Ko ima pravo, Minesota, da baci kamen, prvi, ili sto prvi?
U ovim zemljama koliko se sramotnih stvari dešava svakodnevno i opet nikom ništa.
Nikom ništa.
Pogledaj ovog, političar, na televiziji govori da je sramota što postoji partijsko zapošljavanje, a svi, ali svi znaju da upravo njegova partija traži prvo da cijelu porodicu dovedeš da se potpišu i uzmu članske karte pa ti onda ženu zaposle – Dom zdravlja ili Komunalno ili Centar za kulturu…
Ili pogledaj, samo, te novinare i istraživače javnog mnjenja, godinama znaju sve što se i kako dešava i ni riječi nikada da kažu o ucjenama, kupovinama, prijetnjama, ja tebi ti meni, i onda isti ti kažu za novine i nevladine organizacijekoje godinama ukazuju na sve nevjerovatne apsurde u opštem lopovluku društva i države, kažu, ladno, za njih, da su zločinačka organizacija!! Minesota, šta je to? Šta se dešava!? Ko je tu lud?
Ili, eto, one žene koje sa punim pravom govore o zločinima svog naroda, i toliko su u tome, i hrabrost njihova i skida se kapa i sve ali kada se pomenu zločini drugih protiv njihovog naroda – ćute. Ni riječi. Zašto Minesota? Zločin je zločin? Neće ni po koju cijenu u isti koš sa nacionalistima, šta li?
A ajde, još gore kad nekom na ovim prostorima pomeneš zločine našeg naroda (ma koji je naš narod, Minesota, ma koji) kažu, šta kažu, vrisnu – A njihovi zločini, a njihovi!!!! Ne znam. Možda je stvarno vrijeme da neka neočekivana sila dođe i riješi sve, udar asteroida, i sve da bude riješeno, za tren jedan…
I šta da radimo, da odemo do mora, gledamo u pučinu?
Izađemo na protest, spremimo Molotovljeve koktele, da se malo talasa?
I ko su ti ljudi koji ucjenjuju druge, u ime čega, u ime koga? Da dođeš kod nekog u kuću ili tamo gdje radi, da mu prijetiš, da mu nudiš novac, ako bude glasao ovako biće, ako ne neće… ko su ti ljudi? Šta govore djeci kad dođu uplakana iz škole? Uče li ih da budu poštena djeca, dobri ljudi, da ni pred kim ne saginju glavu, ali da nikom ni ne dopuste da pred njima, glavu, sagne?
Koliko pitanja Minesota, toliko da se ponekad zagrcnem.
Pomislim, u trenutku, ništa ne preostaje nego koktel, pa bum!
Niko kamen da ne baci!
A to što me pitaš zašto nas dvojicu niko ne ucjenjuje, ne zove, ne prijeti nam, ne pokušava da nas potplati, znaš ti dobro zbog čega, samo se praviš, igraš svoje igre, vraćaš krpice, kradeš od svega pomalo, legitimno, Minesota, legitimno.
Ne ucjenjuju nas jer znaju da ne mogu.
Minesota, znaju da smo slobodni.
I, vjeruj mi, mrze nas zbog toga.
