Siroan: Ja sam uglavnom protiv intervjua. Treba se držati po strani, ne vršiti autopropagandu. Ali, kako starimo, počinjemo da činimo ustupke….Nikad nijesam dao intervju u Francuskoj, niti sam se ikada pojavio na televiziji, jer me ne interesuje da me svijet poznaje. Međutim, ima ispovijesti koje čovjek može izreći tokom nekog razgovora, ali koje ne mogu biti pisane, osim ako bi se radilo o autobiografiji. Ne želim da pričam svoj život, to nije potrebno. Ali, ja sam po prirodi vrlo indiskretan, pa, dakle, volim da pričam lične dogodovštine. Iz tog razloga, stareći, počinjem da se odajem toj igri.
Lea Verđine: Znači, „razaranje“ počinje?
Sioran: (Smijeh) Da, moje razaranje. Naime, sve moje knjige su autobiografske, ali s maskiranom autobiografijom.
Lea Verđine: Kako danas možemo doživjeti metafiziku? U odgovoru na naše pismo vi ste napisali da ćemo imati jedan pomalo frivolan i pomalo metafizički razgovor. Šta za vas znači taj termin, koji je za moj ukus pomalo degutantan, u mjeri u kojoj me tjera na pomisao o traženju Boga?
Sioran: Ja nijesam pobožan.
Lea Verđine: Nadam se!
Sioran: Niti vjerujem u Boga, niti u bilo šta. Ali sam imao jednu religioznu krizu kada sam imao dvadeset i šest godina, čitave godine samo sam čitao mistike i živote svetaca. Na kraju sam shvatio da nijesam stvoren da vjerujem, toga sam postao svjestan za vrijeme moje velike krize očaja. Živio sam u jednom malom provincijskom gradu u Rumuniji, i čitao samo Šekspira i religijske tekstove. Napisao sam knjigu komentara na te tekstove, istovremeno i za i protiv religije. Ta knjiga je trebalo da bude izdata od strane mog izdavača u Rumuniji, on je bio prihvatio a da je nije ni pročitao; kad je pročitao priznade: „Ne mogu da je objavim, ja sam stekao bogatstvo na vjeri u Boga, i ne želim da štampam tu knjigu koja bi mogla da mi naudi.“ Kasnije je knjiga odštampana, i gotovo svi moji prijatelji bili su bijesni kada su je dobili. Govorili su mi: „Nemoguće je govoriti tako o Bogu i svetosti!“ Gotovo svi su me napali. Knjiga se pojavila 1937, kada sam ja već došao u Pariz.
Lea Verđine: Koliko ste imali godina kada ste došli u Pariz?
Sioran: Dvadeset i šest otprilike. Moja majka je pročitala knjigu i napisala mi: „Trebalo je da objaviš tu knjigu poslije naše smrti.“ Moj otac je bio pravoslavni sveštenik, a moja majka nije bila vjernik. Ona mi je rekla: „Ne shvatam, ima djelova potpuno mističnih i djelova apsolutnog nihilizma i potpunog cinizma!“ Moj stav prema religiji je i danas potpuno isti, jedna mješavina kontradiktornih iskušenja. Tada sam napisao mojoj majci: „Čuj, ovo je najreligioznija knjiga koja se ikada pojavila na Balkanu!…“ Nijesam mogao da kažem „u Rumuniji“, jer bi to bilo glupo, kao što je bilo glupo reći i Balkan, ja sam iskazao ovo ogromno pretjerivanje, razumijete, da se radi o najreligioznijoj knjizi…jer na Balkanu vam je, kao u Bugarskoj, bilo vjerskih pokreta krajnje interesantnih, u srednjem vijeku, kao što su bogumili, sekta koja je propovijedala da je svijet proizvod nekakvog boga, zlog, nepravičnog. Ja sam napisao jednu knjigu pod naslovom Zli demijurg, gdje je Stvoritelj gad. Moji odnosi prema teologiji i metafizici su, dakle, dvostruki.
Lea Verđine: Dvosmisleni?
Sioran: Dvosmisleni jer se mogu navoditi djelovi sasvim kontradiktorni. Kako se svakako radi o pitanjima nerješivim, i pošto ja po temperamentu stalno mijenjam raspoloženje, nijesam u stanju da stvorim sistem. Sistem ne podnosi kontradikciju. Eto mog stava, i ja snosim posledice. Zato ja pišem fragmente, da bih mogao sebi da protivurječim. Kontradikcija je dio moje prirode, ali i svih drugih, uostalom.
Izvod iz intervjua objavljenog pod naslovom „Anarchia, disperazione, tenerezza“ u italijanskoj reviji Vogue Italia, br. 413, avgust 1984. Sa italijanskog preveo Žan Pol Manganaro.
