Vjerovatno da nema dva južnoslovenska autora čiji bi se životi i djela više razlikovali, nego što je to slučaj sa visprenim, marksistički orijentisanim i politički angažovanim Miroslavom Krležom (1893-1981) i povučenim, tek posthumno proslavljenim, hermetičkim spisateljem Momčilom Nastasijevićem (1894-1938).
Utoliko je neočekivanije da oba autora u toku Prvog svjetskog rata neovisno jedan od drugoga pišu antiratne pjesme, koje su svojim motivima i tonom u velikoj mjeri slične. Krleža i Nastasijević su obojica doživjeli rat iz neposredne blizine, iako nisu bili direktno uključeni u ratna dešavanja.
Krleža je već 1912., kao učenik budimpeštanske vojne akademije Ludoviceum, pokušao da se priključi srpskoj vojsci. Kao i za mnoge intelektualce njegove generacije Srbija je za devetnaestogodišnjaka, koji se oduševljavao romantičnim jugoslovenstvom Ivana Meštrovića bila Pijemont buduće južnoslovenske države. Patriotska avantura se doduše završila već u Beogradu. On je tamo optužen za špijunažu i isporučen austrijskim vlastima, koji su u njemu opet sa svoje strane vidjeli srpskog špijuna te ga u Zemunu strpali u zatvor. Nakon njegovog otpuštanja trebalo je da u Zagrebu apsolvira vojno obrazovanje da bi kasnije bio upućen u rat u Galiciji. Iz zdravstvenih razloga, međutim, mogao je prekinuti vojnu službu i stupiti u službu kao prevodilac pri Zagrebačkom zapovedništvu. U jednoj napomeni u zbirci Hrvatski bog Mars Krleža (1923: 102) o ovim ratnim godinama piše:
Ja lično nikada nisam bio u vatri niti u opasnosti. […] Na mene su uvijek i topovi i vojnici djelovali smiješno i mislim da se nikada nisam toliko nasmijao ljudskoj gluposti koliko baš u Galiciji za Brusilovljeve ofenzive 1916. […] odbacio sam sablju i postao književnikom. Ali tko je ostao u kasarni i tko nije riješio ništa? Masa mojih drugova, dobrih mladića s kojima sam ja bio zaljubljen u iste djevojke, kartao, plesao, jašio iste konje, i streljao iz istih pištolja, šetao po onim dugim polurasvijetlenim ampir hodnicima Ludoviceuma i sanjao o životu oni nasmijani mladi ljudi ostali su u kasarni; kako su glasovi o tim njihovim nevinim smrtima stizavali do mene, ja sam sve više stao da osjećam važnost same sudbine, koja je ležala nad nama svima.
Ratne godine čine i vremensko žarište njegove prve stvaralačke faze. Wierzbicki (1980: 46) je postavlja u vrijeme između 1913. i 1917. godine. Krleža u ovo doba piše modernistički pod uticajem F. Nietzschea, H. Ibsena, G. Strindberga, A.G. Matoša i O. Wildea prije svega drame (Maskerata, Legenda, Saloma), poeme, koje naziva „simfonije“ (Pan, Tri simfonije), kao i lirske proze (Zaratustra i mladić, Fragmenti). Ova djela tematiziraju emancipaciju čovjeka od Boga u konfliktu između svjetla i tame i celebriraju herojski vitalizam i „artistički kosmopolitizam“, koga Frangeš (1995: 337) karakterizuje između etičkog solipsizma i objektivizma.
I Krležina ratna lirika, koju on piše u godinama između 1915. i 1918. (Krleža 1983: 258), je pod uticajem ove prve faze, a koju Wierzbicki (1980: 47) pripisuje već drugoj, ekspresionističkoj fazi (1917-1919) u kojoj nastaju i drame Kraljevo, Hrvatska rapsodija, Michelangelo Buonarroti, Kristofor Kolumbo kao i Adam i Eva, „simfonija“ Ulica u jesenje jutro (1919), pripovijest „Veliki meštar sviju hulja“, te prvi publicistički tekstovi (npr. „Hrvatska književna laž“, Plamen, 1919). Od ljeta 1917. autor izvještava redovno o ratnim dešavanjima za nedjeljnik Sloboda (odn. Pravda, kako se tjednik nazivao od početka 1918. do kraja rata), dnevne novine Hrvatska riječ (5.8.-9.11.1918) kao i različite druge organe, kao npr. Narodna zaštita ili Hrvatska njiva.
Nastasijević se kratko prije izbijanja rata vraća iz Beograda, gdje je započeo studij francuskog jezika i književnosti, u roditeljski dom u Gornji Milanovac. Početkom 1915, nakon austrougarskog poraza na Kolubari, i nakon što je proglašen za „privremeno nesposobnog“ (Devrnja 2006: 218), preuzima on funkciju pisara u Milanovačkoj vojnoj stanici. Od sredine juna bio je u službi i kao prevodilac za francuske ljekare koji pokušavaju da obuzdaju katastrofalnu epidemiju tifusa u regionu. U maju 1915. počinju njegovi „Zapisi“. Oni se koncentrišu, ako uopšte i tematizuju rat, na dešavanje u pozadini. Šta se dešava na frontu, koga njegov stariji brat Živorad doživljava kao ratni slikar srpske vojske pri povlačenju na Jadransko more, to nije nigdje predmet njegovog pisanja. Ipak i Momčilo Nastasijević je direktno pogođen oktobarskom ofanzivom Centralnih sila. Kada srpska vojska krene u povlačenje preko Kosova, Albanije i Crne Gore, pridružiće joj se i Milanovačka vojna stanica. Doduše ona je već kod Kosovske Mitrovice odsječena od ostalih trupa, tako da se Nastasijević skupa sa nekoliko drugih učesnika odlučuje na povratni marš po snijegu i hladnoći. Sve patnje ovog povratka, koga nisu svi učesnici preživjeli, ući će u pripovijetku „Viđenje iz 1915“.
Kratko pred Kraljevom Nastasijević je uhapšen skupa sa jednom grupom izgladnjelih izbjeglica i sproveden u Kragujevac. U Kragujevcu mu je na putu za bolnicu uspio vrlo smion bijeg. Kriomice uspijeva da se domogne roditeljske kuće u Gornjem Milanovcu. Ovdje izučava i prevodi francusku književnost i piše vlastite tekstove na srpskom i francuskom jeziku. Ali uprkos povučenom životu, morao je 1917. stupiti na službu u Milanovačkoj mjesnoj komandi. Tamo je ostao pod austrijskim prismotrom do povlačenja okupacionih trupa u oktobru 1918. Da se tada znalo za njegovo prijateljstvo sa Gavrilom Principom, kome je on davao časove iz matematike i francuskog jezika, onda vjerovatno ne bi preživio rat. Ova teška pozicija između otpora i prinudnog rada, zatvoren u krugu svojih roditelja i četvero braće i sestara, ušla je kasnije u dramu Gsopodar-Mladenova kćer.
Kao i Krleža u napomeni za Hrvatski bog Mars, tako i Nastasijević u svojim „Zapisima“, koji već pokazuju određenu umjetničku namjeru i djelomično se pretaču u njegovo poetsko djelo, naglašava u prvom redu mrtve povratnike iz rata:
Cela varoš mirisala na tamjan i jezivi miris crvenkastih mrtvačkih sanduka i krstova sa žutim zapisima imena pokojnika, dana i godine njegove smrti. Varoško groblje prošireno. Jednoga dana stari nahereni plot bez po muke izvalila su tri trapava, obrasla u bradi zarobljenika (jer je na granici besneo jedan strahoviti rat). Svaki je dan donosio po novih deset do petnaest grobova. Svakog dana ređale su se sve nove i nove humke crvenkaste zemlje… (Nastasijević 1991: IV, 251)1
Ovaj pogled na razarujuću svakodnevnicu smrti ima za Nastasijevića kao i za Krležu nešto simptomatično. On čini i jedan bitan aspekt njegove antiratne lirike. Da predočimo sebi najprije dvije karakteristične pjesme iz tog kruga: 2
Miroslav Krleža: Pietà (Krleža 1989: 11-12)2
Glazba modrih nevidljivih sfera.
Na polituri starog šifonera
zelene boje dršću mladog dana
i jedna svijeća plamti blijedim plamom,
i jedna jadna žena,
nad bijelim lešom krvavim i nagim,
nariče kô rodilja što viče
nad plodom srca,
srca plodom dragim.
Obrisi se njeni biju s polutamom,
a jedna svijeća plamti blijedim plamom.
„Ja Ti nosim balzam, paome i mir!
Mir s Tobom, tužni sine moj!“
Tih jecaj zvona i pobjednički poj.
Na barikadi negdje teče krv, i gori plam, tutnji boj,
i crveni se smije stijeg u modrini visina,
a jadna mati oplakuje stjegonošu sina.
I čini se da mrtvi stjegonoša govori:
„Po laži miriše u našem stanu,
tu, mati, po laži miriše,
i demon neki diše,
i dira moju ranu.
O, mati! To danas strašno lažan Uskrs svanu.
Mi smo se klali, mati moja draga,
i srce tvoje sedam puta zaklano krvari.
Mi smo se klali, kô pijani barbari,
za stvarnost crne tvrdoglave stvari.
A sve je Laž, Laž grozna, ni crna ni bijela,
Laž barikade, knjige, riječi i raspela,
i ničega nema, ni boga ni vraga.
O, zašto smo se klali, mati moja draga?“
Glazba modrih nevidljivih sfera.
Na polituri starog šifonera
zelene boje dršću mladog dana
i jedna svijeća plamti blijedim plamom
Pjesma „Pietà“ je objavljena 1918. u zbirci Pjesme I u Zagrebu. Izvan ove zbirke Krleža posvećuje dva daljnja poetska ciklusa ratnoj tematici, koje on naslovljava Pjesme II (1918) i Pjesme III (1919).
Za Nastasijevića, međutim, antiratne pjesme, koje su tek posthumno objavljene, predstavljaju tek kratku epizodu njegovog lirskog stvaralaštva. Takođe samo pojedini od tih motiva ulaze u njegovih sedam lirskih ciklusa („Pet lirskih krugova“, „Magnovenja“ i „Odjeci“), koje autor smatra svojim konačnim lirskim djelom. Najupečatljivija pjesma iz Milovanovačkih ratnih godina je datirana u godinu 1916:
Momčilo Nastasijević: [„Rat“] (I, 495-496)
„Rat“ – opet zatrešta truba bojna, –
Moda šajkača opet vaskrsava;
Pobede će biti – tako s‘ obećava –
Samo uz nju još i groblja mnogobrojna.
Strepnja i triumf zajedno će ići
S plačem bednih majki;
I sve će biti kao u bajki:
Iz običnih ljudi heroji će nići.
Poraz! – ta ćutite, govorite tiše.
– To ništa ne mari;
Vi zaboravljate šta su novinari
I šta svaki od njih ume da napiše.
I dok će sit slave, ali gladan hleba,
Nestrpljivo dan za danom da broji
Šapćući gorko da prestati treba,
Pozadina će dotle natenane,
Sladeći blagodet dupla obroka
I novčane hrane,
Gojiti se naglo – ne bilo uroka.
I kada nesrećne počne da kuraži
Bezobrazna fama da će i mir skoro,
Biće im od toga gorko i oporo
I govoriće: „Ta sve su to laži.“
A međutim Mars će sve besniji biti,
Dokle se najzad svima ne dosadi:
Jednim od sitosti, drugima od gladi,
Trećima – bogme, neću ništa kriti –
Što su im kese plaho otežale
Krležina pjesma „Pietà“ kao i Nastasijevićeva „[Rat]“ spajaju više motiva, koji su karakteristični za ratnu liriku oba autora. Ovdje ćemo ih u sljedećim razmatranjima – uzimajući u obzir daljnje poetske tekstove – pobliže rasvijetliti.
1. Rat kao klanica
Rat je klanica koja prezire ljude i barbarstvo bez smisla i cilja. On širi strah, bijedu, siromaštvo i smrt. S obzirom na beskrajno prolivanje krvi, gube na značenju i kategorije kao što su prijatelj-neprijatelj, napadač-branilac, strani-domaći, tuđina-domovina.
Krleža slika ratna dešavanja u duhu ekspresionizma, često u snažnim i prodornim bojama i slikama. U „Pietà“ su takve slike npr. „leš krvavi i nagi“, „krv na barikadi“, „drhtanje“ „mladog dana“ i bestijalnost ubijanja: „Mi smo se klali, kô pijani barbari, / za stvarnost crne tvrdoglave stvari“. Ovo klanje i patnje su naročito prisutni u Krležinim Pjesmama I, provlače se, međutim, kroz sve tri zbirke poezije.
U prvoj zbirci u pjesmi „Kiša“ čitamo: „Milijarda ljudska ranjava, prokisla, / kune Tajnu prokletog Besmisla […] i grmi bronca pijane baterije, / jecaju negdje trube, urliču čete“ (1989: 16, 17), u pjesmi „Naša kuća“: „U kući se našoj ljudi bodu ko otrovne ose“ (1989: 21), a u „Razdrti psalam“: „ko izbijene kuje kad ližete svoje rane, / kad meso vašeg mesa / i krv vaše krvi / loče glupa zemlja, / sijeku mač i tane“ (1989: 25). Čovjek postaje strašilo i sablast ne samo za sopstvenu vrstu nego i za svakolike kreature i stvorenja: „Đurđica i sjene, čahure i pčele, / i popci, i bube i zaljubljeni hrušti / sakrili su glave pred olovnom kišom tanadi što pljušti / ko jesenja bura, pa sve kida grane. / Sve su stvari osjetili tremu: / to je Čovjek došo s vatrom, / u kacigi, u šljemu“ („Svibanjska pjesma“; 1989: 38). U pjesmi „Badnja noć“ iz zbirke Pjesme II spuštaju se magle kao „ko mrtvačke ptice“, a „iz mesnica se puši topli vonj leševa i goveđe krvi“ (1989: 44). U pjesmi „Rat“ iz zbirke Pjesme III uvukla se krv do u zadnji ugao ljudske psihe: „Noć. Sad kraljuje Tmina, / i ljudi tužno viču u krvavom snu“ (1989: 77).
Nasuprot Krležinom egzaltiranom stilu, Nastasijevićev je jezik, iako priča o istoj stvari, dosta umjereniji. Pjesnik za ratno pustošenje nerijetko primjenjuje eufemistične izraze. U pjesmi „[Rat]” tako za nasilnu smrt i bijedu stoji „truba bojna“, koja nasuprot kanoniziranom izrazu „truba vojna“ naglašava momenat „krvavog rata“ („krvav u borbi stoji“), „groba mnogobrojna“, „glad“, a bog rata Mars: „Mars će sve besniji biti“. U kasnije (na)pisanim pjesmama će se pojačavati tendencija da se rat prikazuje alegorijski. Dok u pjesmi „Smrti“ lirski subjekt ratnu smrt još direktno oslovljava „Vidim te kako, pakosna i stara, / S nasladom vrebaš nemoćne žrtve“ (IV, 497), u pjesmi „Iza svršetka“ stoje za nasilje „krvavi mesec” i „hučni dan“: „Krvavi mesec iza hučna dana / Izmile iza mračne gore; / Što osta živo gmiže, traži stana / Otimljući se iz kandži more […] Sutra ves’ će crna po selu i gradu / Stvoriti doline bola i plača. […] Reči će utehe zastati u grlu – / Zalud čekati ju srcu koje žali, / Jer neće uspet ni podlu ni vrlu / Da kaže zašto, zašto su pali?“ (IV, 499), a u pjesmi „Mržnja“ ne može se personificirana mržnja koja svoje žrtve vreba sa nožem („Sinuće nož“), više jednoznačno ni povezati sa ratom: „Mržnja prituljena, zelenoga oka, / Suha, drhte joj koštunjavi udi“ (IV, 501). Ovo sve učestalije apstrahiranje istorijske osnove karakteriše i glavno lirsko djelo autora „Sedam lirskih krugova“.
Dok su motivi nasilja, ranjavanja i smrti u prvim „krugovima“ još s vremena na vrijeme uključeni u konkretne lirske situacije, oni u kasnijim „krugovima“ stoje za ljudsku prirodu uopšte. Sa prijašnjom antiratnom lirikom su prije svega povezane pjesme „Truba“ iz drugog te „Pogreb“ iz sedmog lirskog kruga. Ovaj posljednji ciklus naslovljen sa „Odjeci“ obrađuje teme prethodnih krugova i sintetizirajući ih zaokružuje. Pjesma „Pogreb“ takođe ponavlja motiv sahrane vojnika iz pjesme „Truba“ te dijalektički relativizuje njenu osudu uzaludnog umiranja: 1 / Zàpēva mu truba, / u kovčegu opružen on, / i žut. // I drugara vojnika čohom po koži ruka gruba / dobuje lagano. // A nebo plavo, / i senke šaraju put. // 2 / I pogrebli ga valjano: / Krstaču poboli, / pa ime, Subotić Stano, / čitko po njoj, – // majka da ga nađe, / ili ljuba, / ili ko ga voli. […] (I, 114).
Karakteristična za apstrahirano posmatranje nasilja jeste druga pjesma petog ciklusa „Reči u kamenu“: „Živome živo krvavi dug, / brat brata jede, / druga drug. // Jede, a pojedene / nemanska već utroba ih vari / zle u goru krv“ (I, 66). Pjesma odaje u tonu i leksici biblijske i praiskonske aluzije tako da se ljudska agresija prenosi u vanvremenski okvir.
2. Žalost za mrtvim
Rat je prije svega žalost preživjelih za mrtvima. S obzirom na gubitak najbližih blijede sve kategorije kolektivnog identiteta. U Krležinoj „Pijetà“ je to majka, koja oplakuje svog sina, u „Razdrtom psalmu“ je to majka i žena: „Mati i Žena na krilu cjeliva mrtvoga sina“ (1989: 24), u pjesmi „Kiša“ je to „djevojče bolesno bijelo“ te jedna „dama u crnini“ (1989: 16), u „Nedjeljnoj pjesmi“ majka, supruga i sestra: „O, da mogu pasti u krilo / materi, / ženi, / sestri“ (1989: 19), a u „Podne“ supruga, pas i biljke: „za nas kojima je tužni pogled Žene i pseta i biljke katastrofa“ (1989: 15).
I kod Nastasijevića mrtve oplakuju pretežno obudovjele i osirotjele žene. U pjesmama „[Rat]“ i „Smrti“ je to majka: „S plačem bednih majki“ (I, 495), „Vidim jednu majku klonulu od bdenja / Nad odrom bolesnog sina“ (I, 497), u pjesmi „Truba“ anonimna seljanka i ljuba vojnika: „lelek rušne seljanke“, „neće poljubiti koju voli“ (I, 30), u pjesmi „Pogreb“ su Наслеђе модернизма 123 to majka, „ljuba“ i „drugar“, u pjesmi „Bez boga“, prvoj verziji pjesme „Pogreb“, majka, „podnarednik“ („voleo je kô brata vojnika“) i jedna „kuvarica“ (I, 403), a u pjesmi „Iza svršetka“ jedna anonimna u crno zavijena žena: „Mnogu jadnu glavu staru ili mladu / Zaviće doveka crna ubradača“ (I, 499).
Od posebne važnosti za oba autora nije samo to ko žali, nego i ko ne žali. Oplakivana smrt je naglašeno privatna stvar. Zvanične zajednice koje žale se kao takve uopšte ne pojavljuju. Ratna smrt nema nikakvog nadređenog značaja za državu, narod ili neku religioznu zajednicu – dakle za one kolektive koji su primarni za ratnički mentalitet.
3. Socijalna hijerarhija rata
Rat odslikava odnose moći između siromašnih i privilegovanih. Dok jedni gladuju i bijedno i jadno umiru, drugi slave herojske pobjede, raduju se slavi i moći, bogate se i vode razvratan život. Pjesma „[Rat]“ je u velikoj mjeri izgrađena na socijalno određenim opozicijama: Strepnja i triumf zajedno će ići / S plačem bednih majki, […] sit slave, gladan hleba […], Onaj što krvav u borbi stoji […] Pozadina će dotle natenane, / Sladeći blagodet dupla obroka / I novčane hrane, / Gojiti se naglo […], Dokle se najzad svima ne dosadi: / Jednim od sitosti, drugima od gladi, / Trećima – bogme, neću ništa kriti – / Što su im kese plaho otežale (I, 495-496). Takođe i u januaru 1916. napisana pjesma „[Neprijatelj ide …]“ koja opisuje situaciju u toku oktobarske ofanzive kada su se „pukovi naši“ povlačili, a u Gornjem Milanovcu vladalo haotično stanje, tematizuje ove suprotnosti: Bogataši huču šta će s teškim blagom; / I hoće li ga moći gde sakriti. / Nitkovi nešto šapućući s vragom // Spremaju velika i viteška dela; / Beda kô i dosad brižna i uvela / Očekuje dužni odgovor sa neba: Hoće li i dalje za nju biti hleba […] lepa gospa Ana / U nedoumici već četiri dana; […] – Da li bi za doček, kad nam tuđin dođe, / Obukla haljinu zelenu il‘ plavu! (I, 496-497).
Ako se opet baci pogled na razvoj Nastasijevićevog stvaralaštva, onda se i kod ovog socijalnokritičnog aspekta pokazuje kako on u nadolazećim godina sve više blijedi. Nasilje, patnju i smrt autor ne veže više konkretno za socijalne odnose, nego se oni pretvaraju u osnovne konstante ljudske egzistencije. Već u pjesmi „Smrti“, nastaloj 1917., uočljivo je izvesno odstupanje, gdje se o smrti kazuje da pred njom dršće ne samo „krovinjara“ nego i „velelepni bogataški dvor“ (I, 497). Sistematski se ova tendencija sprovodi u „Sedam lirskih krugova“, tako što se socijalna kritika rastvara u etičkom mišljenju i spaja se sa jednim arhaizirajućim, biblijski zvučećim jezikom. Čak i izraz kao što je npr. „božjak“ gubi u istoimenoj pjesmi (I, 37) značenje socijalno deklasiranog.
Za razliku od Nastasijevića, koji se svojim socijalnim pogledom koncentriše na ratnu pozadinu, Krleža vidi socijalno-političke odnose u vrijeme rata od samog početka u jednom opsežnijem okviru. U pjesmi „Pietà”, koja na zub uzima prije svega ulogu religije, u sintagmi „pobjednički po”, tek se naslućuje državna težnja za vla ovdje, doduše, snažno kontrastira materinskoj patnj Već je istaknuta zla kob državne moći u pjesmi „Nedeljnja pjesma“, u kojoj se masovna smrt prekriva i obavija državnim amblemima: „i cijeli božji dan su tutnjali sanduci / prekriveni crno-žutim tkaninama […] Kraljevi umiru, Kraljevi se krune, / i zvona zvone na mrtvačke mise […] Grmjeli su bubnjevi, svirale i trube […] Gruvale su salve“ (1989: 17-18), ili u „Pjesmi hromog đavola“, u kojoj „despotska ruka“ „sveđ nove žrtve kosi“ (1989: 30).
U pjesmi „Razdrti psalam“ se ono što stoji nasuprot ratnim žrtvama otkriva kao „strašno ludilo i Vlast“ (1989: 24), a u „Pjesmi novinara“ kao negativno konotirana „domovina“ („O, proklete laži bogova i domovine“, 1989: 63), u pjesmi „Hiljadu devet stotina i sedamnaesti katolički Uskrs“ stoje nacije koje vode rat kao nadređeni kolektivni subjekti, koje na kraju sve sustiže ista sudbina: „Sve je razoreno / i panorame viču i vuci laju, / i Talijani s pijemonteškom zvijezdom, / i Madžari s kletvom madžarskom, / i Rusi s laži slavjanskom, / i naši domaći od Dvadesetipete…“ (1989: 99-100). Već u ranijim pjesmama Krleža konfrontira ratno nasilje sa državnom moći, pa ipak njegov socijalnokritički pogled ostaje u odnosu na njegove kasnije tekstove manje izražen. Njegov osnovni udarni pravac ovih godina jeste konfrontiranje sa religijom.
4. Rat u ime jedinog (pravog) boga
Religija i crkva stoje u službi sila koje vode rat, one sankcioniraju mrtve i varaju žrtve utjehom o zagrobnom životu. U Nastasijevićevoj pjesmi „[Neprijatelj ide…]“ ostaje nebo siromašnima dužno odgovor o njihovoj budućnosti: „Beda kô i dosad brižna i uvela / Očekuje dužni odgovor sa neba: Hoće li i dalje za nju biti hleba…“ (I, 496). Još jasnije se negira nada za jednu onozemaljsku pravdu u pjesmi „Truba“: „Šta vredi plavetno nebo, / i zumbul i devojče i laste let. […] Šta vredi pop što moli, / pa krstača, pa ime, / neće se vojnik vratiti u selo, / neće poljubiti koju voli“ (I, 30). Isti stav provejava iz prve verzije pjesme „Pogreb“, koja je naslovljena sa „Bez boga“: „Zapeva truba: / ’Pocepaću nebesa da prođe vojnikova duša!’ / Al’ nebo ostane celo. I ništa“ (I, 403).
Dok Nastasijević, s obzirom na besmislenost ratnih stradanja osjeća prije svega saučešće sa bližnjima poginulih, Krleža se bori direktno protiv instrumentalizacije vjere. Njegove antiratne pjesme time nastavljaju Ničeanski diskurs („Bog je mrtav“) iz njegove prve faze stvaranja.
Više pjesama naglašava već u naslovu ateističku dekonstrukciju. U „Pietà“ je poginuli taj koji poduzima jedno drugačije tumačenje. „O, mati! To danas strašno lažan Uskrs svanu. […] A sve je Laž, Laž grozna, ni crna ni bijela, / Laž barikade, knjige, riječi i raspela, / i ničega nema, ni boga ni vraga“ (1989: 9). Patnja majke božije, čiji žrtvovani sin treba da donese spas hrišćanstvu, kontrastira ovdje sa besmislom ratne žrtve. Na kraju se ispostavlja da je ne samo majka „stjegonoše“ nego i Marija u svojoj „pobožnosti“ (pieta) prevarena: „A sve je Laž“.
Ni „Nedjeljna pjesma“ ne govori o miroljubivom prazniku, kako bi se iz naslova dalo naslutiti: „pred podne su zvonila zvona na mrtvačke mise, / o podne su zvonila zvona kišno jesenje Podne, / po podne su zvonila zvona na Ukop, / naveče su zvonila zvona krvavi Suton“ (1989: 17). U penetrantnom ponavljanju leksema „zvon“ manifestuje se napadna pobožnost i besmislena sveprisutnost smrti.
U pjesmi „Razdrti psalam“ opet pjeva lirski subjekat jedan „užasan, očajan, grozan, bolestan, krvav, nervozan“ psalam: „Psalam razdrtih uda, plamena, krvi i mina“ (1989: 23-24). Jedina nada oslovljenih žena („O, žene…), koju one očekuju „iz etera i visine“ se raskrinkava kao „bolesna laž popa“. U pjesmi „Hiljadu devet stotina i sedamnaesti katolički Uskrs“ konačno će se uskršnji običaj poklanjanja „jaja i kolača“ u crkvi preobraziti tako da se hrana i kotlovi ne odnose na kuhanje nego na morbidne ratne kotlove: „O, sada / kad se u prokletim kotlovima luđačke Evrope / kuhaju krvava srca […]“ (1989: 99).
Navešćemo još dvije pjesme u kojima se Krležin pogled na religiozne institucije i religiju posebno jasno prepoznaju: U „Pjesmi hromoga đavola“ se biblijska božija vojska sakupila u svjetovnim vojskama pod zastavom Vatikana: „I to je vojska Tvoja, Gospodine! Gospodine! Gospodine! […] Hej! Čuješ li? Gospodine! Ti prvi generale / kom ljudi biju bubnjeve i voštanice pale […] pod stjegovima papinskih amblema / i mačevima Tvojih generala, / pjeva vojska Tvoja pjesmu ludila i zala / i ječi silno bojni zov u trubama (1989: 29-30), a u „Podne“ kuje sam Gospod Bog oružje: „za nas kacige kuje, šljemove i koplja kljasti bog!“ (1989: 15). Ove dvije pjesme pokazuju da Krleža vjeru ne razdvaja od crkve. Naprotiv, žrtvovanje u ime jedne više sile nalazi svoju osnovanost u religiji. U ovoj fundamentalnoj osudi se Krleža već u toku rata jasno razlikuje od Nastasijevića. Dok mladi Krleža žigoše religiju kao ideologiju koja podstiče spremnost čovjeka da se u ime neke više sile žrtvuje, drži Nastasijević konačno da, s obzirom na ratnu bijedu, ni vjera ne donosi nikakvo olakšanje i da su ljudi utoliko prevareni.
5. Ratna propaganda
Važan instrument državâ koje vode ratove jesu štampa i cenzura. One propagiraju i motivišu mobilizaciju, precjenjuju pobjede i umanjuju poraze i gubitke. U pjesmi „[Rat]“ obećava štampa, koja se ne prepoznaje kao organ niti jedne zaraćene strane, brzu pobjedu, glorifikuje navodne ratne heroje, prećutkuje prijeteću propast i opire se miru: „Pobede će biti – tako s’ obećava – / I sve će biti kao u bajki: / Iz običnih ljudi heroji će nići. // Poraz! – ta ćutite, govorite tiše. / – To ništa ne mari; / Vi zaboravljate šta su novinari […] Bezobrazna fama da će i mir skoro […] I govoriće: ’Ta sve su to laži’“ (I, 495-496) O „velikim i viteškim delima“ se govori i u „[Neprijatelj ide…]“ , na koja se jedan dio stanovništva već priprema (I, 496), da bi svoj dotadašnji život mogao nastaviti i pod okupacijom. (Pjesma je mogla nastati pod utiskom oktobarske ofanzive.) U Krležinoj „Pietà“ u prevari koju razotkriva mrtvi stjegonoša, osim crkve učestvuje još i štampa: „A sve je Laž, Laž grozna, ni crna ni bijela, / Laž barikade, knjige, riječi i raspela“ (1989: 12). Nešto drugačije se doima „Pjesma iz godine devet stotina i sedamnaeste“.
Ovdje se čini da se lirsko „ja“ i sȃmo oduševljava ratom i da želi da trulu Evropu ostavi iza sebe: Prati nas topot kletava mračnih ko topot konjanika, / u nama kipi tamna snaga evropskog bika, / i sve je zastava krvavih lepet i poplava pobjednih slika […] mi smo vihora fijuk kroz gnjilu evropsku šutnju! / Nas zanosi pjesma u zanosu bitke kad grmi kopita topot (1989: 410). U ovoj pjesmi se osjeti još dašak onog Krleže, koji dijeli oduševljenje za radikalnim preoravanjem i krčenjem3 modernističko-avangardističkih pokreta, koji su u južnoslavenskom prostoru razvili jaku neoprimitivističku komponentu (za to se mogu se navesti npr. „barbarogenij“ Ljubomira Micića ili Crnjanskijev vitalizam u Dnevniku o Čarnojeviću4 ). Ipak kod Krleže preovladava i u ovim pjesmama protivljenje ratu, prezir malograđanskog života evropske civilizacije. O tome latentno govore atributi poput „topot kletava mračnih“, „tamna snaga“, „zastava krvavih lepet“ te „poplava pobjednih slika“. Ovi atributi doživljavaju, prije svega u kontekstu drugih pjesama, jednu jasnu negativnu usmjerenost.
6. Pjesnik kao savjesni protivnik rata
Pjesnik postaje moralna instanca u svojim tekstovima tako što se suprotstavlja zagovaranju rata, a zastupa jedan drugi, civilno-društveni svijet. On istrajava na ljudskim vrijednostima, koje u jednoj prosvijećenoj državi u mirnodopskim uslovima treba da važe same po sebi. U Nastasijevićevoj pjesmi „[Rat]“ protupoziciju zagovaračima rata zauzima lirski subjekt koji je vrlo blizak autoru, čiji se govor i intonacijski izdvaja od citiranih, patetičnih glasova njegove okoline. Jednu takvu raskrinkavajuću funkciju zauzima lirsko „ja” i u pjesmi „Truba“, kada odbija mogućnost jedne smislene ratne smrti pod krstom i državnim fanfarama.
Nasuprot pjesmi „[Rat]“ ide autor u ovoj pjesmi, doduše, još i jedan korak dalje. On skicira jedan drugi, ljudskiji svijet: „Rod smo, / kad umre čovek, / i moje srce rušno je“. Predikat „rušno“ odnosi se ovdje na prethodno pomenuto „rušna seljanka“, čiji se „lelek“ čuje daleko „iza gora i voda“. „Rod“ ne podrazumijeva ovdje, dakle, porodične veze, nego ljudski rod i predočava da smrt ne poznaje ni naciju ni religiju. I Krleža se bavi mišlju o univerzalnoj ljudskosti. Kod njega se ona, doduše, manifestuje manje u jednoj sveobuhvatnoj samilosti, nego u jednom lirskom subjektu koji se odlučno distancira od strana koje zagovaraju rat. Naročito očigledno i jasno je to u pjesmi „Svibanjska pjesma“. Lirski subjekt se ovdje prebacuje preko bojnog polja doslovno u kosmičke visine: U kasarni i smradu, balegi i gadu, / kad knuta zviždi i bliješte bajoneti, / ja pjevam Čovjeka koji leti, / ja pjevam pjesmu Genija koji svijeti / nad lažima i bogom na zvjezdanoj meti. […] sve te grozne talase armeja, / i topove, i krv, i kacige, i mrtve, […] o, sve to svladat će Čovjek i Ljudi koji lete (1989: 39).
Ovog novog čovjeka, koga on namjesto Boga piše velikim slovom, predstavljaju u pjesmi „Kiša“ svitanje kao i jedan nadređeni pojam života: „O, kada će zavjese kiše i bola i tmine / zapaliti oganj crvenog Svitanja? […] kada će sinut ko Luč / Sveživotni Pojam?“ (1989: 17) Da se ovdje svitanje već čita kao simbol komunističke revolucije, čini se u kontekstu sintagme „Sveživotni Pojam“ neutemeljeno i malo vjerovatnim. Ova misao dobiće svoj oblik tek u kasnijim poetskim i proznim tekstovima.
Daljnji razvoj (ova) dva autora
a) Krležina marksistička esejistika (Karl Liebknecht) 1
1919. Krleža piše u spomen na Karla Liebknechta jednu pjesmu, koja se u tonu i svojom slikovnošću približava ratnim pjesmama, ali ipak poduzima značajno pomjeranje svoga fokusa. Lirsko „ja” antiratnih pjesama, koje odaje još zaratustričke zvuke, uzima u pjesmi „Veliki petak godine hiljadu devet stotina i devetnaeste“ u liku Karla Liebknechta konkretnu formu i oblik.
I ova pjesma daje hrišćanskoj metaforici drugo značenje i protiv njene intencije: „U borbi s krdom lažnih i krivih bogova / pao je Čovječji Sin. / Krstove svoje je golgotski prenio cirkus / iz gubave Judeje u carski Berlin“ (1989: 103). Dan ubistva Liebknechta jeste „crni Evropski Veliki Petak“, a i ovaj ateistički spomen-dan nudi nadu jednog uskrsnuća. Autor polaže ovu nadu u usta jednog običnog „hrvatskog čovjeka“: „Jedna je glava opet ko krvavo sjeme pala. / Na jarbolu lađe su opet pribili admirala. / Al’ Ništa! Sviće. Internacionala” (1989: 104).
Četrnaest godina kasnije Krleža u eseju „Moja ratna lirika“ označava svoje rane ratne pjesme kao „bespomoćnu, pasivnu i nihilističku“ književnost. One su sada za njega, jer on zastupa „nešto ljevlje pomaknute perspektive“, izraz jedne idealističke filozofije: U kriminalnoj vrevi i krvavoj gunguli onih dana, ta je lirika idealistička, platonska, šopenhauerovska, pisana na metafizički motiv poricanja svega što postoji: […] te je prema tome bliža budizmu nego marksizmu, fascinirana smrtonosnom besmislenošću zbivanja mnogo više nego bilo kakvim stvaralačkim voluntarizmom (Krleža 1983: 258). Pa ipak formulacija „nešto ljevlje pomaknute perspektive“ predočava da pjesnik u svojoj ratnoj lirici prepoznaje nešto više od samo jednog šopenhauerskog nihilizma. Ona posjeduje već jednu socijalnokritičku srž. Svoja kasnija približavanja marksističkoj slici istorije Krleža je izložio u više eseja, koje je sabrao u zbirci Deset krvavih godina.
Pacifističke refleksije između 1914-1924 (Krleža 1957, sv. XIV i XV). U ovim esejima preuzima autor centralne motive svoje „antiratne lirike“ ponovo tako što ih nudi u jednom ekonomskoteoretskom okviru. Slikovitost njegovog jezika ostaje pri tome i ovdje ekspresionistički obilježena. U tekstu „Prvi dani apokalipse, panika i politika puna rodoljubnih nada“ boje kojima se slika masovno ubijanje su još oštrije i prodornije i podsjećaju na zbirku proze Hrvatski bog Mars (1922)5 : Po gimnazijama, gdje su đaci pred mjesec dana čitali Platona i Ovidija i Marka Aurelija, ležali su ranjenici, a u fizičkom kabinetu, na stolu za pokuse, sjekli su liječnici ljudima glave, ruke i noge (Krleža 1957: 26-27). Najsirovijim nasiljem bavi se i esej „Karolina slatko dijete žena Hanibala smionog“. U etnografskom muzeju u Berlinu objašnjava autoru ratni invalid „komu su obje ruke bile odrezane u laktovima“, kako jedan polinezijski narod istrajava „u sumraku čovječnosti“ i vodi barbarske ratove (1957: 46): Obično pero za kacigom znači jednog mrtvog neprijatelja, a podrezano vodoravno, neprijatelja sa prerezanim grkljanom. Trokut u peru urezan desno, prerezani grkljan i skalpiranu lubanju […] Koliko urezuckanih trokuta, toliko prerezanih grkljana i skalpiranih lubanja, a koliko perja na glavi više, to je rang ratnika viši, a dotičnik u očima žena i omladine svoga plemena uživa veći ugled (1957: 43) Ovaj jezivi opis preobraća se ipak vrlo brzo u alegoriju onog ratovanja koga se „u znaku Crvenog Krsta ženevske konvencije“ povremeno označavalo kao „kulturni evropski način“ (1957: 43). (Ovdje se ne možemo oteti misli da se i danas opet jedan strani „ljudskoprezirući“ i „kukavički“ način ubijanja želi razlikovati od sopstvenih „operacija“ – kako američko-evropskih tako i ruskih, koje se poduzimaju sa sigurne visine, s posadom ili bez nje). I otimanje žena polinezijskih ratnika dobija kod Krleže svoj evropski pandan: Karolina, „nasmijana bijela ženka natporučnika X“ (1957: 44), se nakon herojske smrti njenog k.u.k. muža udaje za jednog srpskog pukovnika tako da svoje omiljene vožnje kočijama može radosno i dalje upražnjavati. Čak je i kočija ostala ista.
Sposobnost prilagođavanja njegovih sunarodnjaka, koja po Krleži generalno karakterizira zemlje koje se nalaze u zoni uticaja raznih velikih sila, višekratno je predmet njegovih žučnih kritika. Ona se podrobno pojašnjava u eseju „O našoj inteligenciji. Scene iz života jednog našeg hrvatskog odroda“ na osnovu jednog „prosečnog hrvatskog inteligenta“. Ovaj „bečki valcerkozmopolita“ se 1912-1913, u vrijeme kada autor kao „entuzijasta Meštrovićevog Vidovdanskog Ciklusa“ (1957: 70) posvuda izaziva sablazan, toliko oduševljava „austrijskom superiornosti“ (1957: 86) da on „raison d’être“ hrvatskog naroda dovodi u pitanje (1957: 76). U ratu, međutim, kada je autor već otriježnjen od svog južnoslovenskog nacionalizma, sreće ga ponovo kao „oberlajtnanta“ sa k.u.k. krstom za zasluge u jednom vojnom sudu. On je „votant“ u jednoj smrtnoj presudi, koja se izriče trojici dezertera. Njegova jedina briga pri tome jeste, kako to autor u sudu posmatra, da ne „uprlja svoje bričese crnim masno naviksanim kamašnama“ (1957: 80). U ovom momentu vjeruje njegov zemljak već u „trijalizam“.
Kada se rat završi i o sudbini Hrvatske odlučuje „Beograd po versailleskim direktivama“ (1957: 107), mutira(će) oficir konačno u jednog jugoslovenskog nacionalistu koji se zanosi „misijom jugoslovenske Rase“: Vidovdanski Misterij, Meštrovićeva proročka genijalnost, Narodna Pjesma i Rasni Heroizam, to su njegove parole, u koje on danas vjeruje kao što je jučer vjerovao u sentištvanske, a sjutra, ako se stvar tako okrene, on će opet vjerovati u što danas ne vjeruje, to jest u neke nove Misije i Mesije […] (1957: 69).
Esej tematizuje i ulogu ratne propagande. Jedna autorova poznanica – „gospođa jednog uglednog visokog činovnika“ – saopštava mu „dostojanstveno patetično kao rimska matrona“ da će da klavir ponovo otvoriti i svirati tek „poslije pobjede“. Njen patos pokazuje autoru jasno neizrecivu moć štampe, koja iznenada zastupa i druge pravne predstave: Javile su se prve brončane plakete u spomen Rata, a ja sam se sa svojom dvadesetiprvom godinom prvi put osvjedočio da je štampa doista Velevlast. Do rata u to nisam vjerovao. Uopće: šta sve nismo naučili za nekoliko prvih ratnih dana: da su građanske slobode samo naivno plandovanje robijaša na uslovnom dopustu, da nema zakona koji garantiraju civilnu sigurnost, da paljenje vještica nije pojava daleke, srednjovjekovne prošlosti… (1957: 75).
I u njegovom „Pokušaju pedesetvjekovne sinteze“, jedne male scene naslovljene sa „Finale“, pojavljuje se štampa na markantnom mjestu. U jednom (streljačkom) rovu su okupljeni „vojnici u svim kostimima posljednjih stoljeća“. Njih štite „egzotična božanstva od brončanoga Budhe do drvenog Krista“, a obavijaju ih „zastave sviju ratujućih narodnosti“ (1957: 51-52). Dok se jedni mole svom Bogu, a drugi igraju karte i lumpuju, a treći zazivaju „kupleraj“, četvrti su pokošeni usred rova. Između svega se čuje uvijek iznova glas jednog telefoniste: Položaj nepromijenjen! Tri mrtva, sedam ranjenih! Pošaljite nam što više propagandnog materijala! Moral je u opadanju! […] Molimo svježe narkotike! Nestaje ruma i molitvenika! (1957: 53-54) I kritika religije dobija ovdje kao i u ratnoj lirici mnogo prostora: Sentencije sa igračima karata „Tref as! Karo as!…“ čine skupa sa „Zdravo Marijo, milosti puna…“ te obavještenjima o palim vojnicima kostur komada. Njihovo penetrantno ponavljanje otkriva stupidnost neumoljive ratne mašinerije.
U eseju „Dvije istorije“ se autor bavi pitanjem kako uopšte dolazi do spremnosti čovjeka za rat. On pri tome pripisuje važnu ulogu pisanju istorije i razlikuje dvije vrste istoriografije. Jedna vrsta koju on označava „ptičja perspektiva“ (1957: 14) svjesno postavlja pogrešne prioritete. Da li je „Njegovo Veličanstvo blagoizvoljelo nekoga odlikovati Redom željezne krune trećega stepena […] ili naredilo da se mobilizira sedam milijuna ljudi“ (1957: 12), to u ovoj istorijskoj slici ima jedno te isto značenje. Ovo „generalsko gledanje, koje promatra zemlju kao zemljopisnu kartu 1:200.000, koja postoji jedino zato da bi generali mogli u nju zabadati igle sa crvenim i modrim zastavicama”, prodire na kraju u svaku školsku učionicu, da bi se ovdje razlilo u frazama kao što su: „Cezar je osvojio Galiju u pobjedonosnome pohodu ili: Varšava je pala u ruke pobjedonosnih cezaro i kraljevskih četa“ (1957: 13).
Ovaj epski pogled na istoriju ima hiljadugodišnju tradiciju i zasniva se dobrim dijelom na biblijskim narativima (npr. ubistvom djece u Betlehemu): […] jer ti su biblijski tekstovi od uvijek bili komponovani s očitom i više-manje prozirnom namjerom, da ne djeluju svojom istinitošću, nego legendarnom bombastikom, kojoj nije svrha da bude vjerodostojno svjedočanstvo, nego da širi strah i trepet oko faraonskih pojmova (1957: 12). Otuda autor drži da je dosljedno da se crkva zalaže za mobilizaciju i moral vojnika: […] biskupi su javno u crkvi lagali sa propovjedaonice da je vjernicima koji padaju na fronti bolje mjesto osigurano na drugom svijetu, uz oprost grijeha i razne vjerske olakšice svima mobiliziranima (1957: 29).
Dok ova prva „istorija“ preuzima Krležinu polemiku iz ratne lirike, „druga istorija“ se ne pojavljuje u ranim pjesmama: Jedino je samo nepobitno jasno, da rat i historija ovih pijanih i poganih Patricija, ovih Cezara i Cezaromana, nije historija našega Roba. To su dvije historije“ (1957: 16). Sada ga interesuje samo ova „druga istorija“. Krleža pri tome ubraja i samoga sebe u red onih koji tek treba da se oproste od „prve istorije“. Nakon što je on pred Prvi svjetski rat osamostaljenje južnoslovenskih naroda entuzijastično pozdravljao i Kumanovsku bitku 1912. protiv Osmanskog carstva doživio kao oslobođenje od „naše uklete turske, mletačke i austrijske prošlosti“ (1957: 437), dovode ga dva Balkanska rata, Prvi svjetski rat te nova Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca do ubjeđenja da „vidovdanske fraze“ i slavenski „kult nacionalne energije“ (1957: 20) nisu doveli do temeljnih promjena životnih uslova, nego naprotiv: Jedni lutaju svijetom očajni kao bradati utopljenici […] a drugi […] skalupili svoje vidovdanske ustave i t. zv. „jugoslavensku“ ideologiju, izbacili austrijske policajce iz ureda i automobila, vozikaju se tim istim automobilima te mašu izvoznicama i cilindrama. (Velika gospoda! Državnici!…) (1957: 21).
Ovu „marksističku stvarnost“ Krleža je po prvi put susreo, kako kasnije piše (1957: 437), kada su „na Bregalnici, godine 1913. početkom srpnja“ jedni naspram drugih stajali Bugari i Srbi: […] u tom tragičnom južnoslovjenskom pokolju, mi smo prvi put iskustvom provjerili, što zapravo znači polukolonijalna sudbina malenih i bijednih seljačkih naroda, koji su pred našim očima ginuli u ovoj balkanskoj ouverturi prvog svjetskog imperijalističkog rata (1914) za račun viših financijalnih, međunarodnih interesa. […] Saldakonto evropskih banaka između Sanktpetersburga, Berlina i Pariza, Beča i Budima lombardirao je vidovdanske simbole u svoju korist, a nama se engelsovski racionalno objasnilo, da svijetom ne vladaju sopoćanske freske ni Meštrovićeva skulptura, nego banke, kraljevi i topovi (1957: 436-438).
U jednom osvrtu iz godine 1950. on ovu misao zaokružuje sa nadom u Oktobarsku revoluciju, koju su on i njegova okolina tada gajili i koju bi on konačno želio ostvariti u Titovoj Jugoslaviji: Možda je samo marseljeza u vrijeme bitke kod Valmyja, jeseni godine 1792, odjeknula Evropom tako intenzivno kao lenjinski poziv proleterima čitavoga svijeta da se ujedine i da odbace puške i topove, oktobra godine 1917 (1957: 440).
Ako se u odnosu na Krležinu esejistiku prisjetimo njegove ratne lirike, onda možemo utvrditi da ona lebdi između kosmologično-antropocentričnog i jednog socijalističko-materijalističkog stava. Protest lirskog „ja” protiv masovnog ubijanja i klanja jeste grčevito suprotstavljanje čas protiv čovjeka čas protiv struktura vlasti, koje običnog čovjeka koriste samo kao topovsku hranu. Iako Krleža u svom osvrtu unazad već 1913. sa sviješću o srpsko-bugarskom ratu govori o „marksističkoj stvarnosti“, ona u ratnim pjesmama nije još uvijek prisutna. Karl Liebknecht ili njemu srodne duše pojavljuju se tek u kasnijim pjesmama. Pobuna i protivljenje ratu ne doživljava još marksističku interpretaciju, iako njegova kritika u većini aspekata ne protivuriječi marksističkoj slici svijeta.
Pogledajmo kratko, prije nego se vratimo Nastasijeviću, jedan marksistički pogled na Prvi svjetski rat, na koji se Krleža eksplicitno poziva.
Karl Liebknecht i Prvi svjetski rat
Još 25. jula, tri dana prije austrougarske objave rata Srbiji, poziva vođstvo socijaldemokratske partije Njemačke na masovne demonstracije protiv ratnih huškača. Car Wilhelm II reaguje odlučno: „Socijali prave antiratne spletke na ulicama, to se ne smije trpiti, ni u kom slučaju sada; u ponovljenom slučaju proglasiću opsadno stanje i kompletno vodstvo tutti quanti pritvoriti.“ (Njemački dokumenti o izbijanju rata 1914. Knj. II, Berlin 1927, Br. 332, Str.46).
Kod glasanja o ratnom kreditu od 02.12.1914. je Liebknecht jedini socijaldemokratski poslanik koji se protivio prijedlogu. (Promjena Gerharda Hauptmanna, o kojoj govori članak Hillmanna u ovoj knjizi, je u svakom slučaju simptomatična.) Bezuspješni su ostali i Liebknechtovi pokušaji u jesen 1914. da se socijalistički pokreti Evrope ujedine protiv rata. On podršku nalazi samo kod pojedinačnih osoba. Jedan od njih jeste Romain Rolland. Rolland u decembru 1914. piše u svoj dnevnik: „Jedino hrabri Liebknecht odbija da glasa za ratne kredite. Njegova se partija distancira od njega. Cijela Njemačka ga vrijeđa i ismijava. Kao psovka mu se prebacuje oznaka individualiste i stranca. Kakvi će to slavni nadimci biti za njega kasnije“ (Rolland 1963, I, 204).
Liebknecht je od početka ubijeđen da velike sile ne vode nacionalnoodbrambeni rat, kao što to pokušava predstaviti njemačka propaganda, nego imperijalistički, osvajački rat. Balkan predstavlja za njega pri tome samo jedan most prema azijskim tržištima, na kojima njemačko-austrijski kapital sebi ostvaruje uticaj. Naročito industriji naoružavanja, koja djeluje internacionalno, prebacuje masivne ratnohuškačke interese (vidi Laschitza 2007: 252).
Uporedi o tome Bertranda Russela u članku Petera Hühna u ovoj knjizi: „Naoružavanja, tako daleko od toga da bi donijela sigurnost, jesu zapravo stvarni i osnovni razlog katastrofe, koju oni navodno pokušavaju da spriječe“ („Armaments and National Security“, 15 October 1914, The Labour Leader).
Povodom glasanja u njemačkom parlamentu od 02.12.1914 postavlja Liebknecht pet teza za obnavljanje Internacionale. Ove teze odaju ga kao preteču „Teza o zadacima internacionalne socijaldemokratije“ („Leitsätze über die Aufgaben der internationalen Sozialdemokratie“), koje 1915. formuliše Rosa Luxemburg.
Liebknechtova prva teza glasi: Danas, u eri imperijalističke svjetske politike, koja vlada političkim životom i sudbinom svih država, ne može više biti stvarnih nacionalnih ratova. Svaki rat je danas u svojoj suštini jedan imperijalistički rat u interesu kapitalističkog izrabljivanja od strane vladajuće dinastije i reakcije (GRS VIII:171). On u daljnjim tezama zahtijeva jednu narodnu vojsku (za jedino opravdani slučaj – samoodbranu), zatim direktno glasanje naroda o ratu i miru, nepovredivost ustavne slobode u zemlji i klasnu borbu u unutrašnjosti kapitalističke države (GRS VIII:171-172).
U 6. tezi o zadacima internacionalne socijaldemokratije Rosa Luxemburg zaključuje: Iz politike imperijalističkih država i iz imperijalističkih ratova ne može ni za jednu porobljenu naciju proizaći sloboda i nezavisnost. Male nacije, čije su vladajuće klase privjesak i sukrivci njihovih klasnih drugova (Genossen) u velikim državama, samo su šahovske figure u imperijalističkoj igri velikih sila i one se kao i njihove radn(ičk)e mase u toku rata iskorišćavaju kao sredstvo, da bi ih se nakon rata žrtvovalo kapitalističkim interesima.
b) Nastasijevićev daljnji razvoj u „Zapisima“ (Romain Rolland)
Nastasijevićeve ratne pjesme stoje, kako to primjećuje Jovanović (1994: 103), u tijesnoj vezi sa njegovim Zapisima, koje on počinje pisati u maju 1915. Naročito religija i ironični ton, koji često progovara iz ovih posmatranja predočavaju koliko su usko obje vrste tekstova međusobno povezane. 21. maja 1915. on piše sljedeće: Te godine zvona sa male crkve od žutog peščara zabačene, ali lepe i tihe varoši M. i suviše su probijala glavu građanima; stolari nisu mogli danuti dušom od velike navale porudžbina mrtvačkih sanduka. Tri popa, izvan svog običaja, pružali su zaduvani i suviše duge korake, jureći za poslom. Pošteno su podelili svoje domene: dvojica po okolnim selima, jedan u varoši. Sa zavijenom knjigom u epitrahilj pod miškom oni su revnosno ispunjavali dužnost božijih službenika. Ako su im lica bila malo više rumena, a pogledi izražavali malo više zadovoljstva, to se njima nije moglo prebaciti: kome ide posao dobro, taj bogme, i da hoće, ne može biti zlovoljan (IV, 251). Ironični ton, katkad na granici sarkastičnog, koji je za kasniju Nastasijevićevu liriku potpuno netipičan, osjeti se prije svega na kurzivnim mjestima, na kojima se sakralno područje očuđava jednom „neprimjernom“ leksikom. U zapisu od 12.6.1915 se pozicija zaoštrava:
Našto i dokle ta glupa komedija sveta? Kako su bedna koprcanja čovečijeg uma da se dohvati kakve bilo spasonosne religije. Kako je smešno, žalosno stvarati iluziju od iluzije – nešto od ničega… (IV, 255).
Već ovdje proizilazi da Nastasijević ne sprovodi materijalističku kritiku religije, i ako se u jednom kasnijem zapisu poziva na tekst Snaga i materija Ludwiga Büchnera (IV, 333). Religija je za njega već 1915. proizvod ljudi „koji su mogli osetiti, shvatiti, videti, doznati više od ostalih bića“ (IV, 255): I od sveta svojih velikih duša stvorili su svet nadzemaljskog, svet bez materije, svet boga i bogova iz koga se izbacuje turobna i teška materija, koja i u radosti i bolu samo pritiskuje – jednom rečju, svet koji je lak, prozračan, fluidan, širok, bezgraničan i lep kao svet míslī i imaginacije (IV, 255). Religija za njega nije instrument socijalnog izrabljivanja, nego iluzorni pokušaj da se pobjegne sili teže materije. Otuda on osnivače religija stavlja u istu ravan sa naučnicima i umjetnicima, koji konačno odmjenjuju religiju: Nema većeg greha nego obarati stare ljudske iluzije, a ne pružiti im nove:
– Religije i umetnosti ostaju uvek na dostojnoj visini, jer imaju za osnovu iluziju, one prastare večito sveže iluzije kojima se krepio čovek do danas i koje mu nikad nisu dale da se povrati prvobitnom stanju životinizma; ne treba se žaliti na nauke što ruše stare iluzije, jer one u isto vreme stvaraju nove, koje su svakad dobrodošle čovečanstvu (IV, 271-272).
Ovdje on pri tome misli isključivo na jednu univerzalno shvaćenu religiju. Ono što sebi postavlja uže granice od toga odbija on kao nedostajuću „širokogrudost“: Univerzalni duh sa gledišta svih religija znači pokvarenost, jer religija ne trpi nikakvu širokogrudost ili objektivnost, ni poštovanje tuđeg ubeđenja: – sve što nije svoje treba prezirati, sažaljevati, mrzeti, goniti. Isključivo svoje dobro je, tuđe treba prezirati do nepoznanja (IV, 265). Religija, umjetnost i nauka su za pjesnika djelatnosti, koje su se obavezale prema duhovnoj egzistenciji i otuda predstavljaju jednu višu vrijednost. Na tome počiva i njegov etički stav: „Vrlo je smelo reći da je cilj svih tih razvoja na zemlji čovek-svest“ (9.7.1915; IV, 258).
Čovjek se mora uzdići do jedne duhovno određene egzistencije, čiji je najveći izraz ljubav: Sažaljenje nije poslednja reč osetljiva srca, već ljubav. Sažalite se – najplemenitiji izraz od poniziti, ali ipak poniziti. Žaliti znači pogledati naniže i žrtvovati deo sebe: voleti – pogledati naviše i dati celog sebe. Tako se treba ugledati na Hrista (IV, 326). On se pita „Zašto je Hristov primer zarazno delovao?“, i odgovara: „On je od morala napravio umetnost“ (IV, 363).
U ratu, međutim, se čovjek razvija unatrag do stadija „životinizam“. U zapisu od 21.5.1915., u kome Nastasijević promatra kako se ratne žrtve nemarno pokapaju, i objašnjava sebi ovo omalovažavanje prevelikom patnjom, koja dovodi do otupljenosti: Negde u nekoj knjizi govori se da ljudi mogu samo do izvesnih granica osećati bol i radost – iza tih granica krajnjeg osećanja nailazi se na zabezeknutost, a iza nje na ravnodušnost i rezignaciju… Tako je i ovde… Ljudi su samo postali veći sebičnjaci (IV, 252). Što je groblje više raslo „utoliko su ljudi gubili i ono malo plemenitog u sebi“ (IV 252). Kafane se pune dimom i alkoholnim isparenjima: „A posle svega toga ide se u ledeni, čemerni zagrljaj žene koja taksirano prodaje svoju ljubav…“ (IV, 253).
Još oštrije autor kontrastira jad i bijedu na frontu kroz ovu „provodnju“ u pozadini na primjeru onih koji svoju sreću traže kod vojničkih žena: Njih vuče gojazno telo tuđe žene kakvog iždžigljalog, rutavog, ćifte crne masti, koji tamo negde na granici u rovu… (IV, 253). I kod Nastasijevića se podižu pojedini glasovi protiv organizovanog uništavanja ljudskih tekovina. U drami Gospodar-Mladenova kćer koja se odigrava u Gornjem Milanovcu za vrijeme okupacije za one koji su osuđeni na vješanje zauzimaju se jedino Mladenova kćerka Danka i jedan njemački major koji se zaljubio u Danku i koji odbija da dalje bude „oficir“. Ali njegovo preobraćanje ka ljudskosti je trn u oku Dankinom ocu, koji sa okupacionim snagama pravi poslove, tako da ga on prijavljuje kod njemačkih vlasti. Major preduhitruje svoje hapšenje tako što vrši samoubistvo.
I u pripovijeci „Viđenje 1915“, u kojoj Nastasijević obrađuje iskustva iz povlačenja iz Kosovske Mitrovice, razlikuje se jedan pojedinac od svoje okoline. Ovdje je to „Pop“ koji strpljivo gladuje, dok njegova tri druga sapatnika njihovu preostalu hranu pokušavaju da osiguraju samo za sebe lično. Na kraju, doduše, i Pop jede brašno koje je najstariji od njih oteo polusmrznutom čovjeku. I on podliježe svom neukrotivom osjećaju gladi. Ovim obratom se i pitanje etičkog djelovanja iznova vrednuje. Nastasijević u ovoj pripovijeci sprovodi ono što je generalno položeno u osnovu njegovog centralnog poetskog djela. Već u uvodnom lirskom monologu ja-pripovjedač ispovijeda svoju srodnost sa sva četiri protagoniste: „U njima sebe poznav, vidim ih, gonjeni vrdakaju ispred smrti […]“ (III, 133). Nije nevažno s tim u vezi ni to da atribut „bugarski“ iz prve verzije (III, 532: „gde svaki šum s juga nagoveštava dolazak bugarskih hordi, pokolje i požare“) ne ulazi u konačnu verziju (III, 133: „dolazak hordi, pokolje i požare“). Time se potvrđuje da autor razmišlja izvan jedne šeme prijatelj-neprijatelj, i da isključivo razmišlja o ponašanju pojedinca. 136 Robert HODEL Za razliku od Krleže, koji već u svojoj ratnoj lirici i na izražen način u svojoj esejistici krivnju za rat vidi pretežno kod elite imperijalnih država, Nastasijević se koncentriše na učešće običnog čovjeka. Ne samo „Pop“ nego svi protagonisti odslikavaju konačno dušu autora (i čitaoca). Rat se pretvara u jedno stanje u kome se prijeti da će se čovjek generalno izgubiti. On samo potencira ono što je u čovjeku prisutno i u mirno doba. Time se moralni apel usmjerava najprije na pojedinca. Romain Rolland: Au-dessus de la mêlée (Iznad svjetine) Ako se priupitamo šta je Nastasijevića 1916. u Gornjem Milanovcu ponukalo da piše takve borbene antiratne pjesme, onda ćemo u prvom redu pomisliti na neizrecivu bijedu koju je on dan za danom posmatrao. To su prije svega mrtvi na frontu i u pozadini koji obilježavaju život većine familija.
O tome govore i bezbrojna pisma iz Prvog svjetskog rata, od kojih je samo mali dio ostao sačuvan. U ljeto 1915. piše jedna žena iz Orlovata (torontalska županija) svom čovjeku u Rusiju: […] Milka nam je tri meseca bolovala, pa je malo izdravila, ali je posle glava zabolela, i Milka je od glave umrla. 15. juna je dušu ispustila, 16. je pod zemlju otišla, i meni je, Rado, zdravo teško brez pileta našeg. Sa ću, Rado, da valda da poludim od tereta i tuge. […] Ti mi pišeš, da ti novaca pošljem, naša Milka u krevetu leži, baš je onda zdravo bolna bila. Ja joj Rado, kažem: Milka, pile, evo nama piše, da mu malo novaca pošljemo, a ona, Rado, bolna govori: pošlji mu, mama, jednu krajceru. To ću se, Rado, ja sećati dugo… (Pandurović 1923/2014:14-15).
A iz Rusije piše 28.9.1915. jedan zarobljenik u Jasenovo (Banat) u desetercu: Ej, Galicijo, prokleto ti ime, / O, u tebe će mlados da izgine. / Ej, svaki soldat befel dočeko, / A šrapnel je iz topa izleto, / Levu ruku njemu je oceko. / U Lembergu prva bitka bila / Tj je seja brata izgubila […] A soldati begaju pa viču – / Jedan viče: jaoj, moja ruka, / Drugi viče: jaoj, moja glava, / Treći mrtav na zemljicu spava… (Pandurović 1923/2014:44).
Nastasijevićeve pjesme nisu pak samo refleks ratne bijede, one tematizuju i klasične topose pacifističke književnosti. Jedan pacifistički tekst, koji je već 1913. objavljen i koga je uza se nosio i Krleža kada je u ljeto 1914. provjeravan u policijskoj stanici jeste tekst Isidore Sekulić Saputnici. Krleža (1957:22) ga ironično naziva „strašna veleizdajnička knjiga“. Da i Nastasijević sa istoimenim naslovom prve verzije pripovijetke „Viđenje 1915.“ (III, 532) aludira na Isidorin tekst, nije uopšte isključeno.
U završnom petom dijelu ove lirsko-meditativne proze Isidora navodi jedan imaginarni dijalog između ratnih invalida i ratnih žrtava: Gde ste vi bili, odakle ste došli, koga ste služili, koga ste voleli, ko vas je voleo, ko vas je sisao i pio, ko vas je ubijao? Mi smo išli za otadžbinu, mi smo služili otadžbinu, mi smo ljubili otadžbinu. Mi smo dogorele buktinje da otadžbini bude toplo i svetlo. Budite ponositi i volite nas! Mi smo dogorele buktinje da otadžbini bude toplo i svetlo. Šta je to otadžbina? Šta je to otadžbinska ljubav? Kakva surova sila je gonila bezazlene ljude u mećavu i vihor besnila? Kakva neman je htela da jurišate na smrt i oganj? (Sekulić 1959:61)
Tekst je utoliko brizantan pošto je on očigledno pisan povodom Prvog balkanskog rata (protiv Osmanskog carstva). Ovo proizilazi iz Skerlićevog navoda (1955: 464): „Saputnici su izašli u početku jula, u najgrozovitijim danima srpsko-bugarskoga rata.“ Što znači da su morali biti već ranije napisani. Kao što Krleža i Liebknecht pokazuju jedno srodno mišljenje, tako stoji i Nastasijevićev pristup vrlo blisko francuskom pacifisti i nobelovcu za književnost (1915) Romainu Rollandu. Pošto je pjesnik od juna 1915. u Gornjem Milanovcu i prevodi francuskim ljekarima, nije uopšte isključeno da su mu bili poznati članci iz Journal de Genève ili u decembru 1915-te objavljeni zbornik Iznad svjetine (Au-dessus de la mêlée).
Rat je zatekao Romaina Rollanda iznenada u Švajcarskoj. On odlučuje da ostane u Ženevi i angažuje se pri Crvenom krstu (IKRK) u jednom odjeljenju koje se brinulo o nestalim licima i spajanjem civilnih zarobljenika i njihovih porodica. Neutralno orijentisana zemlja mu dozvoljava i da necenzurisano piše o ratu. Esej „Iznad svjetine“ („Au-dessus de la mêlée“), po kome je nazvan i cijeli zbornik, objavljen je u Journal de Genève 15.9.1914. Kao i u već ranijim člancima citira Rolland i ovdje u polemičkom tonu ratnohuškačke glasove. „Jedan od najsposobnijih romanopisaca mlade Francuske“ (Rolland 1915: 22) piše mu: „Šta smo mi individue, naša djela, pred veličinom ovog cilja? […] Rat revolucije protiv feudalizma je opet počeo […] to je buđenje slobode“ (isto, 22). Rolland obrađuje pitanje ratnog cilja i postavlja ga retorički onim “upravljačima duša, gospodi i gospodarima javnog mnijenja, njihovim religioznim ili svjetovnim poglavarima, crkvama, misliocima, socijalnim narodnim tribunima“ (isto, 24), koji se su se drznuli cijele mase naroda poslati u klanje: „Ova mladost je željna da se žrtvuje, kakav cilj ste postavili toj njihovoj spremnosti da se žrtvuju?“ (isto, 24). I odgovara sopstvenim glasom: „uzajamno klanje mladih junaka! Jedan evropski rat, svetogrđe ratnog pokliča, koje nudi tragediju jedne poludjele Evrope …!“ (isto, 24).
Druga važna forma argumentacija u Rollandovom članku jeste konfrontacija dvaju glasova: “moralna Akademija nauka u Parizu saopštava kroz glas njenog predsjednika Bergsona da (je): ’Borba protiv Njemačke borba civilizacije protiv barbarstva.’ Njemačka istoriografija je odgovorila kroz usta Karla Lamprechta da se upravo odvija ‘jedan rat između germanstva i barbarstva’“ (isto, 27). Nema elite, nema države, zaključuje on, koja nije ubijeđena da rat vodi kao “Božju stvar, stvar slobode i ljudskog napretka“ (isto, 27). Takođe se neće niti jedan od šefova država – „zlikovačkih pokretača“ rata (isto, 25) – usuditi da preuzme i odgovornost za to. Svaki od njih okrivljuje drugoga uz pomoć „od strane manjine inficirane štampe“ (isto, 32). Na dnu ovih spletkarenja Rolland prepoznaje volju za imperijalizmom koju on vidi posebno jako izraženu u Pruskoj, ali koju on konačno nalazi i prepoznaje i kod svih velikih država koje vode rat: Najgori neprijatelj nije izvan granica, on je u svakoj naciji; I nijedna nacija nema hrabrosti da se bori protiv njega, da ga iskorijeni. To je jedan monstrum sa stotinu glava, koji se zove imperijalizam, volja za ponosom i za dominacijom (isto, 32-33). Nasuprot tome primjećuje Rolland, doduše, i jedno začuđujuće jedinstvo svake nacije. Rolland je naročito razočaran od dvaju tabora, od kojih je očekivao ozbiljan otpor: hrišćanskog i socijalističkog: “Ovi Apostoli bez konkurencije religioznog i laicističkog internacionalizma, iznenada su se pokazali kao žarki nacionalisti“ (isto, 28).
Za hrišćane, u koje ubraja i sebe („mi imamo dva boravišta: našu ovozemaljsku domovinu, i drugu, domovinu božju“; isto 36-37), on izričito naglašava da su oni izdali „zapovijedi njihovog Gospoda“ (isto, 31). Zato Rolland ne apeluje u svom članku niti na partiju, klasu ili religiju, niti na narod, nego isključivo na pojedinca: „Neka sada svako obavi svoje mea culpa!“ (isto, 26). Kao naročito opasnu on drži jednu pogrešno razumljenu ljubav za otadžbinu, na koju se ratne strane uvijek iznova pozivaju i u čije ime oni sve protivnike rata žigošu kao izdajnike naroda: “Ljubav za otadžbinu može, dakle, procvjetati samo kao mržnja protiv drugih otadžbina i u masakru onih koji su krenulu u njihovu odbranu“ (isto, 30). Nije slučajno da se on u predgovoru izdanju knjige iz 1915. poziva na Tolstoja6 i Walt Whitmanovo „univerzalno bratstvo“ (fraternité universelle; isto, 2). Ne samo u pojmu Bratstva, nego i u nekim drugim formulacijama Rollanda pokazuje se njegova srodnost sa esejistom Nastasijevićem. Tako on u članku „Iznad svjetine“ („Au-dessus de la mêlée“) piše: „Čovječantstvo je jedna simfonija velikih kolektivnih duša. Ko ih ne može razumjeti i voljeti ih, i to tako što razara jedan njen element, pokazuje da je barbar …“ (isto, 36). U eseju „Za maternju melodiju“, u kome Nastasijević citira Rollanda (I, 41), opisuje on kako u svom pjesništvu traži jednu melodiju koja je „korenita“ i kolektivna, koja sve ljude spaja i koja se najprije očuva kod „primitivnih“. Ako je jedan pjesnik uspije doseći, tako piše dalje Nastasijević, onda [je] njegova umjetnost „koliko je cvetom iznad toliko je korenom ispod nacionalnog“ (IV, 44).
Ovaj članak je, doduše napisan čitavu deceniju poslije rata, ali ipak on zahvata onaj humanistički impuls, koji je položen već u Nastasijevićevim antiratnim pjesmama. To je ista misao o apsolutnoj vrijednosti ljudskog života, koja pokreće i Rollanda.
Krleža i Nastasijević danas?
Krležine i Nastasijevićeve ratne pjesme pokazuju u motivima i tonu neočekivanu sličnost, čak i ako se već u njima naznačavaju kasniji dijametralno udaljavajući razvoji ova dva pjesnika. U Nastasijevićevim ranim tekstovima je prisutna ona konkretna stvarnost, koja se u njegovim kasnijim djelima skoro u potpunosti gubi, da bi napravila mjesta simbolističkom načinu pisanja, koji će primitivno avangardno preformulisati. Kod Krleže je opet u ranim ratnim pjesmama još prepoznatljiv modernistički solipsizam njegovih „Simfonija“, kojeg će kasnije istisnuti marksistička slika svijeta. Ove dijametralno oprečne pozicije određuju i stav prema ratu. Krleža vidi vođenje rata iz pozicije jednog nezavisnog duha, koji otkriva laži i koji se poslije 1917. sve jasnije približava jednom objašnjenju kroz ekonomsko-politički model. Nastasijević, međutim, kritikuje neskrivljene patnje i moralnu propast, da bi se u kasnijim pjesmama sve jasnije okretao jednom humanizmu, koji uzroke patnje traži u ljudskoj prirodi te otuda i u sopstvenoj duši. Nastasijevićev humanistički pristup može današnjem uhu da se učini „otuđen od svijeta“, a Krležina marksistička terminologija možda zvuči „ideološki klišeizirana“. Ali ipak je i danas još uvijek evidentno da se ne samo kod „kolateralne štete“ (koja se skoro više i ne pominje), nego i u ratovima neprijateljskih „režima“ i „terorističkih organizacija“ ipak radi o ljudima. Ostaje evidentno i to da proizvođači visokorazvijenih oružnih sistema i vatrenog oružja imaju jedan stvarni interes da svoje produkte prodaju i testiraju, i da vrlo dobro razumiju kako da svoju idustrijsku moć politički primijene. I s obzirom na bijedu u onim državama koje se nalaze u području uticaja rivalizirajućih velikih sila, ostaje evidentno da je čovjek, kao građanin jedne privilegovane zemlje, proizvođača tih oružja, saučesnik u stvaranju ove patnje. Primjećujem da mi ovaj „pacifistički žargon“ postaje zamoran. Pa ipak, ne postoji ni jedna jednostavnija istina od one da čovjek u nekom drugom prije svega vidi čovjeka. Ako ga uopšte sretne.
Rober Hodel
Institut für Savistik,
Hamburg
Prijevod: Sead Porobić
Časopis – Književna istorija
1 Iz „Sabrana dela Momčila Nastasijevića” u redakciji Novice Petkovića (Gornji Milanovac 1991), u nastavku citiramo sa navodima toma i stranice.
2 Iz djela „Miroslav Krleža. Poezija. Sarajevo 1989“, u nastavku citiramo samo uz navode godine i broja stranice.
3 Modernistički pokret uvodi od samog početka militantnu metaforiku. 1890. zahtijeva Hermann Bahr, čiji se uticaj na Hrvatsku modernu (na npr. Milana Begovića, Gustava Krkleca ili Miroslava Krležu) skoro nikako ne može dovoljno ocijeniti: „Ne smije nijedno staro mišljenje ostati u nama, nikakva prevara stare škole […]. Mora se iskorijeniti, da jutarnji vjetar može pomilovati slobodu […]. Sjekira mora ubilački preko grmlja.“ (cit. prema Grimminger 1995, 21). Kako to oduševljenje ratom mnogih modernista (odnosno avangardista) pokazuje, ovaj jezik je direktno pretočen u ratničku liriku. Markus Huebner, autor u različitim ekspresionističkim časopisima, posmatra 1914. rat kao „dovršitelja avagardističke umjetnosti“ (Anz/Vogel 1982, 226). Romain Rolland u svom eseju „Pro aris“ u Journal de Genève, koga je on napisao u septembru 1914. povodom bombardovanja katedrale u Reimsu, citira iz pjesme Thomasa Manna: „Jer čovjek zakržlja u miru, / Dokona mirnoća je grob hrabrosti./ Zakon je drug slabića, / (On) sve hoće da izravna, / Želio bi svijet da poravni, / Ali rat pokazuje snagu […]“ („Denn der Mensch verkümmert im Frieden, / Müßige Ruh ist das Grab des Muts. / Das Gesetz ist der Freund des Schwachen, / Alles will es nur eben machen, / Möchte gern die Welt verflachen, / Aber der Krieg lässt die Kraft erscheinen […]“ (Rolland 1915).
4 Za poređenje ratnih pjesama Krleže i Crnjanskog pogledaj Kovač (2016).
5 Znakovita je sudbina ove knjige u fašističkoj državi NDH. Tako Kovač (2016: 133) piše: „Zagrebačke ratne godine provodi u izolaciji, što svojevoljno što u strahu od režima koji je dao spaliti sve njegove knjige, pa i onu poznatu ratne tematike – Hrvatski bog Mars, koja je svjedočila o ratu na sarkastičan, ekspresionistički i brutalno antimilitaristički način.“
6 U svome „Govoru protiv rata“ kaže Lav Tolstoj: „Ja sam već više puta imao priliku da izgovorim misao da je patriotizam za naše doba jedan neprirodan, nepametan, štetan osjećaj, koji je prouzrokovao jedan veliki dio zla pod kojim čovječanstvo trpi, i da otuda ovaj osjećaj ne bi trebalo da se hrani i njeguje, kao što se to sada dešava , nego ga naprotiv treba sputavati i svim sredstvima koja su pametnim ljudima dostupna treba ga uništiti“ (Tolstoj 1968: 12).
BIBLIOGRAFIJA
Anz, Thomas, Vogl, Joseph. „Nachwort”. // Anz/Vogl. Die Dichter und der Krieg. Deutsche Lyrik 1914-1918. München: Carl Hanser Verlag, 1982, 225-248.
Devrnja, Milutin. „Biografija Momčila Nastasijevića“. //
M. Nastasijević. Poezija. Biblioteka „Braća Nastasijevići“, Gornji Milanovac 2006. Frangeš, Ivo. Geschichte der kroatischen Literatur. Köln, Wien: Böhlau Verlag 1995. Grimminger, Rolf. „Aufstand der Dinge und der Schreibweisen. Über Lite- ratur und Kultur der Moderne“. //
R. Grimminger, J. Murašov, J. Stüc- krath (Hg.). Literarische Moderne. Europäische Literatur im 19. und 20. Jahrhundert. Hamburg 1995, 12-40.
Hodel, Robert. „Motiv incesta i njegova funkcija u Nastasijevićevoj poeziji Sedam lirskih krugova“. // Naučni sastanak slavista u Vukove dane. 12.- 14.9. 2012. Beograd 2013, 42/2, 693-707. Jovanović, A. „Otvaranje pečata (Nad pesmom „Truba“ Momčila Nastasijevića)“. //
N. Petković (ur.). Sedam lirskih krugova Momčila Nastasijevića. Beograd: Institut za književnost i umetnost, 1994, str. 103-114.
Kovač, Zvonko: „Crnjanski i Krleža – njihova ratna lirika, Panonija“. // Z.K. Interkulturne studije i ogledi. Međuknjiževna čitanja, mentorstva. Zagreb: FF-press, 2016, 145-169.
Krleža, Miroslav. „Napomena o Hrvatskom bogu Marsu“. Književna republika, 2-3,1923.
Krleža, Miroslav. „Deset krvavih godina“. Sabrana djela Miroslava Krleže. Sv. XIV i XV. Zagreb: Zora 1957.
Krleža, Miroslav. „Moja ratna lirika“. // M. K. Plamen vjetar. Zagreb: Nakladni zavod MH 1983, 257-263.
Krleža, Miroslav. Poezija. Sarajevo: Oslobođenje, 1989.
Laschitza, Annelies. Die Liebknechts. Berlin: Aufbau Verlag, 2007.
Liebknecht, Karl. Gesammelte Reden und Schriften (GRS). Bd. I-IX. Berlin: Dietz Verlag, 1958-1971.
Nastasijević, Momčilo. Sabrana dela (u redakciji Novice Petkovića). Gornji Milanovac: SKZ, 1991. I-IV.
Njemački dokumenti o izbijanju rata 1914. // Die deutschen Dokumente zum Kriegsausbruch 1914. Bd. II, Berlin 1927.
Pandurović, Vladislav. Srpska pisma iz Svetskog rata 1914-1918. Osijek 1923 // Novi Sad: Prometej, 2014.
Rolland, Romain. Au-dessus de la Mêlée. Paris: Société d’Éditions Littéraires et Artistiques, Librairie Paul Ollendorff, 1915.
Sekulić, Isidora. Prozni radovi. Novi Sad: Matica srpska, 1959.
Skerlić, Jovan. Pisci i knjige III (Dve ženske knjige). Beograd: Prosveta, 1955.
Wierzbicki, Jan. Miroslav Krleža. Zagreb: Filozofski fakultet, 1980.
Tolstoj, L.N. Rede gegen den Krieg. Politische Flugschriften. Hrsg. Peter Ur- ban, Frankf./M. 1968.
