Evo ti nekoliko sličica sa hodočašća na liniji Titograd- Biograd, moj nepokretni zemljače…
Evo najprije onoga što mnogo krade i laže kako pored glavne džade iz svega mozga govori o poštenju i istini. Zajapurio se, pomodrio od navale naglog poštenja i istinoljublja, a marva sa čakalicama, barjacima i parolama, ushićeno sluša lopova nad lopovima i lažova nad lažovima sve kličući i urličući o poštenju i istini… Uobičajena sličica, dragi moj zemljače… a ti-možeš da se slikaš…
Evo ti još jednoga lupeža ispred zarđale fabričke kapije, tik pored puta, kako okupljenim rogonjama i kopitarima govori o naglom, eruptivnom i apokaliptičnom privrednom rastu uzrokovanom totalno podivljalom, takođe naglom i urnebesnom proizvodnjom. Taj uspješni nagli i urnebesni privrednik je poznata lopina koja nije uništila samo zakatančenu fabriku i zarđalu radničku klasu pred kojom urla, nego sve fabrike i fabričice u koje je makar jednom ujavio pod državnim čaktarom…Naravno, rogonje i kopitari pod znamenjima nekakave nove režimske radničke klase, ludi od oduševljenja, gromopucatelno podržavaju onoga koji im je po sili režimskog zakona nešto bljucnuo u neoproleterski čabrić…Uobičajena sličica, dragi moj zemljače…a ti-možeš da se slikaš…
Evo ti još jednog đilkoša kako raspojasan srdit i zapjenjen izlazi ispred državnoga ministarstva za dripačku kulturu sve psujući protivnike države i vitlajući režimskim levorom. Neko ga je izgleda nečim naljutio, pa je kulturni poglavica odlučio da vrlo kulturno uzme stvar u svoje kulturne šape i zauvijek se obračuna sa neprijateljima države koji su se drznuli da na javnom mjestu govore azbuku i deklamuju nekakve lirske pjesmice o istinici, slobodici i pravici. Za kulturnim poglavicom rastrčali se utegnuti državni sekretari i nabudžene državne sekretaruše pomamljeni u naletu uzbičenog kulturnog patriotizma. Tu je još tmušta i tma nekakvih kulturnih poslenika i slavoljubivih mucavih književnika i omašćenih bezmudih fariseja sa čekićima i maljićima za pisanje na novom jeziku i za razbijanje sluđenih starojezičkih glavurda, zlu ne trebalo… Uobičajena sličica, dragi moj zemljače…a ti-možeš da se slikaš…
Evo pored tužilaštva obreo se nekakav visoki i ponositi div-junak nalik pravom državotvornom jarbolu. Na njegovim vrhovnim ramenima umjesto glave leprša nekakav partijski barjak na kome piše ukrivljenim slovesima: pravda je slijepa. Oko njega u galopu grupica aktivnih judidži- sega-mega pravnika i advokata koji vitlaju nekakvim samarčićima prepunim pravnih zavrzlama i troškovnika. Sve nekako šljašti i blješti od te ponosite i uzorite lakovane pravne sile. A pravda kao pravda, samo žmirka onako zaslijepljena šljokicama i konfeticama. Visoki govori nešto vrlo glasno i zanosno, a pravda se pred njim presamićuje onako plačna i kukavna… Uobičajena sličica, dragi moj zemljače…a ti-možeš da se slikaš…
Eno ispred kliničkoga centra išetali elitni bijeli mantili sa računaljkama i kasicama prebrojavajući bolesne mučenike i raspoređujući ih na listama čekanja prema trenutnom kursu, partijskoj pripadnosti i platežnoj potenciji. Ko je platio, platio, a ko nije- zadužio je drvenu krstaču pod revers ili limenu petokraku avansno i vratio se kući na sopstveno opijelo, ukoliko je vjernik ili u sopstveno ništavilo ukoliko je nevjerujući…Uobičajena sličica, dragi moj zemljače…a ti-možeš da se slikaš…
Eno ispred crkve izlazi nekakav supermen u crnoj svilenoj ‘aljini naoblačen i jarovit kao da se posvađao sa samim Savaotom. Prilaze mu ruci i ćukaju je, a on se vraća na bis i blagoslovi svejednako nezadovoljan količinom masnoće u molitvenom buđelaru. Može to i izdašnije, ponavlja, sviknuto prebrojavajući zgrčene priloge zgrčenih bogobojažljivih priložnika… Uobičajena sličica, dragi moj zemljače…a ti-možeš da se slikaš…
Eno još neki tamo pored džade okupljeni oko buntovničkih vatri, bajaju, kunu i proklinju nadajući se da će onaj na visini ničim izazvano i dragovoljno sići sa prestola, priznati krivicu i popeti ih na presto uz suze pokajnice. Ili da će makar Bog u trenucima slabosti sići sa neba i proglasiti ih pravednicima u nedostatku pravih pravednika, kad već neće onaj prestolnik sa prestola… Koliko su im nade uzaludne, toliko im je nekako i pravednost sumnjiva. A to izgleda znade i onaj na prestolu i onaj na nebesima… Uobičajena sličica, dragi moj zemljače…a ti-možeš da se slikaš…
Onda su se sličice mučno smiješale i sve se preokrenulo i strmopizdilo kao u onoj nostalgičnoj davnoj i divnoj sceni u kojoj kondukter ne čuje, a kesa-nema…
