Već u toku života, i to je ono što Kiš uporno ponavlja, sve dogođeno ima eshatološku vrijednost. Dimenzija vječnosti prelama se ne u stvarnosti koja je promjenljiva, već u našem viđenju stvarnosti. Svako saznanje, vjerovanje, mišljenje, ideja, lijepo i dobro ima trajnu vrijednost, ali ne kao atribut postojećeg svijeta, već kao pojam našeg mišljenja. Može se uništiti stvar, okončati neko zbivanje, ali ne i pojam o tom dešavanju koji već ima dimenziju eshatona. Trajna vrijednost iskustva u svijesti već kao doživljaj postaje pretpostavka apsolutnosti svijesti, odnosno lične besmrtnosti. Tako smo već u ovom životu metafizička bića, jer je naše saznanje po svojoj prirodi takvo da je u aktu saznanja oslobođeno dodira sa saznatim, postavši duhovna činjenica — vrijednost za sebe.
Kiš je zamislio kosmički um kao enciklopedijsko sveiskustvo. Dok svaka pojedinačna svijest upravlja samo svojim predstavama i manje ili više kontroliše njihov poredak, način i vrijeme pojavljivanja, svemirski kompjuter sadrži sve predstave o predstavama svake pojedinačne svijesti, kao svega što je predstavljeno i što može biti predstavljeno. Ne znamo da li je pisac Kiš bio i u kojoj mjeri upoznat sa Lajbnicovom monadologijom, ali njegov koncept neodoljivo podsjeća na ustrojstvo monade. Kao i za Lajbnica, energetski potencijal unutrašnjeg života je aktivistički princip koji u svom sadašnjem stanju sadrži cjelokupnu prošlost. Sve što se zbiva unutar same svijesti, bremenito je budućim događajima, ali i koncentracijom svih prošlih stanja. Svaka svijest — monada je živo i stalno ogledalo univerzuma, a monada monadâ, ili Bog, odslikava sve druge monade u apsolutnom smislu u jasnim i razgovjetnim predstavama. Poput vrhovne monade, i Kišovo kompjutersko oko fotografski registruje sve što se dešava u univerzumu. Sabirna monada — kompjuter preslikava direktno svaki događaj, svaku ljudsku patnju, radost, raspoloženje ili iskustvo. Riječ je o odslikavanju svega u svemu bez ostatka. Duhovno-energetski princip, i u mikrosistemima, što dokazuje savremena nauka, izvor je najveće energije, a u makrosistemima narasta u enormnu silu kadru da reflektuje cjelovito polje egzistencije.
Iz takvog koncepta izvodi se zaključak o ljudskom biću kao svetinji, ideja koju su na umu imali majstori Enciklopedije. S obzirom na to da se u istoriji ljudskog bića ništa ne ponavlja, kao i da je sve slično ali različito, pisac razvija misao o ukidanju hijerarhije među događajima, odnosno da ne postoji podjela na nebitno i bitno, važno i nevažno, ili marginalno i suštinsko. Sve ima jednaku vrijednost sub spaecie eternitas. Budući da u ljudskom životu ne postoje efemerne stvari, kosmičko Alef — ogledalo, kao i kod Borhesa uknjižuje sve događaje odjednom. Sâma istorija „Za knjigu mrtvih” je suma ljudskih sudbina, sveukupnost beznačajnih zbivanja, a svaki istorijski događaj povezan je sa ličnom sudbinom9. Čovjek je kreator istorijskih dešavanja, učesnik zavisan od istorijskih kretanja. U osnovi takvog stava leži piščev mundijalistički koncept univerzalne ljudske vrijednosti u kome nema piramidalno postavljenog vrha, centra ili periferije, već je svaka tačka u prostoru i vremenu podjednako važna i sveprisutna, i ta savršena kosmička memorija shvata se kao etička nužnost.
Sonja Tomović Šundić
Nastaviće se
