Piše: Mihael Pinter
JA sam revolucija, moje misli su poput munja koje paraju oblake, moji tekstovi su poput vatre koja proždire zablude, nesmiljeno jurišam na Soroše, masone, iluminate, na moćnike iz Bilderberga, na Rothschilde, na J.P Morgana i one kurve megalomanske Rockafellere, moji proroci su Engdahl, Chomsky, Moore, Icke, moj idol je Trocki ne ona kurva masonska Lenjin.
JA sam revolucija koja ubada, JA sam taj koji ne promašuje… i tako dalje i tako bliže, nešto u stilu onoga o čemu Damir A. zbori stihovima o “revolucionarnoj lavi”, u ovim bespućima interneta kojima poput pijanog trgovca svinjskim polovicama u Iranu, bauljam sve ove godine, bez cilja i svrhe najviše me fasciniraju te mudre glavice koje neprestano mudruju o zavjerama i urotama u tolikoj mjeri da su to klupko toliko zamotali da ga više ni Svevišnji odmotati ne može.
Ta vječita briga o makrokozmosu je zapravo odličan zaklon od sučeljavanja sa problemima vlastitog mikrokozmosa, dakle sve nedaće društva našega nastaju negdje daleko i duboko u tajnim odajama gdje zmijolike prikaze raspredaju i odlučuju o sudbini svijeta, a mi jadni kao ovce pred klanje samo nijemo gledamo, tu i tamo poneko zableji, tek rijetke revolucionarne oči zaiskre u mraku i tmini sveopćeg čemera, crnila i hipnoze.
Ako ne naričeš za Libijom Moamera pokojnog, onda si kurva, skot, mason, pohlepno kapitalističko đubre, a ako naričeš za pukovnikom milosrdnim tada si rijetka svijetla točka osvještenosti u moru nesvjesne inertne mase čije poltronstvo i poniznost ti se gadi, a glupost njihova u tebi izaziva gnijev, srdžbu, ljutnju, crvenilo, škrgut, suze, znoj.
A to što si sam sa sobom u svom mikrokozmosu obično razmaženo derle u Adidas trenirci i Converse tenisicama, ma to brate nema nikakve veze, to što u malom toplom sobičku mlatiš svoje floskule o sirotinji i žrtvi putem jeftine tipkovnice iz Kine, ma to ti brate nema nikakve veze; u tebi je duh, u tebi je iskra, u tebi su Trocki, Che, Fidel, Moamer, Chavez, ti si njihov vojnik, diverzant, ubačen kao strano tijelo iza neprijateljskih linija, čučiš, čekaš, vrebaš, da kreneš, da pukneš, da nas povedeš na kule na dvore, da hvatamo zmije iz svemira brate, da rušimo piramide moći i zla.
Meni se ne juriša na piramide, meni se ne razbija glava “Sionskim mudracima” i pistama u zemlji Asteka koje su koristili gospodari iz svemira, meni se jebe za Matrixe, ja ne tražim rupe u dimenzijama, ja samo želim dobre ljude oko sebe, želim sretne ljude oko sebe, želim ljude koji se brinu za sebe, za svoj duh, za svoje tijelo, ljude koji poštuju svoj mikrokozmos, a ne ljude koji će protratiti život brigajući brigu za stvarima koje ne mogu dokučiti.
I to je za moj skromni um suština problema, možeš birati hoćeš li raditi nešto iskreno i na dobrobit svih tako što brineš o sebi kao biću emocije, uma, duha ili ćeš ogresti u borbi za ciljeve koji ne možeš dostići.
Hoćeš li se afirmirati i aktivirati kao zdravi član lokalne zajednice ili ćeš biti samo jedan u masi globalnih antiglobalista i u tom oksimoronu i teatru apsurda protratiti svoj životni vijek misleći kako činiš nešto plemenito i kako si nadasve drugačiji od drugih?
Stvarni neprijatelj je u nama a nikako ne u tajnim masonskim ložama koje podrivaju svaki oblik humanosti i jednakosti, ljudi su pohlepni, nezasitni, alavi, iako ovakve rečenice zvuče kao zadaćnice 8c razreda, u njima zapravo ima puno više istine nego što njihov klišej otkriva, većina nas bi zgrabila, otela, progutala, gazila preko mrtvih, većina nas nema u sebi suosjećanja i humanosti taman toliko koliko ima zelenila u pustinji, i kako očekivati i na čemu temeljiti revolucuonarna stremljenja?
Kamo sreće da smo čisti, časni, ponosni i uznositi, kamo sreće da smo roblje zmijolikog Bilderbergškog gospodara i da svoj gnijev pravednički imamo gdje usmjeriti; ali nemamo, jer u našim mikrokozmosima je zlo, a svakom zlu dođe kraj, pa kome Noina arka kome Titanik, bolje nismo ni zaslužili.
http://www.akuzativ.com/teme/603-la-revolution
