Pišu: Ivan Glišić & Daniel Radočaj
Donosimo fragmente suautorskog romana Vodič kroz Krležu ili Priča o godinama opasnog življenja književnika i pankera Ivana Glišića i Daniela Radočaja
KRALJEVO
Povodom obilježavanja sto dvadesete obljetnice rođenja Miroslava Krleže, Jutarnji list, svakog petka, objavio bi po jedan od deset najpopularnijih piščevih djela. Peti svezak, Izlet u Rusiju, potražio sam na usputnom kiosku u Valturskoj ulici, nakon odrađene druge smjene.
– Imamo samo prva dva sveska – rekla je ljubazno prodavačica. Naći ćete ga u gradu, dostava nije naročito ažurna kada su u pitanju periferni punktovi. Trebate li nešto drugo?
– Može paketić kondoma – odgovorio sam nakon trenutka tišine. – Ako imate one Durexove s četiri komada…
– Nego kako. Nema Krleže pa ćete se malo zabaviti… – prokomentirala je, uz blaženi smiješak.
– Tako nekako – uzvratih osmijehom.
Pjesnikinja je sama kod kuće i priprema večeru. Bio sam dovoljno gladan da je odmah ne poševim na stolu, između dva nasuprot postavljena tanjura. Ipak sam gurman. Svaka pohvala kuharici, gotovo da je nadmašila Izlet u Rusiju. Izvrstan indonezijski recept za rižu sa sojinim umakom, jajima i shi-take gljivama. Brza i jednostavna priprema, oko dvadeset minuta. A kasnije, za seks uz svijeće… tu smo nadmašili i nadolazeći svezak broj 6.
PUT U PEČUH
Ta 1908. godina bila je u životu majke, oca i sina jedan od rijetkih trenutaka sretne konstelacije kad su se tjelesne supstancije roditelja i njihova sina jedinca našle u magnetskom krugu simpatija. Roditelji su uspjeli sina usmjeriti putem koji vodi u lojalan društveni i obiteljski život, a ne u anarhiju. Sin je ostavljao omraženi Zagrab/Agram gdje su ga proglasili kužnim rebelom, ne shvaćajući da je taj bunt u cilju njihova prosvjećivanja i oslobađanja. Pod parolom kad je mogao Rilke, mogu i ja sjeo je u vlak. Otac ga je otpratio do Pečuha. U kupeu mu je držao lekcije o ponašanju u novoj sredini. Sjetio se da je prilikom pretrage među sinovim knjigama (Zolina Nana, De Sadeov Ljubavni zločini i Priručnik za primalje) pronašao i bezbroj karti s nagim bludnicama. Nije na odmet da i o tome porazgovara sa sinom, kao stari Emerički u Zastavama.
“KOITUS KONDOMATUS”
U Pečuhu ima Ciganki, mađarskih Karmena, pa javnih kuća, a i Mađarice su šarmantnije i dašnije od naših. A dečko ulazi u opasne godine kada, po pitanju žena, ne vidi ništa doli rascvjetan pulsirajući ženin spol. A žene u njihovoj obitelji uvijek su igrale dubioznu ulogu (Josipa plemenita Mekovec, na primjer). Žene treba poštivati ovako ili onako, i kad su pristojne i kad nisu, žene djeluju uvijek sudbonosno, a ponajviše kobno i negativno. Otac ga na kraju, iz osobnog iskustva sa ženama, naročito prijateljski moli neka dobro pazi. Ako već, onda – koitus kondomatus (i daje mu pregršt kondoma). Jer gonoreja je neizrecivo podmukla, o sifilisu da se ne priča, što mu je i samome poznato, vrlo vjerojatno, uostalom; sin je stasao i sigurno je imao kakvu romančiku (romančika s mladim paterom davno je pohranjena, kao i platonske romančike s djevojčicama iz susjedstva).
LUDOVICEUM U BUDIMPEŠTI
Eto Krleže početkom jeseni 1911. u Budimpešti. Otmjeni Ludoviceum bio je u to vrijeme najelitnija visoka španjolska, habsburška škola smrti, umorstva, nasilja, jedinih konzervativnih ideala kojima je život ljudski sazdan od pamtivijeka. To je u stvari dvorac Marije Ludovicke koja je 1947. na spomeniku još uvijek izgledala jednako glupa i jednako svježe u svojoj emir košulji, kao i onda kada je ovaj perivoj odjekivao od Straussovih valcera i vatrometa, uz erarsko pivo i Litkeov šampanjac. A svuda grimizne zavjese, naslonjači, skupocjeni tepisi, venecijanski svijećnjaci, zlatno uokvireni portreti generala, mliječnobijele svjetiljke na plin, posluga u bijelim rukavicama i služenje obroka pitomcima u srebrnim posudama i srebrnim štipaljkama (Izlet u Mađarsku 1947.).
STARI I MLADI SIFILISTIČARI
Obilazeći 1947. ovu grobnicu svoga djetinjstva, vidjet će i mramornu ploču sa zlatnim slovima imena ludovicejskih mrtvaca koji su sklopili oči u čast Monarhije. Sve sami glupi pointeri-psi ptičari, sa prljavim košuljama, neispeglani, loši jahači, slabi mačevaoci, bez invencije, uglavnom neznalice, neoprani, neoprašeni protiv buha, furunkulozni, zubobolni, veoma često pospani i bolesni, koji sanjaju o vojničkoj karijeri. I za razliku od romantičnih kadeta iz Pečuha, imaju još jednu želju – oženiti se djevojkama ne iz naroda, već iz elite, i s mirazom od 36 000 zlatnih kruna. Među pitomcima je Albert, sin Njezina Visočanstva Nadvojvotkinje Auguste i Nadvojvode Josipa. Osim satova, daju se svečani balovi pod Albertovim okriljem, na kojima je nesnosno vruće od usijanih furunkula, djecu peče gonoreja u uzanim hlačama, a okovratnici im od kaučuka. Stariji sifilističari tako spremaju mlađe sifilističare za svečanu carsku smrt (Izlet u Mađarsku 1947.).
SABLAZNE FRAJLE
Krležina spoznaja žene kretala se od (ne)poznate mu, razbludne bake Josipe plemenite Mekovec do praznovjerne bake Tereze Goričanec; od religiozne majke Ivanke do djevojčice Izabele. Prema njima osjeća čas prezir, čas razumijevanje, čas ljubav. U praksi, išlo se samo do zagledavanja pod suknjicu Mariji Valeriji ne bi li se vidjeli ostaci njezina darvinističkoga repa. Potom sablažnjiva frajla koja se sunča gola u vrtu javne kuće u Kožarskoj ulici i koju gleda sa Zlatkom Aurelijem Galom i Pavlom Vlahovićem. A sablazne frajle gledale su i sa zida na uglu Obrtne škole, na Prilazu 5a, gdje je stanovao s roditeljima. Bile su naslikane na reklamama za steznike, dok ih je lizao plamen s isto tako naslikanihfuruna (Dnevnik 4, Povratak Filipa Latinovicza). Tu su i golišave kupačice na Savi i artistice na platou cirkusa Barnum. Još ako je i on, poput mnogih njegovih junaka, zatjecao majku i oca u nedoličnim pozama… A među knjigama je, izuzmemo li onu s muškarcima, dobivenu od patera Volovića, imao, znamo, Priručnik za primalje (rodilje), De Sadeov Ljubavni zločini i mnoštvo golih boginja i ovozemaljskih žena isječenih iz monografija. Nije isključeno da je u potaji sa svojim prijateljima kupovao, kao i pacijenti barake Kokica, pornofotografije Kleopatre s crncem, Svete Terezije s golubom, Lede s labudom, djeda s babom i ostale.
ZOLINA “NANA”
Tako se počinje javljati žena. Koljeno, gnjatovi, bedro, afera. Čovjek mlad, čovjek u svibnju, čovjeku se grči utroba… i tako počinje s pismima i skandalima (Adam i Eva). Tih godina naš subjekt se pita: Da li Ana Karenjina zna u ljubavi biti vatrena i koliko daleko? Zašto se ljudi boje kad je žena gola kao istina? Rubens se nije bojao golih žena. Krleži je najdraža lektira knjiga o frajlama, Zolina Nana. Prvi put ju je čitao 1907., u njemačkom prijevodu, kad je ponovio četvrti razred (Dnevnik 1). Drugi put je čita 1908., u dvorištu zgrade u Frankopanskoj, kod tetke Regine. U toj istoj kući, prizemno, desno, stanovao je i Ivo Vojnović sa svojom gospođom majkom (Dnevnik 4). Nana po četvrti put: Filip u romanu Povratak Filipa Latinovicza također čita Nanu, slika akvarele, pije čaše piva s gađenjem i bljuje od pete cigarete, taj mali dečko koji je, igrajući šah i nogomet, bio s jedne strane sklon najnaivnijem podjetinjenju, s druge je strane rastrgan između nevinosti i najbjesomučnijihporoka koje otkrivamo i u Krležinim fantazijama prema djevojčici Izabeli.
KUPLERAJ IZ KOŽARSKE
Zagrebački kupleraj iz Kožarske ulice, odakle se čuje smijeh sablaznih frajli i vinski valcer iz Verdijeve opere Traviata, opisan je i u Zastavama i uPovratku Filipa Latinovicza. Možda je naš subjekt, u svojim godinama teškog življenja, kao i literarni mu junak Filip Latinovicz, kako bi ugasio svrab međunožja, potražio tamo rasterećenje, a da ga, smeten, kao i Filip, nije našao. Vratio se neobavljena posla; podbacio mu spol. Majka Regina, saznavši za ovo, izbacila je mlađahnoga uspaljenog Filipa iz kuće. Krležina mati Ivana (Ivka, Iva) možda je reagirala poput majke iz Mlade mise Alojza Tičeka. Zar njen sin da se povlači sa ženama?! Njezin prvorođeni sin kog je obrekla Gospodinu dok ga još nije bilo? To da joj bude hvala. I stala je noću hodati po groblju i paliti svijeće za svoje dobro dijete koje je odsad za nju mrtvo. Htjela je i pod lokomotivu skočiti…
KAKO DJEČAK DA IZGUBI NEVINOST
Naš subjekt je, poput Kamila iz Zastava, otišao u kadete, u Pečuh, potom u Peštu. Tamo se klonio žena. Poslušao je Cesarca, Horvatina, Cvijića i Čerinu te svu energiju trošio na učenje i pisanje. Krleža izjavljuje Čengiću i Matvejeviću da je i u Pečuhu i u Pešti još bio dječak i da nije imao nikakve velike ljubavi, niti je ljubio konobarice, niti spavao s kurvama; dakle nikakav koitus, ni onaj očev koitus kondomatus, a malo je i sebe sam tjelesno rabio. Samim time, opet Krleža protiv Krleže – nastaje sumnja je li prilikom bijega u Beograd imao odnos s književnicom Isidorom Sekulić. A po povratku u Zagreb: Živiš u gradu gdje gotovo sve svoje vršnjake i vršnjakinje poznaješ, i kako onda navesti djevojku da je uhvatiš za ruku, poljubiš i da joj skineš gaće? Stoga su bolje“odrasle”, one to tebi rade. Jednu od odraslih zapazio je i prije pečuških i peštanskih dana. Zvala se Mimica Kantoci, sretao ju je u crkvi i na putu za njezinu školu, u samostanu milosrdnih sestara u Frankopanskoj. Nije imao hrabrosti javiti joj se. Upoznali su se tek po otpuštanju iz Ludoviceuma zahvaljujući Kamilu Horvatinu, kada se ovaj vratio s tamnovanja zbog sudjelovanja u atentatu na Cuvaja. Bila je tada već postavljena za učiteljicu kada ju je odlazio u selo posjetiti. Bilježi u Dnevnicima: Mimica je bila starija od mene, na svoj način poetesa, šarmantna, pametna, sličila je Isidori Sekulićevoj. Poznavala je Đalskog i Matoša, dopisivala se sa Zagorkom, i bila uistinu zanimljiva ličnost. Poslije nje družio se s Manes Sperbers, Bukicom Petrec, Ilionom Radajevom, Erlinovicom i Štajnerovicom, jer su u salonima otmjenog Gornjeg grada i bogate četvrti vila Tuškanca žene o njemu sanjale otvorenih očiju, a budući da je, kako se govorilo, bio anarhista i komunista, nisu bile nesklone prihvatiti revoluciju pa se čak s njom kasnije i primiriti (izjava Bele Krleže Enesu Čengiću: S Krležom iz dana u dan).
SINGEROVA JEDINICA
Ujna Marija i teta Pepica odabrale su mu Singerovu jedinicu. Bila je jako bogata i obrazovana, zato treba zanemariti to što nosi očale za kratkovidne i što je baš ružna. Kuću Singerovih sagradili su davno mađarski grofovi. Tu su paviljoni, fontana, tenis igrališta, park, šumski kompleksi, rudnici ugljena, a posluju s kapitalom od oko milijardu dinara! Bili su glavni dobavljači kraljevskoga Bijelog dvora u Beogradu, Trojedne Kraljevine SHS, od sapuna do automobila. Singerovi su legli na rudu. Nije im smetalo što je Krleža komunist. Imponiralo im je što se o meni stalno u novinama piše, što se moje drame igraju, knjige štampaju (Dnevnici). No, odbio je kratkovidnu, ružnu, ali prebogatu Ljiljanu Singer,ponajprije zbog njegova stava prema seksu. Seks sam za sebe nije ništa. Pojam seksa je za mene pojam probave. Ejakulacija i ištrcaj sami za sebe ne predstavljaju ništa. Ta bilo je toga i u školskim nužnicima, i u kapelama kanonika, po javnim kućama i u Agramu – Zagrebu, i u Pečuhu i Pešti, a u spavaonicama i kupaonicama Internata ištrcaja. Bilo je toga još više kad se zaratilo. Ljubav i odnos Muško – Žensko, to bi eventualno mogle biti teme razgovora. Bogatstvo?! Fućkam na njega, već sam imao koliko mi treba (Dnevnici).
KREPOSNA IZABELA
I pored svega, Krleži je potreban netko tko će ga u potpunosti razumjeti, njega i tajne njegovih lirskih zapisa u tom glumištu koje se zove život čovjeka. U najranijim danima potražit će ovakvu osobu u Izabeli, kreposnoj djevojčici iz crkvenog zbora gdje je i sam ministrirao. Po crkvenim kanonima, Izabela je bila obećana Isusu, sinu Božjem. On, Krleža, bio je obećan Blaženoj Djevici Mariji. Unutrašnji nagon bio je jači od zabrane. Pjevao je isključivo njoj, svojoj Blaženoj Djevici – Izabeli, posve trubadurski, sa nečistom savješću. Pogled na tu krhku plavokosu naprahanu djevojčicu, tako žućkasto prozirnu da joj se žile ocrtavale, bio je pogled malog sluge Gospodnjeg u crkvenoj sutani i čipkastoj roketi, koji prolazi pokraj tajanstvene voštane lutke i tražio njeno oko, hoće li ga primijetiti i hoće li, guska, shvatiti da se radi o opranoj tjelesnoj ljubavi na život i smrt (Djetinjstvo u Agramu). On ju je u mislima brutalno silovao već “iks” i “iks” puta, zaklao, pio joj krv na litre, toplu djevojačku krv, vezao je nekom bodljikavom žicom i mučio da joj se žica duboko zarezala u živo bijelo meso, ljubio je cijele noći pijano u nekim orijentalnim dekoracijama i kostimima kao Šeherezadu, spašavao iz nekih poplava i katastrofa, u jednu riječ – živio je intenzivno s njom i ona je bila fokus njega cijelog i svih njegovih fantazija i mokrih snova (Tri kavalira frajle Melanije). Poslije mnogo godina Izabela je postala mekoputna, bolećivo blijeda pojava, umorna prosijeda gospođa s kojom nikada u životu nije progovorio ni jednu riječ. Dva desetljeća kasnije, za životnu suputnicu izabrao je Leposavu Belu Kangrgu koju su, kao i Izabelu, zvali – Bela, jer je i ona imala veoma bijelu, mliječnu put kakva je na francuskim dvorovima, bar u viteškim knjigama, krasila napudrane markize, grofice i barunice.
VLASTITA GOSPOĐA BELA
U romanu Na rubu pameti jedan od junaka priča liječniku: Vi meni ne biste vjerovali, doktore, ali, eto, kunem se grobom svoje majke, ja sam prvi put spavao sa ženom kad sam bio već navršio dvadeset sedam godina. Ja sam uopće po svojoj prirodi puritanac. Čovjek, supružnik koji nije nikad spavao ni sa kim osim sa svojom vlastitom gospođom. Krležina vlastita gospođa bila je jedinica Leposava (Lepa, Bela) Kangrga, Ličanka iz Senja. Zajedno s roditeljima 1903. seli se u Zagreb. Prisjetimo se: upoznali su se zahvaljujući njezinu ujaku Dani Vuksanu, pečuškom kadetu koji joj je o svom najboljem prijatelju Krleži pričao bajke. U vrijeme jednih ljetnih praznika dovodi Krležu kod svojih i upoznaje ga s Belom. Tada je imala jedanaest godina. Kad je stasala, razboljela se od tuberkuloze. Ponovo iz Zagreba odlazi u Liku, u Otočac, kod djeda na čisti zrak. Tamo je ovog puta garnizon s nekoliko bataljuna. U Belu, rodom Srpkinju, protiv čijeg naroda ratuje, zaljubio se mladi austrijski poručnik Rehmen van Barenfild, sin bankara i suvlasnik banke. Zadivljen Belinim poznavanjem muzike, poezije i njemačkog jezika, prosi je. Odbila ga je. Ostali su prijatelji. Belini su kozmopoliti, politika i rat su im strani. Rehmen je i između dva svjetska rata nekoliko puta posjećivao Belu i Krležu. Oni su mu uzvratili posjet mnogo kasnije, kada je Krleža šezdesetih godina dobio Herderovu nagradu u Beču i kada se tamo vodila kampanja kojom bi ga predložili za Nobelovu nagradu. Krleža odbija svoju kandidaturu, Nobelovu svakako neće dobiti, dobivaju je mahom slobodni zidari i oni koji su na fotografijama s čelnicima Trećeg Reicha (misli na Andrića koji se, postoji fotografija, rukovao s Hitlerom, kao predstavnik Kraljevine Jugoslavije u vrijeme potpisivanja Trojnog pakta). Nisu je dobili ni Tolstoj, ni Dostojevski, ni James Joyce, ni znanstvenik Nikola Tesla. Bela mu je pričala i o dječaku Andriji. Išli su u isti razred Niže pučke srpske škole. Pisao joj je ljubavna pisamca i davao poklone. Prijavila ga je učitelju pa ju je pekla savjest kada je 1916. poginuo kao austrijski pilot.
PJESME KOJE SAM TEBI PJEVAO
Mnoge kolege, žali se Krleža, pokušavale su mi nataknuti rogove. Zadirkivao je Belu: I Andrić ti je, brate, slao velike bukete cvijeća kad mene nije bilo doma. A Crnjanski te je dočekivao poslije predstava. Bela mu je do zadnjeg časa ostala vjerna. I ja sam, brate, papučar, uzvraća Beli koja je, igrom slučaja, od učiteljice postala glumica, primadona u njegovim dramama. Na pitanje čuvaju li svoja ljubavna pisma, Krleža kaže: Ljubavnih pisama u mojoj biografiji neće biti. Bela bi mogla imati masu mojih pisama, ne znam točno, ali mislim da ih je sve spalila. U romanu Tri kavalira frajle Melanijenalazimo sedam nježnih ljubavnih pisama jednoga Melanijina udvarača što ih je, vjerojatno, Krleža slao Beli: Osjećao sam te u treperenju sjena… Ti si ideal, bijeli ideal, svjetlosti… Sviraju sve muzike nama u počast… To što ja za tebe osjećam, to je religija… U tom ogledalu ti si se kupala. Oh, sveto zrcalo… Samo tebe mirišem i samo tebe gledam… Pjesme koje sam tebi pjevao zapečatio sam i noćas sam ih pokopao pod jednom vrbom na groblju…
DJECA – SUMORNA MORBIDNA ČELJAD
Djece nisu imali. Bela pojašnjava: Gdje bih ja bila da sam rodila. Naš život je bio takav da nismo sebi to mogli dopustiti, bili smo bezmalo podstanarovi podstanari. Krleža je jednom nogom uvijek bio u zatvoru, pa smo odlučili ne imati djecu. A onda ta moja gluma, a onda ta tuberkuloza. A Krleža: Bio sam mlad, ali mislim da sam svoju mladost takoreći uzalud prorajtao. Kasnije, nikakvog naročitog odnosa spram djece nisam imao. Moja su djeca sumorna, morbidna čeljad i razlika između mene i sadašnje generacije veoma je velika. Nikad nisam osjećao instinkt da bih morao imati djecu. Živio sam vrlo neurednim i često opasnim životom, te sam logično razmišljao o egzistenciji svoje djece pod takvim okolnostima. I još jedan razlog – znam sve svoje u obitelji i nisam želio da mi djeca ni na koga sliče. Ipak, 1942. uzeli su iz Doma za ratnu siročad u Kustošiji jednog dječaka, Milutina Popovića, rođenog 1935. Nisu, kao gospoda iz 1918., uvjetovali da usvojenik zna bonton i da ima razvijen smisao za jezike (Dnevnik 4). Poslije smrti svojih slavnih staratelja, Milutin, kondukter u vlaku/vozu, sjećao se da ih je malo viđao, posebno Krležu. Bela je stalno bila u kazalištima i na koncertima, Krleža se skrivao po nekim bolnicama i sanatorijima. Sjećao se da je na Krležinu stolu bila mrtvačka glava koje se on, usvojenik, strašno plašio (časopis Start). Nju je naš subjekt donio s bojišta u Galiciji, kada su ga, po Ivanu Očaku (Krleža – Partija), prozvali Hamletom Sedmoga hrvatsko-slavonsko domobranskog okružja. IHamlet, danski princ, je imao ovakvu, hrabrio je Krleža svog usvojenika. Milutin se kaje što nije poslušao poočima da se ne ženi mlad, jer je pisac bio u pravu. No, prije toga ga je poslušao da ne ide u pilote, što je bila velika greška.
POPUT NAS, I KRLEŽA JE PAO S MARSA
U književno-istraživačkoj misiji nazvanoj Vodič kroz Krležu ili Priča o godinama opasnog življenja kojoj je zvijezda vodilja bio sam Krleža, ovaj suautorski dvojac zapravo je tek medij kojim se neka viša, onostrana sila poslužila za projiciranje novih spoznaja, odnosno teorija. Time enigma o velikom M. K. nije razriješena; upravo suprotno. Tek će zadati dodatne glavobolje budućim entuzijastima koje Bard odozgo pozove na kakvu novu interpretaciju. I nas je tako uhvatio, neočekivano. Neopterećen međugeneracijskim srazom ili postojećim geografskim preprekama. On koji nije imao nasljednika, odabire nas, bez potomaka, notorne lutalice književnim bespućima. Zašto je odabrao baš nas, pankere? To ne znamo. Kao što ne možemo znati ni kome je on služio kao medij za vrijeme života, stvorivši svoj zavidno opsežan opus s jasno odaslanim upozorenjem:Čuvajte se (novih) Glembajevih, oni dolaze! – ujedno ponudivši kroz svoja djela mogući put izlaska iz tada najavljivane kaljuže. Zbog tog pokušaja naš Nebeski misionar, iako bezdušno anatemiziran, nije posustajao u svojoj astralnoj misiji. Tako nismo smjeli ni mi u svojoj. Uostalom, već smo mnoge neugodnosti iz piščevih redaka osjetili na vlastitim plećima, uz široko čitateljstvo, a koje donosi Breme kapitalizma. Stoga neka ne začudi ako se u dogledno vrijeme pojavi mogući nastavak ove knjige: Vodič kroz Krležu ili I Krleža je pao s Marsa. A pritom, zamislite samo, nije ozlijedio glavu! Zatim i Vodič kroz Krležu ili O kakvim je saznanjima Krleža mogao progovoriti tek nakon svoje smrti. A do tada, šaljemo vam veliki pozdrav s Marsa.
