad nije jasno hoće li se naljutiti što se toga nije ona prva sjetila.
Dragana ERJAVŠEK, novinarka Pobjede
Izbor iz zbirke:
GLOBUS HISTERIKUS
KATARINA SARIĆ
„Globus histerikus“ je klinički naziv za psihosomatsko oboljenje u narodu poznato kao „knedla u grlu“.
Smatra se da žene čine 99% populacije oboljelih. Podaci nisu potvrđeni u nauci.
I
Vas
TROJICU
za svetu Trojicu
kao malo na dlanu vodicu
kao oka zjenicu
čuvam.
U ime oca i sina i svetoga duha
U ime kćeri dopisane, nepismene
u pola ženske glave ove vam jadnice, za temelj žrtve paljenice
krsti se
jedna žena, razdijeljena
na vas trojicu ravnopravnih snaga –
Junaci!
neka su vam vazda podignuti barjaci
na tri stuba za kuću davno razoranu
kao brazdu po kojoj niče sjeme vašeg prekora i prezira –
Nikad vam ništa ne valja.
Da ima žene i kuće bi bilo!
E vuci gorski, šakali moji
da kuća što valja i vuci bi je imali!
Čuvam vas kao knedle u grlu, globus hysterikus
suvi kašalj za bronhije zalijepljen, za ove grudi kokošije
kao tihu smrt, unutrašnje krvarenje.
Trozupca ugriz srcoliki
moja tri gospodara.
Tri kolca zabodena!
Svaki svoju zastavu raširio.
Svaki svoju teritoriju zapišao.
Na ovu ničiju zemlju. Na ovu tuđu večeru. Na ovu guju nevjeru.
Vas tri kraljevska sina
i najmlađi kraljević, majčin sin, po ugledu na đeda i oca
Tri metka – tri hica
Prvo pa muško!
Da se zna ko kosi a ko vodu nosi.
E božija ti vjera
On me je najjače za srce ujeo, za pupak, za dojku s kojom se igrao
treći hitac nije promašio.
Moja tri za sreću
za Njegoša,
Andrića i Lalića
Snahu Anđeliju i njenu so na rane posijanu i korbač svijen oko struka
Nedu trudnu, zaklanu
Aniku ,,Osevapio bi se ko bi me ubio“
– U svakoj ženi čuči đavo
treba ga ubiti batinama ili rađanjem pa ako i to ne pomogne treba ubiti i ženu –
Vas tri zaštitnika, osvetnika, ratnika
jebali ste mi majku!
i za majku i sestru i one od tetaka i strina, zaove i zaovice, jetrve i
jetrvice
Ovo pola ženske glave za sve nas kao jednu cijelu:
onu žensku tamo joj – ne osvitala!
Jedna glava devet jezika – s’ kamenom ih
svezala!
Vas tri kao tri cvijeta nikla iz pepela
čuvam ja, u temelj uzidana
Gojkovica.
Tri kamena: oca
na jeziku, muža
na srcu
i na pupku sina.
Tri za tri stuba žene na kojoj počiva kuća –
Neka vam je vječna!
ANTIHRISTKINJA
Da nisi onda moje – kako si ga nazvala: otcjepljenje
ne potrebu za pronalaskom sebe
koje s današnje tačke gledišta zrele žene mogu još samo uporediti sa
separacionim strahom djeteta
mirisom tople mokraće –
proglasila za krajnju i konačnu drskost nepopravljivog narcisa preko koje ne
možeš da pređeš ovog puta
mogla bi da vidiš kako poslije svih ovih godina
a mnogo ih je i mnogima brzog leta stižu na cilj i dalje potrebujem pola dana
da se izmolim sakupiti
ustati iz kreveta
barem dva usporena filma namotana oko duplih čarapa dugih gaća i vunenog
prsluka
od spoljnjeg svijeta otkinuta
da čuješ zamišljene dijaloge koje duvam kroz prste
u svejednako dvije šolje vrućeg čaja
koje postavljam
kao da je bila juče ona najcrnja mi ikad 2012. godina smaka po kalendaru
Maja
smaka našeg ličnog svijeta
kao da još si tu s druge strane stola
lakiraš nokte na nogama i ubjeđuješ me da je Lu Salome odgovorna za održivost
Antihrista da nema ljepote bez bola
Da si moje genijalno trenutne zahvate u misaona područja
umjela pokriti totalnim odsustvom praktične inteligencije zbog koje sam
paralelno retard bez grama mozga
vjerovatno bih ostala tvoja štićenica ispod staklenog zvona
ona
koju ćeš rušiti da bi zauvijek trebala oslonac
figuru otac
sve pod konac
Ne bi mi bilo ovako hladno
ni jadno
zuriti ispod prozora građanskih porodica šunjati se oko crkve na crvena slova
držati noktima još samo za strahove
uz koje se uspinjem ko uz konopac
pa padam na mahove
pa iznova sve
a još mi onaj palac
u ustima prije nego usnim
u uglovima usana vazda izgrižena krasta
Ne bih naučila da živim
da me nisi onako odsjekla
kao badnjak s hrasta
MOJA ŽENA
Godine kada sam postajala žena
jedu trutovi i bogomoljke
Nakon čuvene osme sjednice
i neke jogurt revolucije
davnašnje
– ja smotana
tek stidljivo otkrivam
upijam Simon
vrelom peglom
preko svake novonastale nošnje
i boljke
nju – okarakterisanu
tek kao pratilju
najpoznatijeg mizantropa
(Ko će da me uči kako se čupaju trepavice
izbjeljuje lice
i briju noge?)
ustaje poslije skoka
mačkasto proteže…
– žene iz moje porodice rade u dvije smjene
Imam samo nju
u vremenu u kojem ona postaje on
i obratno
dok sve oskudnije i sve tješnje
marširaju mas-medijalne horde
bez štita i oklopa a svaka
Kvazi-nova Amazonka
ispod čijeg se pojasa odjednom zakriva svaka ženska suknja
gazi
i zadobija pravo glasa
I svi odjednom laju i režu
a u modu ulaze razne Bebe Džaković
pitomice
koje suču bradu i brkove
u vežu
ženstvenost prosuta
u malo šporke vode u sić
– Ja uzimam babin vez na borde
i pero
Postajem žena
zbunjena
tek protegnuta
kad pojavljuju se unisex brojevi
u Viva Vero
kategorije lastex i ostale hermafrodit novotarije
i armije nekih muških žena
ratničkih sjena dignutih iz plemena prošlosti krvavih od osvete
Moja žena odbija da ponese muško oružje
umjesto toga
ona piše
ona plete
i kopča podsuknje na duple igle
i iako nije klasična Penelopa
niti babaroga
Ona čeka
gleda u špigle
ne žuri nigdje…
