Mogu li oni koji mrze, ili nam se čini da mrze, jednog Pjesnika, mogu li, o grehote, da vole bilo koga, a čini im se da vole nekoga i nešto da vole…
Mogu li oni koji se boje, a kao da se boje, žive pjesničke riječi, mogu li, o sramote, imati išta što im odista pripada, osim sopstvenog straha…
Ili su samo kivni što ih je Bećković prepoznao? Zato su i valjda glasni u jedu koji se prepoznaje. Jedu na Pjesnika i na njegov stih. U Pjesniku vide mržnju prema sebi, a u njegovom stihu istinu o sebi. A šta ako Pjesnik ne mrzi, već samo istinoljubivo pjeva? Teško im je da ne mrze Pjesnika koji ne mrzi jer su njegove svežive riječi istina koja ih boli. Zašto li ih boli istina kad su prokazani istinoljupci? Zašto li ih rasrđuje riječ kad se u nju zaklinju? Zašto im smeta poezija, kada su poklonici kulture u kulturnoj milogoriji u kojoj cvjeta (i uz to miriše) tisuću šarenih cvjetova? Osim onih koji smetaju korovu…
Nekada je bilo drugačije. Nekada nijesu bili kivni što ih je prepoznao. Bili su nesrećni ako ih ne prepozna. Tada su srpčili velikosrpski, a sada ga mrze zbog Srpstva. Kao da je poezija srbovanje. Kao da pjesniku nije mala cijela vaseljena, a veliko i zrno gorušičino. Velika poezija ne smanjuje ništa što vrijedi. Ona prerasta države, narode i jezike uzrastajući do Čovjeka. Velika poezija nikada nije toliko mala da stane u zabran samo jednog naroda, jednog narečja u jednom jeziku. Zašto onda oni misle da je zabranjeno ono što se ne brani i da se može odbraniti i ono što je neodbranjivo?
Da je Matija napisao samo naslove onoga što je napisao na milogorskom jeziku kojim samo oni pišu, bio bi pjesnički Bog kome bi se klanjali doživotno i divili danonoćno. Da je Matija rekao samo prve riječi onoga što je izgovorio na jeziku kojim samo oni govore, proglasili bi ga najvećim besjednikom svih jezika i kultura, osim onog jezika i one kulture kojoj Pjesnik odista pripada i kojom nije zarobljen kao što su oni zarobljeni nepripadanjem onome čemu su pripadali. Da je Pjesnik priznao da je ono što nije, poklonili bi mu sve planine i nebo iznad njih, vrhove bi nazvali njegovim imenom, a nebo njegovim prezimenom…
Ovako- njima ništa, Pjesniku sve.
Bili bi srećni da je njihov, ovako su srećno nesrećni, jer su ga se samo oni odrekli…
Nekako i nekim čudom ljudi vole veliku poeziju bez obzira na jezik kojim je ispisana. Osim onih kojima je to zabranjeno iz partijskih i državnih interesa, a zbog jezika kojim je napisana. A takvih ima samo ovdje. Zato su jedinstveni u svojoj mržnji i neiskreni u svojim ljubavima. Zato su kivni na Pjesnika koji je prepoznao da najbrže prolazi njihova vječna ljubav…
I otuda, ovih dana, ovakva milogorska vrištalica u mahnitom stihu. Kao da Matija nije ništa rekao, sem onoga što su loše čuli, i kao da ništa nije napisao, sem onoga što nijesu do kraja pročitali…
Ima u toj poeziji i ljubavi, gle čuda, ima kod lirskog pjesnika i pomalo lirike, vjerovali ili ne. Ljubav i lirika nemaju ništa protiv njih, a ni Pjesnikova epika nije toliko strašna. Strašna je samo sramoti, jer je posvećena samo istini…
I neće Bećković doći na tenku. Nema on baš takve namjere. Doći će kako se i dolazi kod svojih. Donijeće svoju glavu na svojim ramenima. Prozboriće svoje riječi koje odavno nijesu samo njegove. Obasjaće neke glave. I neko nebo. I vratiće se tamo otkuda je stigao…
Mada sa njim nijesu čista posla. Sa takvima se nikada ne zna. Mislim da On nikada ne odlazi sa mjesta na koje je došao. Zato mu niko nikada neće vidjeti leđa. Takav je to čovjek…
P.S.
Stranac nad strancima i pjesnik nad pjesnicima, lice opasnih namjera i opasnije riječi dobio je nekakvu Njegoševu nagradu nad nagradama jednom davno u državi nad državama. Nagradu mu je predao predsjednik nad predsjednicima po imenu nad imenima Đukanović Milo, u tom času ushićeni pjesmoljubac i zakleti bećkovićevac. Predsjednik nad predsjednicima je tom prilikom ushićeno rekao i ovo (citat): „Bećkovićevo djelo je svevremeni spomenik slobodne Crne Gore…‘‘
Njegoš je i tada bio Njegoš.
Matija je i tada bio Matija.
Šta je bilo sa Đukanović Milom Bog zna.
I Matija.
I još neki….
