„Razvilo se crno vreme opadanja; Nabujao šljam i razvrat i poroci; Podig’o se truli zadah propadanja; Umrli su svi heroji i proroci; Razvilo se crno vreme opadanja; Progledale sve jazbine i kanali; Na visoko podigli se sutereni; Svi podmukli, svi prokleti i svi mali Postali su danas naši suvereni; Progledale sve jazbine i kanali. Pokradeni svi hramovi i ćivoti; Ismejane sve vrline i poštenje; Poniženi svi grobovi i životi; Uprljano i opelo i poštenje; Pokradeni svi hramovi i ćivoti…’’ (Vladislav Petković Dis)
Kuhinje veselo šljakaju, dok gladni pjesnici pjevaju. Tom disovskom glađu duša mi se nasitila. Ta blagoslovena glad ne može se nasititi ukletim kuhinjama-trovačnicama…
Briselsko-berlinsko-vašingtonska kuhinja je napravljena po mjeri jednog velikog trbuha, jedne trbušine zapravo, vječito nesite, uvijek lakome i nezajažljive. Trbušina čovječanstva koju treba napuniti, nakljukati, prežderati, zadrignuti, zagrcnuti i pustiti da sporo mre misleći da brzo živi. Trbušina je crna rupčaga koju neprestano pune lažima, budalaštinama, ludilom, izopačenim poslasticama velike slavne bjelosvjetske kuhinje. Što više pune trbušinu, ona je sve praznija. Što više pritrpavaju bezdanu jamu, ona je sve željnija. Jer, nesrećna trbušina, po staroj recepturi bjelosvjetskih kuvara-trovača, puni se- prazninom. Dakle, majstori kuvari, satanisti-alhemičari, prazninom pune prazninu i na tome počiva ustrojstvo našega divnoga svijeta.
Bijedno čovječanstvo ždere serviranu prazninu, prežderava se sopstvenom glađu, ludi od sopstvenog umobolja i slavi kuvare-trovače, slavi kuhinju-trovačnicu koja je najsvetije mjesto, navažniji hram ovog ološkog svijeta.
Naša kuhinjica je čedo velike kuhinje. U njoj, takođe, šljakaju bez smire i odmorja mali majstori, mali kuvari, a veliki trovači. To je regrutovana bratija, beslovesna šegrtarija velikih majstora-kuvara. Naši mali kuvari su zapravo Smerdjakovi velikih Fjodora u bolesnoj nadi da će jednom, konačno, smrskati svoje očeve kao bubašvabe. Ali najprije u kanibalističkoj pomami moraju požderati sopstvene podanike…U toj lijepoj nadi, u tom divnom proždiranju, naši mali kuvari provode svoje bogovske dane.
Veliki kazani zla i praznine iz velike kuhinje stižu poznatim putevima do naše kuhinjice i pretaču se u male kazane nakljukane, čime drugo, do zlom i prazninom. Kada mali kuvari prepune kazančiće na red dolaze nacionalni, montenegrinski začini. Pune šake i kutlače srebreljublja, sebeljublja, bezočnih laži, trulog ambicionizma, bolesnog karijerizma, ukisjeljene poltronerije, karikaturalne gordosti, pa malo trave blese, macine trave, što više neopranog straha, i sve to, sav taj đavolji bućkuriš, poklopi se prividom slobode, prisjenkom života i ostavi se da pućka, da krklja i pijuče na tihoj vječitoj vatri…
Đavolji bućkuriš začinjen u našoj kuhinjici ne ubija momentalno. Ubija lagano, tiho, uz muziku našeg divnog propadanja…
A onda na red dolaze šerpice. Naše uboge otučene šerpice, naše jedino istinsko blago. Šerpice sa tužnim tufnama, šerpice naše sramote, nikada nijesu ni pune ni prazne. Kuvari-trovači znaju pravu mjeru, prljavom kutlačom bljucnu koliko treba.
Naše voljene šerpice nosimo kao bijele golubice do naših ubogih kućica, do naših voljenih krletki. I pjevušimo zagrcnutu zahvalnost poslije svakog gladnog srka. Srčemo otrov. Srčemo laž. Srčemo prevaru. Srčemo lopovluk. Srčemo zlobu, pakost, zavist… I sav taj bljutavluk dosoljavamo voljenim strahom. Podaničkom bijedom…
A onda gučemo kao bijele golubice. Iz naših voljenih krletki, iz naših dubokih nigdina…