Najprije patetično čičeronski: na Spaska vrata čitava je ruska historija ulazila u Kremlj otkrivene glave. Sav ceremonijal Carstva vezan je s tim Vratima i po Carskom ukazu svaki prolaznik, skinuvši šešir, morao je da se pokloni tu Bogu i Caru, koji su stoljećima stolovali u ovoj slavnoj ruskoj tvrđavi. Edwardu Danielu Clarkeu, engleskom putniku, to se prije sto i pedeset godina pričinilo toliko apsurdnim da je prošao kroz Spaska vrata pokrivene glave i bio potom odmah izdevetan do krvi. Pred Spaskim vratima stajala su vješala i smrtne kazne tu su se vršile u Carsko ime; tu su u šesnaestom vijeku đakoni i sveti oci trgovali svetačkim moštima, a Carevi poslije pobjedonosnog rata ulazili bi na te dveri u svoj slavni prijestolni grad kao trijumfatori. U Kremlju sastajale su se procesije hodočasnika iz svih ruskih krajeva; na ovoj pozornici briljirali su Samozvanac, Godunov, Ivan Grozni i Napoleon, a danas sav taj čičeronski patos historije rasplinuo se, pa čak ni u vodiču za inostrance ne govori se o Kremlju više jezikom operetnog patosa. Danas svi ljudi ulaze u Kremlj kao ono Edward Daniel Clarke prije sto i pedeset godina, pokrite glave, a sa Senatske kupole vijori se crveni barjak Antikrista. Pred Novgorodskim Spasom Svederžiteljem, pred Blagoveščenskom Bogomaterom danas ne palucaju kandila i, ako igdje na svijetu, tu je Stari Krvnik sa gubitkom Kremlja godine 1917 izgubio jednu svoju historijsku tvrđavu, kao general Steselj Port Arthur, prije dvadeset godina (1905).
Od petrovskih vremena do Oktobarske revolucije, iz sanktpeterburške perspektive, kada su Romanovi već davno zaboravili da su podrijetlom Moskvići, Kremlj se rasplinuo negdje daleko u ruskoj provinciji, pretvorivši se u simboličnu frazu srednjoškolskih pismenih zadataka i u zdravicu sveslavensku. »Boljšaja derevnja«, tako se posprdno govorilo o Moskvi, kad se na petrogradskim carskim balovima krojila sudbina evropskog svijeta. Putovali bi ljudi iz ampirskog Peterburga u daleku boljarsku prošlost da vide Cara Topa i Cara Zvono, vraćajući se iz prašne Moskve sretni da su ugledali granit Nevskog prospekta, gdje krave ne zvone klepkama na povratku sa pojila na Moskvi rijeci, u centru grada oko Arbata, gdje je živio Tolstoj u drevnom domiku s tarabama kao u kakvoj palanci. Kremlj danas postao je centrom Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika, a magična formula o »Trećem i Posljednjem Rimu« kruži još uvijek kao povampirena sablast u zapadnjačkoj protuboljševičkoj publicistici.
Kremlj ostao je simbolom za posljednjih pet stoljeća ruske prošlosti i apartna ljepota njegove osebujnosti toliko je retorična, te bi se jedva mogla opisati bez isto tako bogate blagoglagoljivosti. Tamnocrveni, ispečeni masivi cigle, tipično kvatročenteskni, zlatne bizantinske kupole iza fjorentinskog tvrđavnog zida, galerije po arkadama i kule četvorokutne, osmorokutne i ovalne (svaka samostalno arhitektonsko djelo), zlatni vjetrokazi i tornjevi, konture teških bedema s vazdušastom lakoćom zlatnih lukovica, sve je to muzički motiv, pomalo sladak kao menuet Čajkovskoga, a pomalo dramatičan kao odsječena pasja glava, taj simbolični trofej Ivana Groznog, kad je pokajnički, u monaškoj mantiji, s odsječenom pasjom glavom kao s ordenom na grudima, na trijumfalnom povratku u Moskvu objavio ruskom narodu, da je oteo Kazanj Mongolima.
Ugledan prvi put sa bilo koje strane, sa Moskve Rijeke ili sa Crvenog trga, Kremlj zaječi kao zov trube i kao ptica na vjetru baca se pogled s vjetrokaza na vjetrokaz, kada zlatne ploče kupola u vedrini zvone kao stihovi legende, o kojoj su sanjala slavenska pokoljenja vjekovima. Kontrast pozlaćenih bizantinskih kupola sa rustikalnim tvrđavnim kontrforovima, zelenilo teških staroruskih borisgodunovskih klobuka, kojima su pokriveni pojedini tornjevi (što tako kobno sjećaju na primitivne drvene kule još iz Rjurikovih vremena), sve one vijugave krivulje i splet kamenih mnogokutnika, jabuke na zvonicima i trokutne fasade, natkrovnice i dvorogi kameni lastavičji repovi na kruništima, tamnocrveni masivi od krvave cigle isprane kišom, sve se to zgruda i zadimi u oku čovjeka kao oblak na večernjem zapadu. Mnogo zlata, mnogo boja i beskrajno mnogo arhitektonskog zanosa! Sa staroruskim izblijedjelim freskama u stilu Kijevske Lavre, s aureolama svetaca i anđela, s ingenioznom arhitektonikom osnovne teme, uglavnom horizontalne, koja ne stremi u visine, priljubivši se uz Moskvu Rijeku, kao da ne namjerava da se trgne pod oblake, glavna inspiracija graditelja, vidi se, bila je talijanska, a ipak blista i treperi ruski. Ta tvrđava Gospodnja, koja je danas prestala da bude carskim stanom, nije više grobnica nego svjetionik. Ako se ikad otkrila sretna formula koja povezuje mrtvu davninu sa svijetlim iluzijama dalekih budućih dana, onda je Kremlj takvo jedno remek-djelo, koje je u historiji ostalo jedinstvenim arhitektonskim i političkim spomenikom. Gotički piramidalni šiljci na dorskim kolonama, školjke plosnate i rozete paučinaste, izvajane virtuozno tanahno, likovi bizantinskih svetaca i isposnika, zlatom okovani okviri ikona, bogata ornamentika usplamtjele gotike koja se prelijeva u renesansu, kameni orlovi i carice, apostoli, medvjedi i ptice, zvona na zvonicima i ruski narodni tekstilni ornamenat po vlažnim svodovima portala tako niskim, da se ispod njih prolazi po zakonima etikete samo pognute glave, sve to pjeva melodiozno i bogato kao onih trideset i pet holandskih zvona na Spaskim vratima, kako je na ovome svijetu sve prolazno samo nije poetski dar čovjeka. Ako je ikada koji graditelj bio pjesnik, onda je to bio Aristotele Fieravanti.
Po kiši, u sivom poslijepodnevnom osvjetljenju, sa čavkama koje grakću iznad gromovoda, blatan, u izlizanoj tratini bedema, sa zadimljenom i melankoličnom moskovskom pozadinom i okovanim masivnim dverima, Kremlj djeluje tmurno kao prava tvrđava. Veliki prostor Krasne ploščadi, o kojoj je zanosno pjevao Kranjčević poslije revolucije godine 1905—06, pun rastopljene snježnice, ispresijecan dijagonalama od automobilskih pneumatika, miris ribe, katrana i juhte iz kitajgorodskih magazina, straže koje se jednolično kreću po kruništu zidova, sve to stoji bezvremeno, u znaku stoljetnih perspektiva.
Ispred Lenjinova Mauzoleja grupe istočnjaka u šarenim perzijskim i buharskim halatima, četa dječaka sa crvenim zastavama i bubnjevima, uznemirene mase prolaznika, škripa osovina pod teretom robe, sve se to kreće i bruji kao na sajmu. Jaše eskadron konjice, jauču automobili, istovaruje se burad sa slanim ribama, prodaje se zelenje, petrolej, staretinarska roba i knjige, a jedan slaboumnik maše iznad gomile znatiželjnika flašom i urla iz svega grla: čudo dvadesetog vijeka, eto u flaši morskoga čovjeka …
Riga i Avignon, Torre Rotonda u Milanu ili Ponte degli Scaligeri u Veroni stoje ponosno kao nadgrobni spomenici stare slave, u isto tako talijanskom rumenilu pečene cigle, sa isto tako dvorogim lastavičjim repovima na kruništima, ali Kremlj jedini je renesansni tvrđavni model, na čijim se bedemima i danas vijore zastave i prijete topovi, i u čije je temelje uzidano pet stotina revolucionarnih lubanja, palih u bitkama u kojima se još uvijek rube glave i dan-današnji.
Noću, Kremlj svojim crvenim zidinama i kulama svijetli kao kulisa u fantastičnom ruskom baletu, sa Bakstovim dekoracijama. Pogled sa Hradčana i Budima podsjeća na Kalemegdan, i dok je pogled sa Hradčana intiman i sentimentalan kao Smetanina »Ma vlast«, a pogled iz Beograda ne dopire ni do Zagreba, pogled na blistavo Zamoskvorječje sa kremaljskih bedema, u ustreperenoj svjetlosti zelenih svjetiljaka, sa dalekom zvonjavom satova u ravnici, taj pogled ostaje otvoren, kao što je otvoren ruski prostor. Sa kremaljskih zvonika vidi se do Vladivostoka na jednu i do Amazone na drugu stranu.
U crnim masama Moskve Rijeke blistaju veliki stakleni kvadrati mliječnobijele rasvjete tvornica na keju. Čuje se gdje gude dinamo-motori i vide se sante leda u rasvijetljenim četvorinama odraza na vodi, kako izmiču u tminu. Puca led na Moskvi Rijeci, dolazi proljeće! Nad plosnatim lukovima mostova klizi tramvajska lira i sipa iskre, a zidovi kremaljskih domova okrečeni su bijelo i zlatna kubeta svijetle metalno. Krvavo- crvene svjetiljke na južnom bedemu obasjavaju sjenke straže, koja se kreće nijemo, kao Horacijeva pratnja na Helsingoru, kad treba da se javi duh mrtvog danskog kralja. Nad Senatskom kulom vijori se rumenilo crvene zastave u tmini; kao plamen suklja crvena tkanina osvijetljena jakim reflektorom, te taj režiserski trik dominira nad čitavim tvrđavnim kompleksom, iznad svih kremaljskih osamnaest kula, iznad svih kupola i zvonika i nad čitavom Moskvom, kao svjetionik.
Pod katedralom Vasilija Blaženog rasvijetljen je nečiji stan, po svemu kao improviziran. Piju u rupi čaj bradati ljudi i živo mašu rukama. Mlada plava žena je ustala, otvorila vrata i izlila lavor vode na ulicu. Tišina. U daljini čuje se voz. Jedno pseto glođe pokraj mene u tmini kost. Sa Spaskih vrata odbija četvrt po ponoći, u dvije dvostruke oktave, i ta trideset i dva odzvuka bruje preko kitajgorodskih palača, gdje stoje crkve sa starim kazanjskim ikonama i zelene i crvene starinske boljarske kuće u licitarskim bojama, pak sve do Basmanaje na jednu i Tverske na drugu stranu.
Monumentalno jednostavne, skromno okrečene stijene Uspenskog sobora, sa Blagoveščenskim soborom kao lijevom i Arhangeljskim soborom kao desnom kulisom, noću su pozornica, stvorena za svečane predstave i carske ceremonije. Tu se pušio tamjan u oblacima, i dok su zvona kremaljska grmjela kao topovi, niz one skaline iz lijeve kulise prolazio je car u ornatu, na putu prijeko u Arhangeljski sobor, na poklon i cjeli van je ikona. Crveni zidovi tih hramova danas su okrečeni, ali ispod kreča ružičastoizblijedjela boja cigle prelijeva se na ljubičastoj svjetlosti električnih svjetiljaka u svijetloplavu, tako da sveci i svetice s anđelima u sjaju svetokruga nad glavnim portalom izgledaju kao goblen, protkan zlatnim žicama. Taj kulturnohistorijski carski dekorativni centar pravoslavnog Kremlja blista kao skupocjena kaseta, puna briljanata. I po bizantinsko-venecijanskim crkvama ima zakutaka u kojima se vrijeme zaustavilo, gdje još i danas paluca po koje bizantinsko svijetlo iz davnine. Ali u smeđezlatnom tkivu crkvene rasvjete u centru Kremlja, u titranju srebrnih kandila, u zlatu ikonostasa na freskama, na zlatu crveno-crnih ikona, gdje se sveci i mučenici mole Gospodinu u bijelim dalmatikama i bijelim togama sa dekorativnim crnim krstovima, u umornoj proljetnoj rasvjeti, centar kremaljske tvrđave čini se kao da je preživio svoje vrijeme netaknut. Slavno berlinsko modrilo neba, tamno kao more pred maestralom, žuta medena boja kupola, patos ruske šarene palete, u naivnim kontrastima pučkih tkanica, slikarski je motiv pomalo demode, ali još uvijek, nažalost, likovno neostvaren. Za snježnih večeri, bez te četrunaste sunčane iluminacije, blijedo- zelenkaste auerke pred starinskim jednokatnicama razvodnjuju boje, i onda se crni obrisi Napoleonovih baterija sa topovskim kuglama iz osamstodvanaeste, što stoje naslagane oko arsenala, pričinjaju kao potez dlijeta na grubom drvorezu.
Sve, što je u Kremi ju građeno za posljednja dva-tri cara, u znaku je neukusnog arivizma, s kojim se čovjek tako često susreće po evropskim dvorovima devetnaestoga stoljeća. Čitavo moderno carsko krilo kvari arhitektonsku harmoniju kremaljske cjeline, što je isto tako fatalan slučaj sa bečkim i budimskim burgom. Portali novog Carskog dvora uokvireni su crvenim mramorom, a čitav scenarij carske rezidencije postavljen je na ovoj historijskoj pozornici s očitom namjerom, kako bi se naivnoj svjetini prikazao boljarski luksuz jednog Dvora u milijarderskim razmjerima, kao da će se na ovome mjestu snimati američki monstre-film, koji zlatom i bogatstvom svojih mozaika, mramora, intarzija i štukatura treba da zaslijepi najšire slojeve.
Nad glavnim stubištem, u masivnom zlatnom okviru monumentalno platno historijske žanr-manire, u stilu epigonskog pilotyzma, primijenjenog za turističku propagandu. U punoj rasvjeti, okružen svojom svitom, Njegovo Veličanstvo, Samodržac Sviju Rusa, Car Aleksandar III, odgovara deputaciji mužika, koja je pred Carem priklonila glave poslije neuspjelih seljačkih nemira po čitavoj zemlji: »Idite kući i ne vjerujte lažima o darivanju zemlje. Vlasništvo je sakrosanktno!« Te carske riječi stoje urezane pod okvirom slike na žutoj ploči, a ruski mužići zastajkuju danas pred tim platnom, sričući slovo po slovo mudre carske besjede, i čini se da je ruskim mužićima danas milo da su te laži o darivanju zemlje postale istina. Gdje je danas carska neprikosnovenost vlasništva?
Bijela mramorna dvorana Georgijevskog reda s pokućstvom u narančastožutim bojama ešarpe tog visokog carskog ordena, sa beskrajnim nizom brojaka carskih pukovnija, odlikovanih tim najvišim Redom od Narve do Port Arthura i Lavova, stoji pred pokoljenjima kao grobnica. Nasred dvorane izložena je piramida nadgrobnih vijenaca pokojnog predsjednika Sovjeta Narimanova, a kroz stakla monumentalnih prozora vide se iz daljine zadimljenog Zamoskvorječja dva crvena slova »K« i »O«, na dimnjaku velike tvornice opeka Krasnij oktober. Pucketaju parketi, a iz parka pred dvorom odjekuje cika mladosti: pred carskom zgradom mladi artiljeristi igraju fudbal i viču iz svega grla, kao da ovo urlanje nije u očitom protuslovlju s pravilima carskog ceremonijala, kad je u perivoju ispred Svevišnje rezidencije vladala protokolarna tišina, kakva vlada pred hramovima u kojima stanuju polubogovi.
U velikoj, zlatnoj Andrejevskoj dvorani zasjeda Internacionala. Zuji šum pisaćih strojeva, vrludaju amo-tamo stenografistkinje sa šuštavim serpentinama izgovorenih sentencija, blistaju pozlaćene mramorne kolone, razlijevaju se odrazi po svijetlomodrim, zelenkastoizblijedjelim preljevima svile i zlatnim komturskim lancima Andrejevskog ordena sa Raspetim Tijelom Kristovim. Tu plamte usijane krune bogatih svijećnjaka i nad glasnim metežom, nad crvenim stolovima i predsjedničkim baldahinom, visoko gore iznad jednog zlatnouokvirenog portala, diskretno skroman portret Karla Marxa.
Internacionala zasjeda kao rimski Koncil i vijeća uvijek o jednoj te istoj temi već četrdeset i više godina. Zemlja, jedno od najtežih nebeskih tjelesa, zavijena u magle, okreće se polagano, jedamput u dvadeset i četiri sata. Polagano se okreće teška i zamagljena zemlja, a kroz magle naziru se pastelnozelenkaste pjege uzoranih polja, iskrčenih šuma, sasvim tanane, isprekidane, paučinaste niti civilizacije. Zeleno-smeđi kontinenti, modri okeani, parobrodarske linije, crte kanala i željeznica, progres… I dok se na tim nitima zapaža neko mravlje postojano miljenje, sa tamnocrvenim tragom krvi, tu iz visine Andrejevsike dvorane govore ljudi u daljinu čitavoj Zemlji, a riječi im se s antena talasaju preko čitave kugle kao signali svjetionika.
Sjedi stogodišnji Kinez kao gavran na grani, žvače nekakav slatki korijen, žmirkajući svojim mudrim očima kao kornjača. Drevna kitajska starina prisluškuje kremaljskim signalima, a još uvijek blistave mu oči svjetlucaju od unutrašnje vatre. Riječ je o Shanghaiu, o Kini, o kineskom mesu, koje sijeku evropski Shyloci na malo i na veliko. Ljudi iz Aserbejdžana i Buhare govore o britanskim mitraljezima, a Rifkabili odobravaju s druge strane rukom, u dubokoj solidarnosti s nesretnicima iz Kalkute ili Pakistana. Jedan je Meksikanac govorio o petroleju i United Statesu, a sušičavi Finac, sa vrlo lošim zubalom, jednolično lutoranski deklamira o osamsatnom dnevnom radu, o Amsterdamu i o dnevnicama. Luta između tih govornika borisgodunovski statist, mužik s podrezanom kosom i jednom ukoričenom knjigom ispod miške: »A. B. C.« od Buharina. Temperamentan Kalabrez gestikulirajući govori o bijedi svoga zavičaja, gdje seljaci još uvijek robuju u kolonatskom odnosu, a jedna blijeda, tuberkulozna žena naslonila se o pozlaćenu mramornu kolonu i cehovski snatri o dalekim priviđenjima, o sretnim plavim ostrvima, na kojima će se čovječanstvo jednoga dana iskrcati matematički precizno i sigurno. Šum govorničkog roja s antene zuji jednolično, kao da neki nepoznati i čudni insekti s daleke jedne planete grebu u mikrofonu ili kao da vjetar zvoni u telegrafskim žicama. Govori čovjek iz Indije, odgovaraju mu Borneo i Skoplje, a svi se ti glasovi tužakaju jedan drugome kako je teško živjeti pod okolnostima čovjeku nesklonim, kako je idiotski glupo umirati u masama, neprirodnom smrću za tuđe interese, na ratištu, u rudnicima, na galijama, kako je nespojivo s dostojanstvom čovjeka robovati i kako je stiglo vrijeme da čovjek uzme kormilo svoje korablje u vlastite ruke.
Leže na tim životima rudnici i livnice, fosforna kiselina izgriza im vjeđe i pore, usijano gvožđe pali im meso, a čitava jedna teška zemlja leži na leđima ovih Atlanata. Dogovaraju se kako da arhimedovski podignu globus, da se rasterete, da požive ljudski, da konačno ostvare ono što je trebalo ostvariti već davno, na početku svake civilizacije, da čovjek bude ravan čovjeku, a što do danas nije ostvareno zbog tromosti duha ljudskog. Mnogo je još sumnje u svijestima i mnogo tmine, jer takve se bogohulne misli protive svim čarolijama, a oteti se od šamanstva, od boljarskog i gavanskog zlata i krvi, to su procesi po svojim razmjerima tako golemi, da im je kretanje, izmjereno vremenskom mjerom jednog ljudskog pokoljenja, kretanje puža.
Lenjin, jedan od najvećih hipnotizera historije, stoji u duhu nad grimiznim baldahinom Andrejevske dvorane, a svi govornici sa katedre počinju i svršavaju svoje govore i teze sa citatima iz Lenjina. Dixit Lenin discipulis suis.
Govore apostoli lenjinizma u interkontinentalnim razmjerima o stvarima zapravo veoma logičnim i jednostavnim, a Malajci, Indokinezi i Japanci Istočnog univerziteta slušaju te govore sa dna dvorane kao publika. Sjedi tamo madžarska omladina, hrvatski dečki i Arnauti, zajedno s Poljacima i Nijemcima. I dok jedan govornik podsjeća svojim dosadnim glasom na provincijalnog arhimandrita, dvije ruske gimnazistkinje listaju logaritmičkim tablicama. Sinus i kosinus! Na vlas tako kao što smo i mi prepisivali zadaće na gimnazijalnim misama.
Miroslav Krleža
Iz knjige Izlet u Rusiju
