Još od Dekarta i njegovog poznatog dualizma koji odvaja područje res cogitas i res extensa, uspostavlja se strogo odvajanje između subjekta i objekta. Subjekt je na ovaj način, i u krajnjoj liniji shvaćen kao pasivan, kao onaj čija djela ne utiču na objektivna zbivanja. Ne I kod bugarskog pjesnika, Ivana Hristova, čuja se poezija prelama kroz prizmu subjektove percepcije na čijem fonu objekti gube materijalne oblike, te postaju čulnost, perceptivno stanje duha koji ih podiže, sublimira, na duhovni plan postojanja kao otpor “postvarenosti” na koju su, posebno, ukazivali kritičari teorije društva: Markuze u “Čovjeku jedne dimenzije” i Horkajmer, na kojem ćemo se zadržati prilikom tumačenja Ivanove poezije:
U toj užasnoj tišini
Ja sam bio jedini turista
opterećen istorijom.
Stihovi svjedoče o potrebi lirskog subjekta da palimpseistički otkopava arhitektonske slojeve ispod materijalne determinisanosti linije subjekt – objekt, on nije tek puki turista koji sa selfie štapom hoda unaokolo fotografišući objekte, okom kamere, on odbija da da doprinos populističkoj kulturi, masmedijalnoj hordi opsjednutih šetača, naprotiv, iako dobro zna da je “jedini”, usamljen, sam, on, opterećen istorijom kao tragom, pečatom u vlastito sopstvo utisnutim – ostaje stamen, izdvojen, autentičan. Poput nekog Horkhajmerovog junaka koji je iskočio iz svijeta teorije i kritike u praktičnu egzistenciju: Ako su u pogledu nužnosti u logičkom smislu obe vrste teorijskih struktura slične, suprotnost nastaje čim više nije reč samo o logičkim već i o stvarstvenim nužnostima, o nužnostima faktičkih tokova. Iskaz biologa da neka biljka mora uvenuti na osnovu imanentnih procesa, ili da izvesni procesi svojstveni ljudskom organizmu nužno vode ka propasti tog organizma, ne govori o tome da li bilo kakvi uticaji deluju na karakter ovih tokova ili ih mogu totalno izmeniti. [1]
Riječ je, dakle, o mogućnostima izmjene, o stanju protesta protiv postojećih oblika, što bi se, primjenjeno na društvenu praksu i društvene ekonomske tokove moglo tumačiti kao protest protiv nužnosti poretka i ideju samoodređenja ljudskog roda, odnosno takvog stanja u kojem ljudsko djelo ne proističe iz nametnute nužnosti mehanizma, već iz njegovih odlika. Što se tiče teorija koje razdvajaju subjekt i objekt, pri čemu se subjekt neminovno dovodi u poziciju otuđenosti, Horkhajmer kaže da zamišljanje predmeta teorije odvojeno od nje, donosi lažnu sliku i vodi ka kvijetizmu ili konformizmu u kojem nedostaje kritika i borba protiv postojećeg. U prilog pomenutoj binarnoj opoziciji, svjedoče sljedeći Ivanovi stihovi:
Suprotno uobičajenom viđenju
Ja nisam parazit
Moje korijenje ne isisava
tvoje hranjive materije,
koristi te samo za podršku
Glagol “koristiti” u kontekstu poezije I. Hristova nema pragmatičku konotaciju, naprotiv, podrška kao vid oslonca, potpore, upravo je onaj prijeko potreban most da bi se prevazišlo rascijepljenje između subjekta i objekta o kojem smo na početku govorili, kada smo spomenuli da je Dekart vinovnik dualizma koji se, kasnije, u industrijskoj, a danas, tehnološkoj postvarenoj stvarnosti – izoštrio do krajnjih zategnutosti svih vidova radikalnih ekstremizama.
O otuđenosti između subjekta i objekta do kojeg su dovele tradicionalne teorije spoznaje u kojima je duh izgubio svoju vlastitu supstanciju a njegove kategorije postale metafore vječitog ponavljanja prirodnih sljedova, Horkhajmer govori naročito u Pomračenju uma:
Od vremena kad je um postao oruđe svladavanja ljudske i vanljudske prirode od strane čovjeka – to će reći od samih njegovih početaka – on je bio poražen u svojoj vlastitoj težnji da otkrije istinu. To je zbog same činjenice da je od prirode napravio puki objekt i da nije uspio otkriti trag sebe sama u takvoj objektivaciji.
Prirodu uma u sveukupnoj civilizaciji i kulturi od njenih početaka, Horkhajmer naziva bolešću koja oštećuje um a ta bolest se rodila iz čovjekovog poriva da dominira prirodom. Tek kad čovjek, smatra Horkhajmer, shvati da um može ostvariti svoju razboritost samo putem razmišljanja o bolesti svijeta kakvu je on sam stvorio i proizveo u vlastitoj težnji ka dominaciji koja ga, paradoksalno, otuđuje od prirode. Iz oblika kulture i civilizacije koju je um stvorio ovladavajući prirodom, proistekao je krajnji oblik razvijenog industrijskog društva u kojem je pod udarom sveobuhvatne mašinerije masovne kulture, pala ideja individuuma i njegovog dostojanstva.
Jedinstvenu poetsku manifestaciju, Horkhajmerovih vizionarskih teorija, nalazimo u stihovima pjesme:
Nulta Tačka / Кота Нула Нула
Išao sam tim autobusom –
za razgledanje,
iz kojeg možete videti čitav
Njujork za dva dana.
Bio sam zapanjen
činjenicom da je ruta uključivala
stanicu na “Nultoj Tački.”
Možeš li stvarno pretvoriti
prazninu u predmet želje,
koliko karta
do ničega košta?
Ispred “Nulte Tačke”
svi su ćutali,
kao pred nekim
nevidljivim grobljem.
Samo jedna Afroamerikanka
povika:
“Pazi!”
“Pazi!”
Od svih civilizacija u kontekstu „opterećenosti istorijom“ samo je jedna, i to Afroamerikanka“ digla glas, što nas u stepenima razvoja, tj. progresa na točku civilizacijskog napretka, vraća zapravo u regres, na sam početak prvobitnih plemenskih društava koja su bivstvovala u tzv. „nultom civilizacijskom stepenu“, što će reći da su bili povezani, tabuima i totemima, sa prirodom, nataknutom i čistom sa kojom su u savršenom skladu živjeli. Za razliku od današnjeg, modernog ali robotizovanog, izolovanog, betonskog čovjeka. Ivan Hristov to odlično percipira: samo je jedan korak od progresa u regres.
Katarina Sarić
IVAN HRISTOV
Izbor iz poezije:
Nulta Tačka / Кота Нула Нула
Išao sam tim autobusom –
za razgledanje,
iz kojeg možete videti čitav
Njujork za dva dana.
Bio sam zapanjen
činjenicom da je ruta uključivala
stanicu na “Nultoj Tački.”
Možeš li stvarno pretvoriti
prazninu u predmet želje,
koliko karta
do ničega košta?
Ispred “Nulte Tačke”
svi su ćutali,
kao pred nekim
nevidljivim grobljem.
Samo jedna Afroamerikanka
povika:
“Pazi!”
“Pazi!”
Iako je
pet godina
već prošlo.
Zurio sam u
golu zemlju
nadajući se
da ću otkriti neke ruševine,
neki trag
prošlog života,
Nije mi pošlo za rukom.
U toj užasnoj tišini
Ja sam bio jedini turista
opterećen istorijom.
Iz”American Poems”(Američke Poeme) sa bugarskog na engleski prevela Angela Rodel
Sa engleskog na srpski preveo Ilija Stanković
Bršljan
Ja sam bršljan
Lišće mi je okorjelo
zeleno zimi,
takođe,
varira u formi
od štita do šiljate zvijezde
Moje stabljike su uklopljene
sa sitnim čvorovima –
korijenje koje je transformisano,
koristim da se za tebe uhvatim.
Suprotno uobičajenom viđenju
Ja nisam parazit
Moje korijenje ne isisava
tvoje hranjive materije,
koristi te samo za podršku,
moji cvjetovi su zelenkasto-žuti
Moje čudno voće sazrijeva
krajem zime, početkom proljeća
što je upravo suprotno
drugim biljkama
Ranjiv sam samo na najgore hladne talase
Moje lišće bi trebalo biti
zalivano redovno
i treba da primim dovoljno svjetla
ali nemoj me izložiti
direktnoj sunčevoj svjetlosti
Iz “A DICTIONARY OF LOVE”(REČNIK LJUBAVI), sa bugarskog na engleski prevela Angela Rodel
Sa engleskog na srpski preveo Ilija Stanković
[1] M. Horkhajmer, Tradicionalna i kritička teorija, BIGZ, 1968, str.70.
