Anatomija Fenomena

Luvina [Pisci svijeta – Rulfo]

Brdo na kojem je Luvina najviše je i najkamenitije od svih visokih brda na južnoj strani. Svud je po njemu onaj sivi kamen od kojega se radi vapno, ali u Luvini ne rade od njega ni vapno ni bilo što drugo. Tamo ga zovu sirovi kamen, pa se i brdo kojim se penje do Luvine zove Sirovi Kamen. Vjetar i sunce su se tako potrudili da ga razmrve, da je zemlja tamo bijela i sjajna kao da je uvijek poškropljena jutarnjom rosom; to samo tako kažem, jer su u Luvini dani i noći jednako hladne pa se rosa skrutne još na nebu, prije nego dospije pasti na zemlju.

A teren je strm. Posvuda se razlama u duboke usjekline, a dno se ne vidi koliko je duboko. U Luvini vele da se iz tih usjeklina veru snovi; ali ja sam vidio jedino da se iz njih diže vjetar, i to u vrtlogu, kao da ga tamo dolje drže stisnuta u cjevčicama napravljenima od stabljike šaša. I to vjetar od kojeg ne raste ni slak: ona tužna biljčica

što jedva preživljava gotovo utrta u tlo, prionula za planinsku strmen svim svojim grančicama. Tek ponekad, tamo gdje se nađe nešto hlada, skriven među kamenjem, rastvara chicalote svoje bijele cvjetove. Ali on brzo vene. Onda ga se čuje kako grebe zrak svojim bodljikavim granama, zujeći kao što zuji nož po brusnom kamenu.

– Vidjet ćete vi već taj vjetar što puše nad Luvinom. Taman je. Vele da je to od vulkanske prašine koju nosi sa sobom; ali da je crn, jest. Vidjet ćete. Zaustavi se u Luvini i objesi se o stvari kao da je zagrizao u njih. Koliko je puta znao odnijeti kućni krov kao da je slamnati klobuk, a glatki zidovi su ostajali potpuno nezaštićeni. Onda zna češati, kao da ima nokte: čuješ ga dopodne i popodne, sat za satom, kako neumorno brusi zidove, čupa busenje zemlje, čeprka svojom šiljastom lopatom ispod vrata sve dok ne osjeti da u ljudima ključa, kao da im hoće rasklimati šarke na kostima. Vidjet ćete.

– Čovjek koji je govorio zašuti na trenutak gledajući van.

Do njih je dopirao šum rijeke koja je vukla svoju bujicu kroz granje; žagor vjetra

koji je lagano micao lišće bademova drveta i vika djece koja su se igrala na prostoru

rasvijedjenu svjetlom iz trgovine.

Mušice su ulijetale i udarale u petrolejku, a onda padale na zemlju osmuđenih krila. Vani je tekla noć.

– Ej, Camilo, pošalji nam još dva piva! – ponovio je čovjek. Onda je dodao:

– Još nešto, gospodine. Vi u Luvini nikad nećete vidjeti modro nebo. Tamo je cijeli obzor blijed; uvijek prekriven mrljom magle koja nikad ne nestaje. Sama ćelava brda, bez drveta, bez trunke zelenila da odmoriš oko; sve je uvijeno u pepeljastu omaglicu. Vidjet ćete to: ta brda, zagasita, kao da su mrtva, a Luvina na najvišem brdu, njezine bijele kuće kao kruna, kruna za mrtvaca…

Dječja vika se približila i na kraju ušla u trgovinu. To je čovjeka natjeralo da ustane,

ode do vrata i kaže im: »Odlazite tamo dalje! Ne smetajte nam! Igrajte se, ali ne

dižite galamu!«

Zatim se vratio k stolu, sjeo i rekao:

– I tako, kako sam vam već rekao: tamo rijetko kiši. Sredinom godine okomi se na onu zemlju pokoje nevrijeme i svu je razruje, ostavljajući samo kamenjar da vijuga ponad livada. Tad treba vidjeti kako se oblaci vuku, kako se klate od brda do brda kao napuhani mjehuri; kako se odbijaju i grme kao da se razbijaju o rubove provalija. Ali nakon deset – dvanaest dana odlaze i ne pojavljuju se do druge godine, a ponekad

se dogodi da se ne vrate i po nekoliko godina.

»… Da, malo pada. Malo, gotovo nimalo, tako da je zemlja, osim što je isušena i skvrčena kao stara koža, prepuna brazgotina i onoga što tamo zovu »putići za vodu«, a to je obično grumenje, tvrdo kao oštro kamenje, što bode noge dok hodate po njemu kao da ondje i zemlja ima bodlje. Kao da je tako.«

Ispijao je pivo dok u boci nisu ostali samo mjehurići pjene i rekao:

S kojeg god kraja pogledali, Luvina je jako tužno mjesto. Vidjet ćete kad dođete tamo. Ja bih rekao da je na tom mjestu tuga savila gnijezdo. Tamo ne znaju za osmijeh, kao da su svima ukladili lica. I vi, ako hoćete, možete vidjeti tu tugu kad god zaželite. Vjetar koji onud puše vrti je, ali je nikad ne odnosi. Ona ostaje ondje kao da se ondje i rodila. Čak je se dade kušati i osjetiti jer je uvijek na vama, stisnuta uz vas, pa tišti i samo srce kao neki golemi oblog otvorenu ranu. … Ljudi ondje govore da za punog mjeseca vide vjetar kako juri selom kao spodoba i vuče za sobom crni gunj; ja sam u Luvini za punog mjeseca vidio samo spodobu očaja… i to redovito.

»Kušajte pivo. Vidim da ga niste ni okusili. Pijte. A možda vam se ne sviđa kad je tako mlako. Ali ovdje nema drugoga. Znam da ovako nije ukusno; da dobije neki okus kao po magarećoj pišaki. Ali mi smo navikli. Kunem vam se da tamo ni toga nema. Nedostajat će vam kad odete u Luvinu. Tamo nema ničega osim mezcala koji oni rade s travom koju zovu hojasé i od koje ćete nakon prvog gutljaja skakati u zrak i vrtiti se kao da vas netko šiba. Bolje vi ispijte svoje pivo. Znam što vam govorim.«

Tamo vani čula se borba riječne bujice. Žagor vjetra. Dječja igra. Činilo se da je još uvijek rano, u noći.

Čovjek je još jednom pogledao kroz vrata i vratio se. Sad je govorio:

– Lako je vidjeti stvari odavde, kad ih držite u sjećanju i kad ne sliče ničemu ovdje. Ali meni uopće nije teško pričati vam o svemu što znam kad je riječ o Luvini. Živio sam tamo. Tamo sam ostavio život… Otišao sam onamo s čestitim namjerama, a vratio sam se star i dotučen. A sad vi idete tamo… Dobro. Čini mi se da se sjećam početka. Stavljam se u vaš položaj i mislim… Gledajte, kad sam ja prvi put stigao u Luvinu… Ali dopuštate li mi da najprije popijem vaše pivo? Vidim da vi ne marite za nj. A meni puno znači. Razgaljuje me. Osjećam se kao da su mi natrljali glavu uljem s mirisom  kamfora… Dakle, već sam vam govorio da kad sam prvi put došao u Luvinu mazgar koji nas je doveo nije pustio marvi ni da predahne. Čim nas je poskidao s konja, okrenuo se:

– Ja idem natrag – rekao nam je.

– Čekaj, nećeš li dati životinjama da se odmore? Sve su izmučene.

– Ovdje bi im bilo još gore – rekao nam je. Bolje da se vratim.

– I otišao je, silazeći niz Sirovi Kamen kao da pada, podbadajući konje kao da se udaljuje od kakva ukletog mjesta.

Mi, moja žena i naše troje djece, ostali smo stajati nasred trga sa svom svojom imovinom u rukama. Nasred tog mjesta, u kojem se čuo samo vjetar…

Samotan trg, bez ijedne travke da zaustavi vjetar. Tamo smo ostali.

Tad sam zapitao ženu:

– U kojoj smo mi zemlji, Agripina?

Ona je slegla ramenima.

– Ako ti nije teško, potraži gdje ćemo nešto pojesti i prenoćiti. Mi ćemo te ovdje čekati – rekao sam joj.

Ona je uzela najmanje dijete i otišla. Ali se nije vratila.

U predvečerje, kad sunce rasvjetljuje samo vrhove brda, pošli smo je tražiti. Hodali smo seoskim putovima dok je nismo našli u crkvi: sjedila je na sred sredine te samotne crkve s usnulim djetetom među nogama.

– Što tu radiš, Agripina?

– Ušla sam da se pomolim – rekla nam je.

– Zašto? – upitao sam je.

Ona je slegla ramenima.

Ondje se nije imalo kome moliti. Bila je to pusta koliba, bez vrata, s nekim rupama i rascijepanim krovom kroz koji je vjetar prodirao kao kroz rešeto.

– Gdje je gostionica?

– Nema tu gostionice.

– A svratište?

– Nema ni svratišta.

– Jesi li vidio koga? Ima li ovdje koga Božjega? – upitao sam je.

– Ima, tamo prijeko… Neke žene… Još ih vidim. Gledaj, iza onih odškrinutih vrata vidim sjaj očiju koje nas gledaju… Virile su prema nama… Gle ih! Vidim im očne kugle kako im sjaje… Ali nemaju nam što dati za jelo. Rekle su mi, ne promaljajući glavu, da u ovom selu nema jela… Onda sam ušla ovamo moliti, moliti Boga za nas.

– Zašto se nisi vratila k nama? Mi smo te čekali.

– Ušla sam ovamo moliti. I još nisam gotova.

– Kakva je ovo zemlja, Agripina?

Ona je opet slegla ramenima.

Te noći smo se smjestili iza praznog oltara i ondje prespavali. Vjetar je dopirao i donle, samo je bio malo slabiji. Čuli smo ga kako puše iznad nas u otegnutim jaucima; čuli smo kako ulazi i izlazi kroz šupljine na vratima; kako rukama od zraka tuče po križevima križnog puta: velikim, tvrdim križevima od debla mezquitea koji su visjeli na zidovima duž cijele crkve privezani žicama koje su škripale pri svakom naletu vjetra kao da netko škripa zubima.

Djeca su plakala jer nisu mogla zaspati od straha. A žena ih je htjela sve držati u naručju. Obgrliti taj rukovet djece. A ja nisam znao što bih počeo. Vjetar se smirio pred samu zoru. Onda se vratio. Ali u jednom trenutku sve je u toj zori bilo tiho, kao da se nebo spojilo sa zemljom, pritišćući zvukove svojom težinom…

Čulo se kako djeca dišu, konačno opuštena. Čuo sam ženin dah kraj sebe:

– Što je? – rekla mi je.

– Što što je? – upitao sam je.

– Pa ta buka.

– To je tišina. Spavaj. Odmori se barem na tren jer će sad svanuti.

Onda sam i ja čuo. Bilo je to kao da šišmiši lete u mraku sasvim blizu nas. Šišmiši velikih krila kojima dotiču pod. Ustao sam i čuo još jači klepet krila, kao da se jato šišmiša usplahirilo i poletjelo prema šupljini u kojoj su trebala biti vrata. Onda sam na prstima krenuo prema tamo, osjećajući taj gluhi šum pred sobom. Zastao sam na vratima i tad sam ih ugledao. Ugledao sam sve žene koliko god ih je bilo u Luvini s vrčevima na ramenu, sa šalovima koji su im visjeli s glava, i njihove crne prilike na crnoj pozadini noći.

– Što hoćete? – upitao sam ih – Što tražite u ovo doba?

Jedna od njih je odgovorila:

– Idemo po vodu.

Vidio sam ih kako stoje preda mnom i gledaju me. Onda su krenule niz cestu kao sjene, noseći crne vrčeve.

Ne, nikad neću zaboraviti tu prvu noć u Luvini.

»Zar ne mislite da ovo zaslužuje da gucnemo još koju? Makar zato da sperem loš okus uspomene.«

– Čini mi se da ste pitali koliko sam godina bio u Luvini, je li tako? Da vam pravo kažem, ne znam. Izgubio sam pojam o vremenu otkad su mi ga pomutile groznice; ali bit će da je bila cijela vječnost… Tamo gore vrijeme sporo prolazi. Nitko tamo ne gleda na sat niti ga je briga što se godine slažu. Dani počinju i završavaju. Zatim dolazi noć. Samo dan i noć sve do smrtnog časa, koji njima znači nadu.

Vi ćete pomisliti da ja stalno pričam o istome. I pričam, moj gospodine. .. Sjediš na kućnom pragu, gledaš kako sunce izlazi i zalazi, kako diže i spušta glavu, sve dok opruge ne popuste i onda je sve tiho, bez vremena, kao da se stalno živi u vječnosti.

To vam tamo rade starci.

Jer u Luvini žive samo starci i oni koji se još nisu ni rodili, što bi se reklo… I žene bez snage, gotovo sapete od te slaboće. Djeca koja su tamo rođena otišla su… Tek promole glavu i već su ljudi. Kao da s majčinih prsa skoče na lopatu i nestanu iz Luvine.

Tako vam je tamo.

Ostaju samo starci i neudate žene, ili one kojima je muž negdje, Bog zna gdje…

Dođu s vremena na vrijeme kao nevrijeme o kojem sam vam govorio; kad se vrate selom se pronese žagor, a kad odu, nešto poput rezanja… Starcima ostave vreću sa živežom, a ženama usade novo dijete u utrobu, i nitko ne zna gdje su do druge godine,

a ponekad se više ni ne pojave… Takav je običaj. Tamo tome vele zakon, ali to je isto. Djeca provedu život radeći za roditelje kao što su i oni radili za svoje roditelje, i kao što su tko zna koliki prije njih postupali po tom zakonu…

Starci dotle čekaju, njih i smrtni čas, sjedeći na kućnim vratima opuštenih ruku, i jedino što ih može ganuti je sinovska zahvalnost… Sami u onoj čamotinji, u Luvini.

Jednog dana sam ih pokušao nagovoriti da odsele nekamo drugamo, gdje je zemlja dobra. »Idemo odavde!« – rekao sam im – Već ćemo se nekako snaći na nekom drugom mjestu. Pomoći će nam Vlast.«

Oni su me saslušali ne trepnuvši, gledajući me iz dubine oka u kojem se, sasvim duboko, pojavljivao tračak svjetla.

– Veliš da će nam Vlast pomoći, profesore. A poznaješ li ti tu Vlast?

Rekao sam im da je poznajem.

– E, pa i mi je poznajemo. Kao i ti. Samo joj majku ne poznajemo.

Rekao sam im da je to Domovina. Oni su okretali glavom kao da niječu. Smijali su se. Jedino tad sam ljude u Luvini vidio da se smiju. Kesili su one pokvarene zube i govorili da je Vlast kurva.

I znate što? U pravu su. Ta dama ih se sjeti samo kad neki od njihovih mladića napravi kakvu lopovštinu ovdje dolje. Onda pošalje po nj u Luvinu i ubije im ga. A kad nešto trebaju, tad ih ne poznaje.

– Ti nam hoćeš reći da napustimo Luvinu jer je, po tvom sudu, dosta tog gladovanja bez potrebe – rekli su mi – Ali ako mi odemo, tko će povesti naše mrtve? Oni žive ovdje i ne možemo ih ostaviti same.

I još su tamo. Vidjet ćete ih kad odete. Žvaču sjemenke mezquitea i gutaju vlastitu slinu da zavaraju glad. Vidjet ćete kako prolaze poput sjena, priljubljeni uz kućne zidove, kao da ih vuče vjetar.

– Zar ne čujete taj vjetar? – konačno sam im rekao – On će vas dokrajčiti.

– Vjetar puše koliko treba puhati. To je Božja volja – odgovorili su mi – Zlo je kad ga nema! Kad prestane puhati, sunce se previše približi Luvini pa nam siše krv i ono malo vode što imamo u koži. Kad je vjetar, sunce se drži tamo gore. Tako je bolje.

Ja im ništa više nisam govorio. Otišao sam iz Luvine, nisam se vratio i ne mislim više ići tamo.

»… Ali pogledajte kakav je život. Vi ćete sad, za nekoliko sati, krenuti onamo. Možda je prošlo već petnaest godina otkad su meni rekli to isto: »Vi idete u San Juan Luvina.«

U to doba ja sam još imao snage. Bio sam prepun ideja… Vi znadete da svima nama ucjepljuju te ideje. I onda nosaš sa sobom tu kašu i pokušavaš je uobličiti kud god dođeš. Ali u Luvini se nije htjela zgusnuti. Pokušao sam, ali nije išlo…

»San Juan Luvina. Ime božanskih prizvuka. Ali to mjesto je čistilište. Mjesto na umoru u kojem su krepali čak i psi pa više nema tko lajati na tišinu; jer kad se privikneš na onaj vjetar, čuješ samo tišinu kakve ima u svim pustošima. I to te dotuče.

Pogledajte mene. Mene je dotuklo. Vi ćete sad tamo, pa ćete brzo shvatiti što vam govorim. ..

»Što mislite o tome da zamolimo gazdu da nam natoči koji mezcal? Od piva se svaki čas moraš ustajati, pa prekidaš razgovor. Ej, Camilo, daj nam sad mezcal!

»I tako, kao što sam vam govorio…«

Ali nije ništa rekao. Zagledao se u točku na stolu gdje su se mušice, sad već bez krila, micale poput golih crvića.

Izvana se i dalje čulo kako prolazi noć. Rijeka je zapljuskivala o debla drveća. Dječja vika, sad već u daljini. Kroz malo neba na vratima virkale su zvijezde.

Čovjek koji je gledao mušice polegao je glavu na stol i zaspao.

Huan Rulfo

Jedan Komentar

  1. Fantastično!
    Hvala na tekstu!

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.