Iz knjige Na rubu pameti, nastavak
Zločin i kazna (2)
„Plaudite, cives”, pomislio sam kod toga glasnog pljeska na otvorenoj sceni, jer tada već nije moglo biti nikakve sumnje da je simpatija čitave sudnice na strani tužitelja, na strani njegovog majstorskog zastupnika, i da se taj dugotrajni i demonstrativni pljesak tiče zapravo mene koji sjedim u prvoj klupi pred čitavim razredom i opet nisam naučio lekcije.
Zašto je Hugo-Hugo naučio lekciju, zašto Hugo-Hugo uvijek zna svoju lekciju, zašto je Hugo-Hugo uvijek spreman, a ti se bespomoćno znojiš u prvoj klupi, šuškaš nekakvim novinama, čitaš članak Tihomira Pavlasa o sebi, o svojoj moralnoj pokvarenosti, i opet nisi spreman, opet ćeš biti pitan i opet ne ćeš znati što da odgovoriš?”
Pa da, Hugo-Hugo je odlikaš, Hugo-Hugo je bubant, Hugo-Hugo je štreber, Hugo-Hugo će sve svoje ispite položiti s odlikom, Hugo–Hugo će primiti u ime najvišeg priznanja Nj. V. C. K. F. J. I. kraljev prsten na dar, Hugo-Hugo će biti promoviran sub auspiciis regis, Hugo-Hugo će postati najbolji i najugledniji govornik čitavog advokatskog staleža, Hugo-Hugo će primiti od Domaćinskog najmanje četrdeset hiljada za ovu svoju fonografsku ploču (što je svira na sveopće zadovoljstvo čitave sudnice), Hugo-Hugo će i mene opaliti za naknadu advokatskih troškova, Hugo-Hugo je bubant, on je duhovit, on je superioran, on se ruga, on me izvrgava ruglu kao čovjeka koji se prišljamčio uz jednu apotekarsku dundu zbog njenog čajnoprobavnog miraza, a ja, majko, ne mogu da učim napamet, ja nikada nisam ništa mogao naučiti napamet što mi nije bilo jasno, a sve ovo nije mi, doista, ni najmanje jasno.”
Strojopuška doktora Huga-Huga grmjela je i rešetala svoje superlative dalje neumornom, preciznom, matematskom brzinom dobro upucanog, solidnog, savršeno opremljenog stroja, koji uperen protiv moje neporočnosti puca s takvom točnošću da oko mene zvižde dokazi s fatalnom upravo uvjerljivošću, i ja u toj kiši moralne tanadi čujem kako zvekeću prazne ljuske ispucanih Hugo-Hugovih fraza, kako kraj moje glave zuje oštri dokazi Hugo-Hugovih metaka od kojih svaki pojedini može da me prostrijeli logikom jednog paragrafa, da mi prosvira jedini moj, bijedan i donekle smiješan argumenat da se meni u ovom slučaju kada sam reagirao na Domaćinskog nije radilo o objektivnoj, građanskoj, vanjskoj časti tog nesumnjivo uglednog lica, nego o jednom ljudskom unutrašnjem, nevidljivom pojmu časti, da se tu, dakle, da, svakako, ali, i tako dalje…
Čovjek megafon Hugo-Hugo, zaogrnut svojom advokatskom togom, grmi pred visokim forumom da je Domaćinski organizator našeg planinarstva, turistike, prometa stranaca, poljoprivrede, taninske struke, Domaćinski je visok funkcionar u svim našim kulturnim ustanovama, Domaćinski je predsjednik društva za promicanje naše nauke, Domaćinski orač u plejadi naše privrede koja je dala velikane, kao što su Sikirica, Milanović, Petranović, Jarac, itd. itd., Domaćinski nosilac najviših redova, kraljevskih i carskih, bankir, polagatelj temelja jedne banke koja i najsitnije ulagače tretira ravnopravno s onim najkrupnijim, Domaćinski reorganizator bankirstva u suvremenom, humaniziranom smislu, Domaćinski korjenika, naše gore list, arbitar ukusa, ime koje će ostati vezano uz procvat naše industrije čitavu jednu vječnost, mudri kormilar naših najbjednijih ulagača, Domaćinski veleposjednik, Domaćinski ekonom, Domaćinski uzor-vinogradar, pionir automobilizma, Domaćinski prvoborac za najelementarnije preduslove naše privrede, Domaćinski realist, Domaćinski branilac narodne časti u inostranstvu, pred velikim trgovačkim, industrijskim i bankarskim forumima, gdje se u okviru međunarodnih komisija narodna čast brani drugim argumentima i na drugi način nego što to sebi poluobrazovani i zaostali provincijalni inteligenti predstavljaju kod čaše vina na verandi kad misle da mogu takav duh širokih horizonata, kao što je duh Domaćinskoga, skrenuti s njegovog stvaralačkog puta lažima i odvratnim klevetama. Zar će se jedan Domaćinski, inicijator tolikih grandioznih pothvata, taj duh energičan poput vihora, taj čovjek kome je mjesto u historiji naše privrede zagarantirano, taj divovski raznoliki i monumentalni stvaralac monumentalnih djela, taj značaj koji ništa na svijetu ne mrzi toliko kao praznu riječ, zar će se jedan Domaćinski dati smesti ili zbuniti od praznih riječi nekakvog svog bezimenog, zbunjenog, smetenog namještenika koji sam za sebe tvrdi da je bludnik i razvratnik, koji javno druguje s javnim i notornim bludnicama a da se toga ne stidi?
Bez nekog naročito izmišljenog kišobrana, ja sam pod tim pljuskom, pod tim elementarnim prolomom fraza osjećao kako me fantastični superlativi nose opasnom brzicom, kako se valja taj katarakt laži i gluposti, kako me vuče k sebi gotovo neodoljivom snagom taj vodovod blesave retorike, i onako okrutno raskrinkan od doktora Huga-Huga, sveden na značenje koje sam u okviru toga društva zapravo oduvijek i imao (na beznačajnu mjeru jednog plaćenog namještenika), gol i prezren kao uglavljeni bludnik i klevetnik, osjećao sam kako se meni i mome malom gumenom čamčiću približava neodgodivo, ne baš pretjerano časno potonuće. Osjećam kako plivam, plivam, nosi me blatna voda, vuče me ogroman vodopad logike, predrasuda, javnog mišljenja, pravnih posljedica, a tamo u daljini plovi kneževska regata, veličanstvena u vijorenju svojih pobjedonosnih stjegova i grimiznih jedara, plovi čitava flota superlativa o Domaćinskome: Domaćinski kao admiral, Domaćinski kao lord-protektor, njegove lađe krcate plehnatim lavorima i noćnim loncima za Perziju, njegovi vlakovi natovareni raznovrsnom robom, njegove banke, gradovi, svjetlosne reklame: cherry–brandy Domaćinski, sapun Domaćinski, dimnjaci, dim parobroda, dim lokomotiva, dim ogromnih pogona, šum strojeva, transmisionog remenja, piska truba, štampa, novine, posebno izdanje “Gazete”: afera Domaćinski pred sudom, klevetnik osuđen na osam mjeseci strogog zatvora, posebno izdanje, Domaćinski – doktor Hugo-Hugo – Domaćinski…
Ovo moje krivično djelo protiv časti – jer sam nesumnjivo “uvrijedio drugoga” – kaznit će se zatvorom do godinu dana ili novčano do deset hiljada! Još bi najmanje zlo bilo da me von Rugvay kazni novčano do deset hiljada, ali von Rugvay je nećak Aquacurti-Sarvaš-Dalj-ske i on me ne će kazniti novčano nego zatvorom, jer je vrsta kazne zavisna od njegovog slobodnog uvjerenja, a njegovo slobodno uvjerenje bit će – izvan svake sumnje – upravo toliko slobodno te će me on po crti svog slobodnog uvjerenja lišiti slobode, i to najmanje na osam mjeseci… Za Domaćinskog izjavio sam da je ubojica, bandit, kriminalan tip, moralnobolesna pojava, da je htio da me ustrijeli, da je povukao svoj revolver i da su ga u posljednji momenat spriječili u tome da ne opali, to sam izjavljivao t pred mnogim licima u više navrata, svi su svjedoci poimence navedeni, uvreda je napad na čast drugog lica, ja sam – izvan svake sumnje – napao na čast drugog lica, ja sam nesumnjivo očitovao da drugo lice, to jest gospodina generalnog Domaćinskog, ne poštujem u dovoljnoj mjeri, i to se sada ne da poricati, tom činjeničnom stanju treba gledati u oči, tu treba ostati više-manje ipak dosljedan. To sada polako prestaje biti privatan razgovor, takozvana konverzacija s pojedincima koji se tu javljaju kao svjedoci, svi redom poimence navedeni u tužbi, to je sada igra pred zelenim suknom, pred gospodinom plemenitim Rugvayem, koji sjedi s onu stranu nikljastog raspela, a njegov hladni, prozirni, riblji pogled klizi po meni jeguljasto, slinavo, njegov se cviker blista iza nikljastog raspela na kome visi Krist od žute mjedi, i ja ne vidim Krista, samo se njegove ruke trouglasto ocrtavaju na raspelu: dva tamna, osjenčana poteza na bijeloj intenzivnoj svjetlosti što teče kroz prozorsko staklo u ovu toplu, prenatrpanu sobu! Kaloše, parfemi, žene, katran, ugljen. Vani pada mokar snijeg. Teškim, okomitim, vlažnim pahuljama pada vani mokar snijeg, jedan je golub preletio ispred prozorskog stakla i lepet njegovih krila čuo se ovamo u dvoranu gdje doktor Hugo-Hugo još uvijek laje o Domaćinskome; vani je pretproljetna, maglena veljača, pjevaju žljebovi, čuje se djevojački smijeh s ulice, a s visoke platane, pune još žutog sagnjilog lišća, otrunila se krpa mokrog snijega i prosuo se stravičan cvrkut vrabaca što se uznemiriše od ove male februarske lavine, razletjevši se u svima smjerovima eksplozivno, kao crni komadići karteče, među krošnjama.
Kaže doktor Hugo-Hugo da je predmet moga napadaja izvan svake diskusije bila društvena vrijednost čovjeka kao takvog. § 297: tko uvrijedi drugoga, kaznit će se! Da! Ali § 298 kaže: ako je tko svojim nepristojnim držanjem ili krivičnom radnjom dao povod drugome da ga uvrijedi…
Nisam li bio provociran nepristojnim vladanjem toga troglodita?
Nesumnjivo!
Moja uvreda bila je logična posljedica vladanja uvrijeđenog! Jer je, prvo: ubio, i jer se, drugo: hvalio tim četvorostrukim umorstvom! Uvreda je dakle uslijedila na provokaciju, na moralnu doduše, ali zato ipak na provokaciju! A stvar bi se mogla tumačiti i po § 311: ako okrivljenik “dokaže istinitost svoga tvrđenja, ne će se kazniti kao klevetnik, ali može biti kažnjen zbog uvrede”! Domaćinski je htio da me ustrijeli kao psa. On je izjavio da će me ustrijeliti kao psa, da žali što me nije ustrijelio kao psa, on je povukao revolver da me doista ustrijeli kao psa, to se može utvrditi svjedocima…
Kojim svjedocima?
Ovi veleučeni, učeni, poglaviti, presvijetli, plemeniti, dragi, mili i istinoljubivi naši bližnji – kao svjedoci? Nije bilo potrebno u onome momentu izgovoriti istinu. Nije bilo oportuno. Inteligentnije je biti kuš, kao pas.
To je stanovište moje supruge Agneze, ministra Marka Antonija Javoršeka, ministra poštanskih maraka gospodina Harambaševića, to je “da-svakako-ali-i-tako-dalje”- stanovište Wernerovo, to je pasje stanovište “uopće i napose”, tako misle gospoda: doktor Hugo-Hu-go, von Rugvay, Aguacurti-Daljska, tako sam mislio i ja sam do svoje pedeset i druge godine, a sada što mogu praktično imati od toga što sam prestao misliti po jednoj shemi?
Istinu, to jest bilo kakvu takozvanu “istinu” treba izgovoriti na pristojan, evropski način, u okviru one Zakonom određene pristojnosti kakvu je Zakon propisao i kakvu Zakon dopušta. Istinu izgovoriti u uvredljivome obliku je izazovno, a pogotovo nazoviistinu, prividnu istinu, svijesnu neistinu, to jest očevidnu laž, to jest to da je Domaćinski ubio četiri čovjeka. “Umišljaj počinitelja nesumnjivo sadržava svijest da je ta forma nepristojna i uvredljiva” – Hugo-Hugo!
Ja dakako ne mogu dokazati da je Domaćinski doista imao namjeru da me ustrijeli, ja ne mogu dokazati da je doista izvukao revolver, ja uopće ne mogu ništa dokazati u vezi s Domaćinskim, jer Domaćinski nije čovjek, to nije pojedinac, to nije određeno lice, to je pojam, to je slika, to je jedno čitavo stanje uslovljeno društvenim prilikama i odnosima, pa kakvoga smisla ima pravdati se s topovima, s arsenalima, s parobrodima, dimnjacima, s patent-čavlima i plehnatim noćnim loncima koji se eksportiraju u Perziju. Prema § 300 bit ću “izvan svake diskusije”, po gospodinu doktoru Hugu-Hugu – kažnjen. “Tko u namjeri da nekoga izloži preziru ovome predbaci kakvo krivično djelo ili da je zbog ovoga osuđivan ili to drugome saopći mada je o tome izrečena presuda i kazna izdržana, zastarjela, oproštena ili prestala, kaznit će se zatvorom do šest mjeseci ili novčano do pet hiljada.”
U namjeri da Domaćinskoga izložim preziru predbacio sam mu krivično djelo, a to krivično djelo uopće nije bilo krivično, jer je to bilo slavno djelo zbog koga je on zaslužan pred narodom, pred pokoljenjima, pred čitavom domovinom, jer je on te burne noći bio zapravo prorok, predviđajući kojim će smjerom udariti evropska politika, a zbog toga nije bila izrečena nikakva presuda i nije izdržao nikakve kazne i nije bio oprošten od kazne, jer uopće nije bio kriv, a ja sam mu svejedno predbacio jednu krivnju koje nije bilo, dakle, bit ću kažnjen i po § 300, dakako!
Ni učinjeno djelo ne može se predbacivati, jer je to znak očite društvene intolerancije, a pogotovo znači biti društveno intolerantan kad jedan čovjek predbacuje drugome neko djelo kao krivično, a to je zapravo djelo slavno, djelo takoreći historijskog značenja. Kada je kažnjivo predbaciti djelo krivično, koliko tek treba da je kažnjivo kad se predbacuje djelo viteško, djelo junačko, djelo etičko, djelo koje uspostavlja građanski poredak u borbi protiv anarhije! Bit ću nesumnjivo kažnjen i po § 301:
“Tko za nekoga iznosi ili pronosi štogod neistinito, što časti, dobrome imenu ili privrednom kreditu ovoga može škoditi, kaznit će se zatvorom. Ako je klevetnik s naročitim ciljem išao da uništi dobro ime ili privredni kredit, kaznit će se strogo, najmanje šest mjeseci.” Kleveta je neistina, kleveta škodi časti, dobrom imenu, privrednom kreditu, a kako Domaćinski ni u kome slučaju nije četverostruki ubojica koji žali što nije petorostruki, to jest što nije ubio i mene kao petoga, kako Domaćinski nije kriminalan tip nego orač narodne brazde, pokrovitelj naše privrede, i tako dalje, kako dakle ta neistina da me je on doista htio ustrijeliti kao psa i da je povukao revolver da me ustrijeli kao psa, može škoditi doista njegovom, izvan sumnje dobrom imenu, ugledu i glasu, jer pobuđuje prividnost kao da me je doista htio ubiti kao psa, a stvarno nije, i kao da je četverostruki ubojica, a stvarno je konstruktivan politički borac, iz toga se mog razornog nastojanja nesumnjivo vodi tendencija za potkopavanjem časti, dobrog imena, ugleda, privrednog kredita, dobrog glasa, i tako dalje, da, svakako, ali, i tako dalje, pak ću prema tome po zasluzi biti kažnjen, i to osjetljivo, egzemplarno, logično i po svim pravilima toga vragometnog šaha. l pravo mi je! Zašto sam sjeo za ovu prokletu juridičku tablu s doktorom Hugom-Hugom kada ne znam igrati?
Iz paklene brzometke Huga-Huga grmjeli su sami pogoci: Domaćinski, Domaćinski, Domaćinski, privreda, ugled, dobar glas, heroizam, etika, anarhija, paragraf, paragraf, paragraf, Domaćinski, paragraf, dobročinstvo, humanizam, dol us eventualis, animus iniurandi, Beleidigung, offensio, Verleumdung, calumnia, de-lictum sui generis, la vie privee doit stre muree, animus laedendi, Schmahung, rat i o legis, delictum continuatum, difamacija, kleveta, čast, Domaćinski, zakon, paragraf, paragraf, paragraf, Domaćinski… i, slušajući tu tajloriziranu pravnu mašinu kako bljuje dokaze takvom uvjerljivom brzinom da se čitava sudnica ispunila dokazima, argumentima, paragrafima, da se tu oko mene na optuženičkoj klupi našla tolika masa klevete, delikata, prekršaja, krivičnih djela, laži, uvreda, podvala, neistine, kriminala, moralne pokvarenosti, zlobe, ćudoredne mizerije, počeo sam polagano osjećati kako me nestaje pod lopatom tog grobara, kako me pokapa u vlastitom grobu mog vlastitog moralnog truleža, kako padaju grude pravde na moj ubogi lijes, tam-tam, jedna za drugom sve teža, bom-bom, sve glomaznija, bom-bom–bom, kako sve teže dišem pod tim pritiskom, kako se gubim u labirintu svog doista odvratnog moralnog sumraka, kako tonem u blato.
Miroslav Krleža
Nastaviće se
