Ko smo, šta smo, kuda idemo i ostala egzistencijalna umaranja. Zašto provodimo vrijeme pokušavajući da doznamo bilo šta što je van našeg opsega? Povezane sentence, uvijena razmišljanja u trenucima ranjivosti sigurno jesu zavodljivi pri početku. Naša taština stupa na snagu čim otkrijemo prostranstvo vokabulara. Međutim, nakon određenog vremena nailazimo na zid, budući da svako promatranje vodi u beskonačan niz ”šta ako?”, ”nije li to…?”, ”vjerujem da je vrijeme da…” i tako smo u jednom prostoru neraskrčivog unutrašnjeg sumnjanja od kojeg se jedino možemo otrgnuti ako prestanemo da se grizemo za usne.
To ujedno predstavlja najveći izazov. Čovjek je misaono biće, socijalnog nastojanja. Ono što većina nema hrabrosti da prizna jeste da tvoje/moje/naše samovanje (to je sve osim samovanja; izoštreni vid slobode mog bivstva u kojem sam nag, iskren, u svojoj potpunosti, zlostavljen od strane bolesnog propitivanja koje razoružava, koje, opet, na kraju nema nikakvog efekta, osim možda intelektualnog stimulisanja u krajnjem slučaju) vodi do oslobođenja. Zamislite dijete koje samo otkriva svijet stvari. Ono je oličenje životnog iskustva. Neukaljano, neometano, vođeno iskonskim nagonom da preživi, ono uči da se orijentiše, postaje pas lutalica. Naravno, valja imati figuru majke da spremi lešo meso kada se umori od osluškivanja svijeta, ali na kraju samo sa sobom, ulazi u društvo sa ostalom djecom, poprima karakteristike mase i gubi suštinski simbol sopstva. Možda ga i nadogradi, pitanje je. Sve su to cirkularni procesi koji važe bilo gdje. Rodiš se, odrastaš, upoznaješ vršnjake, ređaju se definicije, počinješ da otkrivaš, bivaš povrijeđen, potom tri puta snažniji, odlaziš, vraćaš se, smiješ se, skrivaš se, osjećaš krhku nit između dobra i zla, odustaješ, miriš se, čekaš poslednji voz za nepoznato…
Dakle, vođeni sopstvenim pretpostavkama/djelima najlakše priznajemo pobjede i poraze. U sukobu sa sudbinskim strujama oslanjamo se na sebe. Pomoć drugih je dobrodošla, ne i presudna. Prije svega ostati vjeran instinktu, puštiti bradu i zaštititi lice od udara vjetra, navići se na kišu i grmljavinu i savladati kulinarske tehnike. Onda smo nepobjedivi. Bilo bi lijepo pročitati poneku knjigu dok smo trijezni, ne bi li riječi tekle poput prirodnih procesa.
Ne bi bilo pošteno ne pomenuti tuđe iskustvo. Iz mog ugla – sam čovjek može skoro pa sve, iako druga bića postoje sa razlogom. Tuđi svijetovi su uvijek nekako povezani sa našim. Svi na autentičan način slične stvari proživljavamo, samo ih drukčije plasiramo. I seljak i car imaju približnu količinu vode u tijelu, ista su materija, slično hodaju (ovaj prvi malko povijenije), svjesni su svojih ograničenja i mogućnosti. Druga ljudska bića predstavljaju nepobitnu važnost za nas. (Napravićete se pametni pa uočiti kontradiktornost u mojim redovima. Gle čuda.) Skloni utjesi, nemoćni za sopstveno nadvladavanje, ulazimo u grupice, grupe, grupacije, krugove, okruge, cjeline, sistem. Kasnije nema pravila.
Ne poznajem recept za život, još manje za sreću. Vjerujem da sreća ne postoji. Postoji osjećaj zadovoljstva i nezadovoljstva. Ako pratimo svoj glas bićemo zadovoljni, u smislu da smo ostali vjerodostojni. Ako postupamo po tuđim načelima, mogućnost zadovoljštine je niža (jer sa pravom posjedujemo deset milijardi nervnih ćelija. Da treba postupati po tuđim uvjerenjima, bili bismo teniske loptice!) Naše je da se trudimo da se osjećamo dobro, time što ćemo na koristan način svoje vrijeme uskladiti sa opštim zakonom univerzuma. Ne postoji magična formula. Osluškujući sebe, svoj zov, vidjećemo šta nam valja činiti, pri čemu valja imati obzira i prema drugima. Nisam siguran da srodne duše postoje, ali lijepo je imati saputnika. Nekog čiji glas umiruje, savjet pomaže, vrelina tijela raskravljuje, blizina uzbuđuje, pogled ukazuje na povjerenje. Možda je najteži zadatak pronaći izgubljeni dio medaljona? Možda. I opet to propitivanje, i opet misaoni procesi, nezadovoljavajući zaključci, igre riječima po uzoru na mrtve duše.
Luka Minić
