Ranojesenja idila, miris paprika i ajvara, “gučija i pako rabana”, ciliktanje milozvučnog mučeničkog školskog zvona, armije željne znanja i razoružani bataljoni prosvetara koji ne znaju šta treba da znaju. Đačići bi da nauče, a da ne uče, a učitelji znaju da ne znaju ono što treba da znaju. Počela je, dakle, još jedna zabava, još jedna škola glume koja će se, a kako drugačije, završiti neslavno uz slavlje i vatromet i čuvenu zakletvu modernog đakovanja: Kada sam bio mali mislio sam da je lova sve u životu, a sada znam da tako i jeste…
Možda se nekada ponešto i u toploj kućici i radosnoj školici i moglo sakriti, no prošla su, sva je prilika nepovratno, ta nekadanja naivna vremena. Možda su se dobri učitelji nekada i trudili, ne baš iz petnih žila, ali onako taman dovoljno, da zamaskiraju očigledno i da istinskoj istini obuku prnjice iluzije i tako podmladak sačuvaju od kurjačke pravde i lisičijih zakona. Kocka je, nostalgični zemljače, zamjenila Kockicu i svaki balončić fatamorgane završio je na šiljku nemilosrdne grozne sadašnjosti u kojoj se životari kako se mora da bi se živjelo kako se hoće…
Bili smo tako lijepa, tako draga, tako neodoljiva hipnotisana gomilica da bi već na maturskom balu odigrali svoj prvi zombi-ples. Čini se da je tada krenulo, a kad ovdje krene, znamo to dobro, teško se zaustavlja. I više nijesmo imali ni vremena ni volje da navučemo pojaseve za spasavanje jer smo odmalena, a kako bi drugačije, naučili da uživamo u ukusu i mirisu sosa u kojem smo se našli. Nekima su dobacili uže i takvi su sami sobom samo potvrdili našu kolektivnu istinu: ovdje samo pad nema svoj kraj i samo let nema svoju šansu…
Iz nemaštine, prešli smo u oskudicu, a iz oskudice, po principima nama dobro znane, a bogme i jedine progresije, u najnoviju krizu. Naravno, podnosili smo to herojski čvrsto utemeljeni na crvenim ili crnim polulažima ili dalekim maglinama koje su nam zamjenjivale tvrdo tlo pod nogama. Tako smo sa jakim osloncem, potkovani posrtanjem, krenuli galopom, koji se, evo već od onomad, pretvorio u kas koji sve više naliči umornom koraku. Usput smo povremeno zbacivali bahate jahače, ali smo u tom zbacivanju osim snage i zobnice, izgleda izgubili i sopstveni put. Jedino imanje mnogima je postalo pitanje: može li se lutanjem i bespućem stići do bilo kakvog cilja… I sada bi neko da obode to isluženo kljuse i zamamuza galopom. To ne biva tako lako, mada se naš konjski život još uvijek nije predao. A valjda ni prodao, koliko znam u svom neznanju…
Elem, konj je konj, a čovjek je veoma često sklon konjskoj subdini. Da ne govorim sada i ovdje i da ne suzim onako rakićevski o onom čuvenom Dolapu čiju škripu počesto čujem i kada neću, a ne samo kada bajagi hoću…
Nego, kao što i naslov govori, manimo se ljudi i konjskih sudbina i posvetimo se, a kome bismo drugo, nego onima od kojih nam sve zavisi osim pravog i istinskog života. A šta to bješe pravi i istinski život, Gautama će ga znati ili neki slični džanki iz zen-propovjedi. Posvetimo se, dakle, ljuđima i junacima i njihovim, a naročito kupovnim, moćima koje nemaju nikakve veze sa statistikom, ali imaju veze sa svim ostalim. Statistika je skrojena prema kupovnoj moći pomenutih ljudi i pomenutih konjskih sudbina, a čitav vidljivi svijet pravljen je prema kupovnoj moći odistinskih ljuđi i junaka koji sa konjskim sudbinama nemaju ništa osim istine da su svakome čovjeku namjenili konjsku sudbinu, potkovicom, mamuzom, uzdom, sedlom, a najčešće-samarom…
Kupovna moć čovjeka konjske sudbine svodi se na ono živopisno nabrajanje slično majmunskoj dresuri: koliko toga i toga za to i to može da kupi jedan prosječan grešnik konjske sudbine. Dakle, koliko za sopstvenu popljuvanu nadnicu pomenuti popljuvani grešnik pomenute konjske sudbe može kupiti sitnih jaja, koštunjavih oraha, crvljivih šljiva, otučenih jabuka, gnjilih krušaka, proklijale krtole, plesnjivog skorupa, uzvrištalog kisjelog mlijeka, smrdljivog sira, turskog bajatog keksa, zdrobljenih čajnih kolutića, kirgistanskog tvrdog pasulja, umoljčanog pšeničnog brašna, prozuklog makedonskog vina…pa koliko rolni neupotrebljavanog recikliranog toalet papira, koliko okamenjenih karamela, koliko konzervi smrtonosnih sardina u radioaktivnom ulju, koliko ljuski od lješnika i koliko lješnika bez ljuske, koliko piva u plastičnim flašama i rakijica u malim čašama, koliko dugmadi i duplih igala, koliko kineskih naftalin-gaća i čarapa, koliko kokošijih trtica i pilećih krilaca, koliko junećih repova i svinjskih papaka, koliko metara životinjskih crijeva i koliko grama kobajagi njeguške pršute, koliko otpadaka sa slavske trpeze, koliko muke i nevolje, koliko maramica za suzice, koliko tranja, trica i kučina, koliko promašenih dana, iznevjerenih nada, neuslišenih želja, moj dobri čovječe, mučeniče konjskoga usuda…Eto ti kupovne nemoći, evo ti stattistike u crnom montenegrinskom raju…
No, nije riječ o kupovnoj nemoći, dobri moj kupovno- nemoćni zemljače, trebalo je prosloviti poneku o ponekima koji imaju kupovnu moć i kojima je sve pod rukom i sve u bezdanoj džepnoj jami. Koliko li, o zaboga, mogu kupiti sudija na rasprodaji, policajaca na pazaru, profesora po maloprodajnim cijenama, pa koliko ljekara na akciji, koliko ministara na sniženju i poslanika na super-ponudi… Koliko li mogu kupiti jezika u lingvističkoj mesarnici ili crkava u šoping molu? Koliko država u tržnim centrima i naroda ispod svake cijene… E, to ti je kupovna moć, sirotinjo moja, koja se dobija kada se sve proda, pokrade i obezmoći..
http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Stav&clanak=563585&datum=2016-09-08&naslov=Kupovna%20mo%E6
