Idejno lobotomiran i praznog stomaka, skoro posustajući, našao sam se pokraj starog pazarišta. Na prostranoj, ošurenoj livadi nalazila se jedna šupa u kojoj se nešto krčkalo. Stari čovjek u kafenom kožuhu je cijepao drva. Držao se prilično dobro za svoje godine. Primjetivši me, nije prestajao sa radom. Samo se, okrenuvši mi zadnjicu, premjestio na drugu stranu i nastavio da maše sa ratničkom sjekirom. Lajao je olinjali, mršavi džukac sa strane. Trčkarao je livadom i tražio oglođane koske. ”Evo nas, novi druže: dvije lutalice, dva mentalna hendikepa, dvije felerične burgije, dva neuredna odmetnika.”, pomislih. Put je vodio u brdo. Ogromno, sivim jutrom opisano brdo je izgledalo kao elipsoidni, svemirski brod obrastao diverzitetom. Vladala je tišina, kao pred klanje. Držao sam u džepu masni svijutak papira, koji je i dalje mirisao na pitu od sira. Valjda je zato koščato pseto i dalje kaskalo za mnom, ali čim se približih prvoj kolibi, on ustuknu, podvi rep i poče cviljeti, te sam ga umalo udario nogom u brkatu njušku. Opet sam ostao sam. Iz dotične kolibe vitlao se tamni dim. Prozori su širom bili otvoreni i čulo se hrkanje. Priđoh prozoru i teški vonj ustajalosti i luka me gotovo porazi. Pridigoh se nakon onemoćalosti i ugledah nad sobom grdnu selesiju, sanjivog pogleda. Imao je široku vilicu i prorijeđenu kosu boje badema. Podiže me bez po muke svojom debelom ručerdom i postavi na panj pored ulaza. Umio se zelenkastom tekućinom iz obližnjeg lavora i zijevnuo. Usta su mu bila kao u grbavog kita. Stade me promatrati i obilaziti oko mene. Osjetih kako mi crijeva krče i čuh njihovo zapomaganje. ”Ti gladan?” provijorio se piskutavi glas ovog na silu sklepanog džina.
”Da, mnogo.”
”Nema mnogo. Ima supa od kore bukve. Oš?” Nemajući hrabrosti da odbijem, klimnuh glavom ponizno. Tad me uze pod ruku i uvede u svoju rezidenciju. Spuštio me na tanki, pomalušali madrac iz kojeg su federi počeli izbijati kao mravi ubice nakon napada stršljenova.
Plitki tanjir tresnu ispred mene i zatalasa se tamna mješavina humusa i ljuski. Miris mi se utisnuo u nozdrve i osjetih nagon za povraćanjem. To se i dogodilo. Možete nasluti dalji razvoj događaja. Udarac poput groma (u vilicu – let donjeg, lijevog kutnjaka kroz prozor). Izbacio me je kao vreću govana. Čulo se gromko: ”Ak te opet vidim, ima glava leti!”
Opet sam. Šiklja krv iz usta. Zarastao put. Ne vidim kuće. Visoki borovi izgledaju hladnokrvno. Otmeni su, gledaju svoga posla – dignutog nosa i ne obraćaju pažnju na moju gnjilu egzistenciju. Na mene, profesora fizike, žigosanog trbuhozborca, oca dvije divne djevojčice, ili djevojke, više nisam siguran. Srećom, one su našle svoj put. Ne znam gdje su. Znam da borave preko okeana. Supruga mi je podlegla povredama od žutog kamiona. Ne želim o tome da pričam. Ovo nije familijarna saga, već epilog loše donesenih odluka, uz frenetično iščitavanje ”Šumsko tkivo i valjani putevi” od prokletog poljskog pisca, kojem se, evo, u ovom jadu i magnovenju ne sjećam čak ni imena.
Sve je počelo prije dvije godine. Stajao sam za katedrom i priđe mi pjegava djevojčica u svilenom prsluku. ”Profesore, našla sam knjigu ispred amfiteatra. Šta da radim?”
”Hvala, Doro. Ja ću je uzeti.” Moj odgovor me je prvo začudio, ali nisam mu pridavao značaj, sve do naredne noći kada sam odlučio da otvorim knjigu i…
Prokleti poljski pisac. Možda… on nije ni bio Poljak! Možda je samo pisao pod tim pseudonimom? Možda me je podli đavo poveo gorkim putem otcjepljenja? Možda je ona djevojčica što mi je donijela knjigu demon obmane? Šta sad… MORAM DALJE! Ovi borovi zaista uživaju svu slobodu i mir. Kako je ovdje tiho, bez buke i bijesa. Ali gdje su ljudi? Ovdje sigurno nema laskavih, svježe našminkanih i nakinđurenih dvorskih paževa. Ovdje priroda brusi čovječju intimu i u skladu sa ambijentom oblikuje um. Ma šta ja to trabunjam? Previjam se od gladi usred nedođije i tražim, a ne znam šta tražim. Da li knjige zaista imaju toliku moć? Zašto sam dao otkaz, počeo da pijem i da tražim zaboravljene šumske puteve? Kako nisam upotrebio razum, tada još neukaljan onim blasfemičnim, zavodljivim tekstom i prekinuo ovo silovanje samog sebe, orgijanje sa mukom i prosjačenjem, opštenje sa divljim avetima robustne građe? Evo, evo… sad će skretanje. Možda na sledećem ćošku pronađem ono što tražim. Ipak ne. Put se nastavlja. Dobro. Moram nastaviti. Nazad ne mogu. Nemam gdje. Možda je ovo samo san. Divan, plodan, krvav san. Tako je fino lutati besciljno. Nema školskog zvona. Nema početka i kraja. Samo sadašnji momenat, sva tri vremena stopljena u trenutno stanje neizvjesnosti. Ja sam matrica, sprega, čvorište prošlog-sadašnjeg i budućeg, ja sam obični medijum, ja sam… skrenuo. Gle, vjeverica! I ona ima svoj put. Sve je upravo kreirano kako treba! Samo ići dalje. Hoditi bez straha. Neizvjesnost otvara vrata slobode i mi ulijećemo kao soko, velikom brzinom, izoštrenog pogleda! Tresem se! Da li je ovo radost ili glad? Zašto ne mogu da obuzdam drhtaje tijela, ove centrifugalne sile koje polaze iz utrobe? Vilica mi cvokoće! Možda sam na putu da saznam šta je sve ovo? Mora da je to! Moram dalje! Vučem noge jedva primjetno, ali i dalje vjerujem da za ovo postoji objašnjenje. Ako ne…onda sam promašio. I tek tada, pri pomenu riječi ”promašaj” začu se brundanje motora. Stara, crvena šklopocija se pojavila iza ugla i krenula, ne usporavajući, ka meni. Ti glibavi farovi! To postojanje živog čeljadeta (za volanom, unutar te metalne konstrukcije, čiji su pozori napukli… čekaj malo, pa tu nema…) osim mene u sred ovog uspavanog brda! Digao sam ruku i jedva otvorivši usta da viknem Ej!… osjetih kako mi kosti pucaju i kako gubim dah, dok posrćući i iskašljavajući krv hvatam krajičkom preostale svijesti (iza sebe) vrhove borova kako se klate, jedni pored drugih, neosjetljivi i nedodirljivi.
Luka Minić
