Piše: Carolin Amlinger
Šest kratkih crtica o spisateljskom radu danas
Književnost nerijetko tjera svoje proizvođače na nezdravo rintanje; rad je mahnit, ponekad mučno spor, ponekad manično brz. Čak i kad se stvorene riječi otmu žurnom najamnom radu u procesu pisanja, proizvod pisanja je na koncu obična roba koja se mora nametnuti na hektičnom književnom tržištu. Pisci prodaju riječi, ne svoju radnu snagu. Zato što se književnost može reproducirati do beskonačnosti, ona je znači i potencijalno dostupna svakoj zamislivoj osobi; no kapitalističko književno tržište ipak počiva na isključivanju i posjedovanju, zbog čega pisci nude prava na korištenje svog “intelektualnog vlasništva” u zamjenu za honorar. Ukratko: zadržavaju pravo na slobodno raspolaganje svojim djelom, ali ipak ostaju zavisnima o onima koji plaćaju za nj.
Rad
Izdavači, počesto mitske figure uzvišene u nebesa između poslovnjaka i paternalistički nastrojenog umjetnika, stječu pravo na distribuciju i umnožavanje književnog djela. Dok “normalni” najamni radnici sklapaju ugovor s vragom, pri čemu za sebe dobiju bar, primjerice, troškove reprodukcije od viška vrijednosti koji proizvedu, pisci se ne mogu uzdati u takvo nešto. Udruženje njemačkih pisaca je ipak 1978. godine izborilo normativni ugovor (iscrpno aktualiziran 2014. godine) koji preporuča autorski udio u visini od 19 posto neto prodajne cijene (što svakako predstavlja napredak), ali pisci mogu samo sanjati o mjesečnom odresku plaće. Ispregovarani autorski ugovor nije samo stvar neravnopravnih ugovornih partnera, nego toga da se broji isključivo broj prodanih primjeraka bez obzira koliko frenetičan, hitan, naporan i dugotrajan bio radni proces.
Tržište
Književnost je, kao umjetnost općenito, “istodobno proizvod kao i onostrano” kapitalizma.Obećanje književnosti, da ćemo dospjeti u kovitlac mogućih svjetova (koji mnogo više odaje o stvarnosti nego što nam se ona sama usuđuje reći) kapitalizira se na književnom tržištu. Bar nam to prodaju. Od 1980-ih godina dolazi do puzajuće strukturne promjene: književnost je snažnije no ikada prije postala sredstvom koje se koristi u svrhe akumulacije kapitala. Pokušamo li u izdavačkim kućama tradicionalno pomoću fiksiranja cijena knjiga kroz mješovitu kalkulaciju odvojiti estetsku kvalitetu neke knjige od njenog ekonomskog rezultata, veliki izdavački koncerni ipak sve mjere svojim povišenim očekivanjima godišnje rendite, a vrijednost književnosti na njenim prodajnim brojkama. Na tržištu vrijedi sljedeće: dobra književnost je ona koja se dobro prodaje.
Time se ipak u mnogim slučajevima također raskida prešutni dogovor u koji ulaze izdavači i autori u poslijeratnoj Njemačkoj: izdavačke kuće si osiguravaju kroz čvrste ugovore doživotnu vjernost autora te izvlače profit iz predujmljenih materijalnih blagodati. Autori se pri tome osjećaju prije kao “ovisni proizvođači riječi”, kao što je rekao je rekao izvještaj o autorima iz 1970-ih, ali ta zavisnost također pruža sigurnost. Danas u izdavačkim ugovorima više dolaze do izražaja ugovorom utvrđeni izrabljivački odnosi. Ako dođe do tržišnog neuspjeha, suradnja se može otkazati u bilo kojem trenu. Autori znači ne sudjeluju samo u realizatorskom riziku i honoraru prema uspjehu, nego sve više nose i tržišni rizik koji se predviđa u budućnosti.
Uspjeh
Paradoks oblikovanja programa velikih izdavačkih koncerni nalazi se u tome da oni žele vjerojatnim učiniti nešto nevjerojatno. Bestseleri se dogode rijetko, zato ih se hotimično planira u rasporedu izdavačke djelatnosti – a često ih se otkupljuje s visokim predujmom od književnih agencija. Jer na brzom tržištu, gdje se u sve kraćem roku proizvodi sve više knjiga (a time i autora), doći će do logike penjanja, zbog čega se nerijetko nakon ciglih šest tjedana poslati na groblje “sniženih neispravnih primjeraka”
Kao najvažnija tvornica knjižnog uspjeha uspostavile su se liste bestselera na kojima jednom kad zauzmete mjesto – slijede nužno i u budućnosti visoke prodajne brojke, ali na njima se na naki način uvijek pomaljaju iste stvari. Jer na vrhu liste bestselera često stoje autori koji su već polučili uspjeh kao autori bestselera. Autoreferencijalno, poznatost se temelji na prethodnoj poznatosti.
Stoga nikoga ne čudi, da se i između izdavača i autora ispregovarani honorar neizbježno vraća na tržišne rezultate. Pikettyjeva analiza zaoštravanja socijalne nejednakosti odnosi se i na autora: honorari uspješnih autora rastu, a honorari drugih u u usporedbi s time neizbježno padaju. Bitka konkurentnosti postaje sve brutalnija.
Stav
Antikapitalistički zadojeni književni proizvođači učinili su svojom zadaćom da se usprotstave “lošoj” selekciji tržišta vlastitom “dobrom” selekcijom, koja umjesto prema tržišnom uspjehu odabiru, pozicionira i hijerarhizira naslove prema estetskoj kvaliteti. Logika je ustvari obrnuta: tržišni uspjeh ovdje postaje poraz, na njega se lijepi “loš” ukus mase.
Tako bi zahvaljujući nagradama i stipendijama do slave i novca morali doći i oni autori koji na tržištu stoje kao neugledna djevojka s kojom nitko ne želi plesati. U praksi nagrađivanja se ipak prvenstveno akumulira simbolički kapital priznanja, da biste se mogli istaknuti i pozicionirati u književnom svijetu. Zato što porast prestiža nerijetko sa sobom povlači i porast prodajnih brojki, otpor tržišnom uspjehu paradoksalno naposljetku opet dovodi do tržišnog uspjeha – ono čemu se rugamo nas sustigne.
Budući da i tu oni koji su na vrhu određuju što je kvalitetno a što šund, nagrade vrše funkciju izbacivača na vratima prestižnog kluba koji određuju tko ulazi a tko ostaje vani. Dok tržište barem održava na životu iluziju selekcije po kvaliteti među čitateljstvom koje kupuje knjige, u užim krugovima književnog svijeta vlada podjela po staležima u kojoj je svakom pokazano dodijeljeno mu neopozivo mjesto u natjecanju za književni lovorov vijenac. Florian Kessler nije naprosto izmislio ono što je napisao o buržujskim sinčićima s književnim ambicijama.Buržoaski književnik uvijek najradije kliče sebi sličnima.
Klasa
Nipošto se ne radi o novom saznanju da je književnost buržoaski svijet. Novo je pak da književni radnici samo još valjaju za egzotične izložbene predmete. S mjesečnim prosječnim prihodima od oko 1.800 eura bruto – prema podacima socijalnog osiguranja za umjetnika – očito je da je spisateljstvo nesiguran rad: ne samo da su prihodi oskudni, nego kao samostalni umjetnici jedva da na raspolaganju imaju bilo kakvu socijalnu i pravnu zaštitu.
Dok je naknada za nezaposlenost nekada služila kao plaćeni dopust za umjetnike, danas pisci u slučaju manjka inspiracije ili neimaštine odmah dospiju u disciplinski žrvanj Hartz IV u kojemu nema puno prostora za kreativnu slobodu.
Sve veća centralizacija književnog tržišta prema tome vode do sve veće polarizacije u socijalnom položaju spisatelja. S jedne strane se grade autoreferencijalne, zatvorene mreže spisatelja koje posjeduje relativno sigurnu poziciju (moći) u književnom svijetu. S druge strane za one spisatelje, koji nisu dio buržoaske elite, ekonomski pritisak književnog tržišta vodi do nezanemarivog stupnja nesigurnog rada: za njih reprodukcija samih sebe i njihovog rada postaje sve teža. Ti tzv. writing poor moraju se iskazati u tržišno usmjerenom i površnom svijetu književnosti. Oni posrću između više poslića, više projekata za pisanje knjige i još im za vratom dahće rezervna armija rada koja je pak opterećena svojom vlastitom zamjenjivošću.
Što bi moglo biti
Književnost ne bi bila književnost da se ne može barem djelomično emancipirati od okolnosti svog nastanka. Na gotovoj riječi više ne vidimo znoj rada, siromaštvo, neumjerenost. To je njezino prokletstvo i blagoslov. No na tržištu i u pogonu se više od svega isplati književnost načinjena po uzoru na loš pozitivizam: što jeste, a ne što bi moglo biti. Književni realizam se danas bavi prije svega demencijom, rakom i drugim brigama srednjeg sloja. Iz toga izvući zaključak da je realizam per se “nužno zabluda” (Dietmar Dath) je shvatljivo, ali time smo samo zagrebali po površini: od presudne važnosti nije je li nebo zeleno ili plavo, nego da li se na njemu može naći horizont mogućega.
Objavljeno u Analyse & kritik – Zeitung für linke Debatte und Praxis br. 604.
S njemačkog prevela Marija Ćaćić.
Carolin Amlinger priprema doktorat o strukturnim promjenama u spisateljskom radu. Objavila je knjigu Die verkehrte Wahrheit. Zum Verhältnis von Ideologie und Wahrheit, Laika Verlag, 2014.
http://zarez.hr/clanci/knjizevnost-u-zrvnju-kulturne-industrije
