Piše: Darko Milošić
Zbirka tekstova Krleža za ponavljače motivirat će stare ljubitelje Frica za ponovno čitanje, a mlade će čitatelje potaknuti da i danas posegnu za prašnjavim naslovom u knjižnici
Ima tome mjesec-mjesec i po dana da sam pročitao knjižuljak od nepunih stotinu stranica,Krleža za ponavljače, u izdanju Sandorfa. Knjigu, koju njezin urednik, teolog Boris Gunjević naziva “projektom”, čini sedam ogleda, a na okupu se našlo šaroliko, što bi rekao Slamnig, na brzinu skupljeno društvance.
Na samom početku, reminiscencije Marije Galetović Ujević intimno naslovljene Moj Krleža. Fragmenti o čovjeku i njegovom djelu i vremenu, i o nastanku spomenika (“Vidio je da ga promatram drugim očima. Da gledam njegove pokrete, njegove male ruke i ta mala stopala. Gledam cjelinu. Upijam ono što ta cjelina izražava.”). Potom, tekst Žarka Paića, Veliko dijete i njegovi dvojnici, o znakovima i tragovima u Krležinom Djetinjstvu u Agramu; filozofske refleksije o sjećanju i djetinjstvu, Filipu Latinoviczu i Proustu. (Autoru se potkrala faktografska pogreška: Baločanski Bobočku nije zaklao škarama, nego joj je pregrizao grkljan.) Leonida Kovač – Čitajući Zastave ili kako vjerovati da glupost nije pobijedila? – obilato se poslužila citatima iz Zastava e da bi poantirala kako Krleža ne bi bio iznenađen da je čuo saborsku izjavu o tome pošto je “kilo mozga” (“dvije marke”). “Zastave danas čitam kao refleksiju o normaliziranom strukturalnom nasilju nad kritičkim mišljenjem koje postoji kao jedina, gotovo sudbinska konstanta u, kako ih Krleža naziva, podunavskih naroda”, zaključuje autorica. Lino Veljak pita (se) Zašto treba čitati Banket u Blitvi? On ga čita, iznova i iznova, zato što mu se naprosto sviđa, no potiče na čitanje i potencijalne čitatelje argumentima filozofsko-povijesno-političke naravi. (“Ono što nedvojbeno čini Krležin roman aktualnim jesu elementi kontinuiteta socijalno-političke strukture i političke kulture Blitve s današnjim državama Srednje i Istočne Europe.”) Slijedi tekst Kristijana Vujčića, Logor života, u kojem interpretira novelu Vjetrovi nad provincijalnim gradom: koliko je usporediv grad kojim se vuče suicidalni protagonist kafkijanskog prezimena Rafael Kukec s današnjim Zagrebom? Autorov dojam, koji i argumentira, jest da se “mentalitet i duhovna klima nisu previše promijenili”.
U poduljem eseju, Komunistička hipoteza Izleta u Rusiju, Katarina Peović Vuković pokušava odgovoriti na pitanje kako danas čitati taj Krležin tekst iz 1926., i uočava “trend koji se bilježi na marginama hrvatskog novinarstva”, naime, “sramežljivo obnavljanje” Krležina stila i intelektualne misli koje prepoznaje u tekstovima Viktora Ivančića, Deana Dude, Borisa Postnikova ili pokojnog Aljoše Antunca. “Projekt” Krleža za ponavljače zaključuje esej Hrvoja Jurića, Krležina Evropa danas u Europi danas, u kojem na temelju Krležinog teksta raspršuje – ukoliko ih još itko gaji – iluzije nakon ulaska Hrvatske u EU. Krležinim riječima: “Evropa se danas miče sa svojim topovskim cijevima i pneumatičkim točkovima i benzinskim kantama i filozofijama kao žalosna sablast, koja između tropskih daljina i maglenog sjevernog mora ne zna što da počne, čega da se prihvati i kamo da zapravo krene u stravi pred svojim vlastitim utvarama, u protuslovlju sa svojim intimnim lažima, bogata kao nikad još u prošlosti, a prazna i dosadna kao odsvirana gramofonska ploča.” Dvijetisućeipetnaesta? Ne, Tisućudeveststotridesetipeta.
Izolacija
Urednik nas u uvodnom tekstu, Namjesto predgovora, informira o motivima tiskanja knjige: oni su pedagoški. Namjera priređivača nije bila da se odgovori na “vječno” pitanje zašto Krležu “danas” nitko ne čita (veliko je pitanje koliko ga se čitalo i “prije”), nego da se neki novi (mladi) ljudi naprosto potaknu da posegnu za kojim od nekoliko desetaka Krležinih naslova. U doba spektakla i prostakluka, ovakav pristup doima se malne naivnim, ali ne bih podcjenjivao njegov mogući utjecaj. Uostalom, i iz osobnog iskustva – premda, srećom, nisam mlad i premda je lako žabu u vodu natjerati – mogu posvjedočiti da me upravo čitanje Krleže za ponavljače navelo da tijekom nekoliko proteklih tjedana posegnem za Krležinim tekstovima ili tekstovima o Krleži, i onima koje sam već bio (više puta) čitao, i onima koje do sada još nisam čitao.
Počeo sam s Lasićevom knjigom Krleža – Kronologija života i rada (GZH, 1982.) – posebno mi je intrigantno bilo podsjetiti se “sukoba na ljevici”, i potom godina endehazijskog režima; razmišljao sam o tom čovjeku koji je tada bio otprilike mojih godina, ili nešto stariji, i o snazi njegove vjere u vlastitu umjetničku istinu, i u vlastitu viziju društvenog i intelektualnog angažmana, u situaciji u kojoj se tražilo posve nedvosmisleno opredjeljivanje. Biti svjestan da se zbog ustrajavanja na vlastitom mišljenju (odbacuje podređivanje umjetničke produkcije izvanumjetničkoj, društvenoj pragmatici) i političkom stavu (što je sa “sibirskim grobovima”, pitao je drugove) – ma koliko dobro argumentiranom, i na koncu uistinu ispravnom – može ostati izoliran poput šugave ovce i, štoviše, izopćen poput gubavca, ili, naposljetku, eliminiran, a i dalje se tog mišljenja i tog stava držati, značilo je potvrditi svaku svoju do tada napisanu riječ, i značilo je biti doslovce, u zatvoru u Petrinjskoj, kao “revizionist”, popljuvan, i značilo je podnijeti da ti dojučerašnji najintimniji prijatelji – koji su odlučili vjerovati makar je apsurdno – okrenu leđa. “Bilo je to krajem 1939. ili početkom 1940., na ulici negdje u centru Zagreba. Krleža je provocirao Cesarčevu discipliniranu ‘partijsko-vojničku’ svijest izjavom da bi otišao na finsku frontu kao dobrovoljac, kad bi bio samo nešto mlađi. Cesarec je, navodno, (…) produžio razgovor izlišnim pitanjem: na čijoj strani? Kad je Krleža tu posljednju slamku prijateljstva odbacio s ironijom i jasnim protupitanjem – zar je mogao misliti da bi se angažirao na strani brutalnog napadača? – tada je pukao definitivni jaz. Cesarčev odgovor – da ovakve izdajnike doista treba strijeljati – osupnuo je Krležu”, piše Lasić.
Unatoč tome što je u vrhovima ustaške vlasti – koja je njegove knjige (“gadaluk kojim se trovala hrvatska mladež”; “blato”, “ruglo”, “sramotu”,…) spaljivala – bilo odlučeno da ga ipak ne likvidiraju (navodna Kvaternikova izjava: “Krležu nikako ne strijeljati, on je hrvatski književnik”; Lasić smatra da je konačnu odluku donio sâm Poglavnik) – slijede godine u kojima dnevice strahuje da ga samoinicijativno ne prikolje kakva horda pijanih ustašâ. Sklanja se povremeno u sanatorij kod dr. Vranešića (više o njemu u knjizi M. Gavranovića, Čovjek iz Krležine mape, Novi Liber, 2011.) kojemu nakon rata ipak ne uspijeva spasiti glavu. (Lasić inače mnogo piše i o razlozima Krležina neodlaska u partizane.)
“Ah, ah, Otec naš” U tim i takvim okolnostima, 1942., Krleža piše prozu za kojom sam posegnuo nakon Kronologije: Djetinjstvo u Agramu. Prisjeća se: “Odmah, na početku, mnogo slika. Lopte, mjesečine, vodoskoci u sjenama drvoreda, mačke i golubovi.” – sebe i Zagreba s početka stoljeća, 1902., 1903. godine. Dječaka koji kod kuće ima pravi mali oltar ispred kojega “služi” misu, dječaka koji ministrira, i koji počinje spoznavati dvojnost duha i tijela, i “ljudsko stanje” sa svim njegovim aporijama. Osobno su mi najdojmljiviji (da ne kažem najzabavniji) dijelovi u kojima piše o “babici” (po majci), Tereziji Goričančevoj, ženi koja je u svojoj trideset i petoj godini ostala udovica s jedanaestero djece, doslovce bez krova nad glavom jer je imanje izgorjelo u požaru, i koja je svojim specifičnim jezičnim izrazom, varaždinskom jambrešićevsko-belostenčevskom kajkavštinom, uvelike utjecala na jezik Balada. “Kruh, na primjer, bio je u njenoj frazi: ‘črni kruh, prosti, kmetski, kaj ga ni pes polàpsati štel ne bi… Postružnjak je rahel i puhek kak spongja, ak se pod pepelom v krušnici speče. Maslen paprenjak, al’ pak medenjak, gdo ga neče v požiràk – je bedàk.” Čitajući lirske Krležine reminiscencije na temu djetinjstva, neminovno su mi pred unutrašnjim okom počeli iskrsavati prizori mog vlastitog marijabistričkog djetinjstva – moja ministriranjâ i moje primanje u pionire, moje recitacije kardinalu Kuhariću i moje recitacije za Dan Republike, moja kolinjâ i dječje bolesti, vrućice i krijesnice na dvorišču, zaleđeni prozori i pola metra dugačke sige, arkadija u vinogradu i netom oteljeno telešce na nesigurnim nogama: prava poplava kombrejevskih impresija – od prije četrdeset godina; čitajući o svjetonazoru i jeziku Krležine bake i njezinim kućnim običajima i pravilima, katolištvu i praznovjerju, svako toliko sam se iznenadio koliko je toga nalikovalo svjetonazoru, jeziku i običajima moje bake, inače Krležine vršnjakinje, ili općenito, staricama iz mog neposrednog okruženja. Baki su se njezina djeca obraćala s “Vi” – prabaki pak, rekli su mi, s “oni” – a i u njezinim je ustima riječ “lutoran” značila nešto najgore na svijetu. Taj opis mogao bi se sasvim dobro odnositi i na moju baku: “Križni put njen, njene svibanjske pobožnosti, njen molitvenik (u kornjačevini), njena krunica, njen ‘ah, ah, Otec naš’, sa stereotipnim uzdahom i cjelivanjem križa od sedefa, sve je to bilo protkano prozirnom koprenom meteoroloških predviđanja, agronomskih prognoza, sajamskoekonomskih konjuktura… Njeno praznovjerje i njena vjera u nečiste i zle duhove, u život i u prisutnost pokojnika, koji se ne javljaju samo u snu nego i u titranju dušice ili pucketanju ormara, sve je to bila čudna mješavina hiljadugodišnjeg poganskog iskustva i čudne vrhunaravne nadgradnje u koju nije nikada posumnjala ni trenutka.”
Sjaj kasnog sunca
Naposljetku, potaknut knjižuljkom na početku predstavljenim, posegnuo sam za Zastavama – ciklusom romana koje do sada, mea culpa, sram me bilo, nisam pročitao (ali, tko ih je od čitatelja ovog teksta sve pročitao, neka prvi baci jedan komplet na mene) – i na polovici druge knjige ne mogu a da se ne složim s Leonidom Kovač koja u svom tekstu piše kako se iz Krležinih Zastava “da se htjelo, štošta moglo naučiti”. No, naravno da se “u podunavskih naroda” čita malo ili nimalo pa nam ni povijest ni književnost nisu učiteljice života. Elem, pratim s velikim zanimanjem putešestvije mladog, uzrujanog Kamila, i polako stječem predodžbu o “pobunjenoj omladini” prije Velikog rata, o čemu je inače izvrsnu knjigu napisao Josip Horvat (Pobuna omladine 1911.-1914., priredio i bilješkama popratio Branko Matan, SKD Prosvjeta, Gordogan, 2006.), i sve si mislim kako bi današnja omladina u onakvom broju na ulice izašla jedino ako bi se u školama zabranila upotreba smartphonea.
Na kraju, na stranu Krležin onodobni politički angažman, fućka mi se je li igrao šah s Titom, nije me briga za njegov lenjinizam, ne tiče me se je li zapravo ipak i sâm bio “Glembay”, i puca mi prsluk je li trebao ili nije otići u šumu, i tako dalje, i tome slično. Tempi passati! Meni se Krležina rečenica bezrezervno sviđa, njegov me stil istinski fascinira, i dijelovi njegove biografije me inspiriraju.
“…progurao se Kamilo kroz svjetinu da se odvoji od svojte, od svojih briga, i, zaputivši se kao na bijegu, potajno, spram Ladanja, žućkastozelenom ravnicom, stupa u pljusku zlatne proljetne tople kiše, u slapu prozirnih srebrnih loptica, obasjanih sjajem sunca, vodoravnim sjajem kasnog sunca, već sasvim niskog na horizontu, u predvečerje, u pljusku što rosi sve srebrnije uz pratnju grmljavina orgulja, a sve blista žutozlatno, u jantarnoj rasvjeti…”
http://zarez.hr/clanci/krleza-za-odlikase-krleza-za-ponavljace
