Tokom sinoćnjeg sna srdačno razgovarah sa prijateljicom-trudnicom i upoznah oca djeteta. Iznenadih se negativno prilikom opažanja tamnopute, četvrtaste figure. Isto tako doživjeh putovanje u prošlost nekih pedesetak godina unazad i ubrzo potom gledah sebe kako u stilu Lerija Ptice pogađam nekolika šuta za trojku uzastopce. Zanimljiv kolorit bez dodirnih tačaka. Na sreću trudnica bješe poznata, pa pretpostavih kako će se naš odnos obnoviti na javi, iako u stvarnom životu pomenuta osoba ipak nije u drugom stanju. Putovanje u prošlost evocira prethodne odluke, trenutnu situaciju i ishod mojih poteza od ranije. Recimo da sam uvijek favorizovao prošla vremena, kako u vezi sa vizuelnim prikazom, tako i povodom stvaralačkog opsega. Šut za trojku me simbolično vraća u djetinjstvo. Prljavi dlanovi i stara gumenjača su bili sinonimi za obećavajući dan.
Utorak je i lak osjećaj kruži, ali odavno nisam okusio san koji me baca sa kreveta, tjera hladan znoj niz čelo, uzrokuje škrgutanje zuba. Sve ostalo je komedija.
Obično ne pišem o snovima. Često ih se ni ne sjećam. Ne pridajem vitalan značaj toj vrsti impulsa. Ali sa druge strane volim podsvjesni karusel, neistraženi ples sa samim sobom i svojim potisnutim strahovima, htjenjima, morbidnim devijacijama i svakodnevnim halucinacijama.
Daleko! Otrgnuti se! Spasonosna osama dovodi do discipline, spontane revizije već doživljenog i korisnih uvida naposletku. Tako postepeno ojačavamo biće, njegovu koru, te smo u mogućnosti da procesuiramo kako prijatne, tako i odurne snove, i da ista tumačenja koristimo za sopstvena djelovanja u budućnosti (snovi kao najsvježiji primjer koji treba da podupre poentu priče, ništa više). Nakon revitalizacije se otisnuti na put neposrednog saznavanja stvari i prenošenja iskustva svakoj znatiželjnoj glavi jednostavno i efikasno. Tu leži naš čovječanski cilj. Glasnici doživljenog u tijelu ptice. Pernati avijatičari. Lutajući profesori. Opčinjeni istraživači. Biljojedi.
Još jedna stvar koja me je obuzela jutros bješe prisustvo vaskolikog broja neprimjetnih čestica oko nas. Sijaset, na trenutke, blistavih partikula, koje se vežu u grupacije, tkiva, ne bi li poprimili izgled nezgrapne stijene, koja se ogleda u vidu jedva primjetne prašine.
Radnja se odvija na balkonu. Topljivo, novembarsko sunce rastvara preko noći zavarene žaluzine. Terarijum, ne veći od dječije šake, hrabro stoji između kaktusa i krotona. Vlaga se stvorila, pri čemu fitonije puštaju svoje prve mladice, dok mahovina simbolično ukrašava sliku, a kroz komadiće zemlje korijeni obrazuju mozaike.
Luka Minić
