U prohladno moskovsko jutro, Dmitrij Andrejič Olenjin, mladi plemić umoran od plitkih užitaka aristokracije, odlučuje potražiti smisao života. Napušta gradske salone i odlazi na Kavkaz, pridružujući se ruskoj vojsci kao kadet.
Na Kavkazu, među divljim planinama i prostranim stepama, Olenjin susreće kozake – narod čiji jednostavan, slobodan život odiše snagom i iskrenošću, potpuno različit od svijeta koji je ostavio za sobom.
U kozačkom selu, Olenjin upoznaje Marjanu, djevojku čija ljepota i divlja neovisnost utjelovljuju duh Kavkaza. Njezine tamne oči i ponosni korak osvajaju ga, a on počinje sanjati o ljubavi koja bi ga spojila s tim svijetom. No Marjana je zaručena za Lukašku, hrabrog kozaka čije junaštvo skriva grubost. Olenjin, rastrgan između svojih osjećaja i civiliziranog odgoja, pokušava pridobiti Marjanu, nudeći joj život daleko od prašnjavih staza Kavkaza. Ali Marjana, vjerna svom narodu i tradiciji, odbija ga, ostavljajući ga da se suoči s vlastitom otuđenošću.
Dok dani prolaze, Olenjin se divi kozacima – njihovim pjesmama uz vatru, plesovima i neustrašivosti u borbi protiv Čerkeza. Ipak, shvaća da ne može postati jedan od njih; njegova duša ostaje razapeta između intelekta i strasti. Napetost kulminira kada Lukaška strada u sukobu, a Olenjin, slomljenog srca i bez iluzija, shvaća da ne pripada tom svijetu. Napušta Kavkaz, noseći sa sobom spoznaju da prava sloboda ostaje nedostižna.
Tolstoj nas vodi kroz Olenjinovu potragu za autentičnošću, gdje se romantizirani ideali sudaraju s oštrim rubovima stvarnosti. Kroz bujne opise kavkaskih krajolika i živopisne prikaze kozackog života, “Kozaci” postaju priča o čežnji, gubitku i vječnoj potrazi za mjestom u svijetu.
Lav Nikolajevič Tolstoj
“Najveći pisac ruske zemlje”, kako je Turgenjev nazvao Tolstoja, zacijelo je jedan od najvećih pisaca svijeta. U svojim uspomenama M. Gorki priča o tome, kakav je utisak ostavilo na Lenjina čitanje Tolstojevog romana “Rat i mir”.
− Ko se u Evropi može uporediti s njim? − rekao je Lenjin i odgovorio sam sebi: − Niko!
Ovome Lenjinovom mišljenju o Tolstoju možemo dodati i mišljenje Maksima Gorkoga: “Ovo nije čovjek, već neki gorostas po snazi uma i bogatstvu duševnih izvora”.
L. N. Tolstoj rodio se 28. avgusta 1828. u selu Jasna Poljana (tulske gubernije), na imanju stare plemićke porodice. Živio je ispočetka burnim i lakomislenim životom bogatog mladića, ali taj život nije mogao potpuno ovladati mladim Tolstojem, kod kojega su rano bili probuđeni intelektualni interesi. Nezadovoljan univerzitetskim studijama i svojim načinom života, on se uskoro povlači u Jasnu Poljanu i postavlja sebi zadatak da poboljša život svojih kmetova, ali njegovi pokušaji završiše neuspjehom i razočaranjem. To je kasnije opisao u noveli “Jutro posjednika (1856).
Poslije niza duševnih kriza, po savjetu svoga starijeg brata, Tolstoj odlazi kao oficir na Kavkaz, gdje počinje njegova književna djelatnost.
Prva njegova štampana stvar je pripovijetka “Djetinjstvo” (1852), prvi dio njegove autobiografske trilogije “Djetinjstvo − Dječaštvo − Mladost” završene 1856. Na Kavkazu piše Tolstoj niz manjih djela pod uticajem mjesnog života i ratnih epizoda, tu počinje rad na pripovijeci “Kozaci”, otuda mu je građa za pripovijetku “Hadži Murat”. S Kavkaza odlazi mladi oficir Tolstoj prvo u Dunavsku armiju, a onda na Krim, gdje se za vrijeme krimskog rata hrabro bori u opsjednutom Sevastopolju (“Sevastopoljske priče”, 1855).
Podnijevši ostavku u vojsci Tolstoj odlazi na putovanje u Francusku, Švicarsku, Italiju i Njemačku, odakle se opet vraća na svoje imanje i počinje rad kao narodni učitelj. Tu se sve više zbližuje sa seljacima i u tančine upoznaje njihov život. Oženivši se 1862., smiruje se privremeno u obiteljskom krugu i stvara svoja najslavnija djela, velike romane “Rat i mir” 11864− 1869) i “Ana Karenjina” (187.3−1877). Tolstoj je uvijek bio dubok i osjetljiv promatrač svoje epohe, kome je bilo jasno da u zemlji sazrijeva socijalna katastrofa. Stoga i dolazi kod njega do preloma u gledanju na svijet. On potpuno prelazi na pozicije patrijarhalnog seljaštva i sa njih se obara na državni poredak Rusije, na život i moral privilegiranih klasa. Lenjin veli o ovom prelomu: “Po rođenju i odgoju Tolstoj pripada višem posjedničkom plemstvu Rusije − on je raskinuo sa svim uobičajenim pogledima i oborio se žestokom kritikom na sav suvremeni državni, crkveni, društveni i ekonomski poredak, osnovan na porobljavanju masa, na njihovoj bijedi, na upropašćavanju seljaka i sitnih posjednika uopće, na nasilju i pritvorstvu, kojima je od vrha do dna protkan čitav suvremeni život”. Tolstoj postaje filozof-moralist, čije učenje je poznato pod imenom “tolstojevštine”. On ga je iznio u nizu brošura i rasprava, u kojima je − na kraju − dolazio čak do negacije svoje ranije književne djelatnosti. Iako su Tolstojevi pogledi u mnogo čemu predstavljali prazne utopije, ipak je njegova zasluga, što je u eposi preloma ruskog života postavio mnoga pitanja i privukao na njih pažnju suvremenog ruskog društva. Na ovu piščevu zaslugu osvrće se i Lenjin: “Ocrtavajući ovaj period u historijskom životu Rusije, L. Tolstoj je uspio da postavi u svojim djelima toliko krupnih problema, umio je da se izdigne do takve umjetničke snage, da su njegova djela zauzela jedno od prvih mjesta u svjetskoj umjetničkoj književnosti”.
Tek 90-tih godina vraća se Tolstoj opet književnom radu i stvara svoja poznata djela, roman “Uskrsnuće” (1898−1899) i pripovijetku “Hadži Murat” (1896−1904). Mučen stalno duševnim krizama i razočaran, Tolstoj počinje da pomišlja o bijegu iz društva i porodice, i ova misao dobija svoj izraz u posljednjim njegovim umjetničkim djelima (“Otac Sergije”, “Živi leš” i dr.). I zaista, 28 oktobra 1910. osamdesetdvogodišnji starac Tolstoj bježi kradom iz Jasne Poljane i umire na bijegu na maloj željezničkoj postaji Astapovo 7. novembra 1910.
Pripovijest “Kozaci” mnogi književni historirači smatraju Tolstojevim remek-djelom. Poznato je, da je pisac punih devet godina (1852−1801) radio na njoj, prerađivao je i nekoliko puta prepisao, da bi je tek 1863. godine objavio. U njoj je Tolstoj sažeo sve svoje mladenačke nemire u traženju sreće i slobode, svu problematiku, što ga je uznemiravala još od ranih dana. Glavni junak pripovijesti “Kozaci”, mladi aristokrat Olenjin bježi iz pustoši svoje sredine u divlji Kavkaz, da bi tu na čistim izvorima prirode i ljubavi utažio svoju žeđ za životom. No tražeći sreću i nastojeći odgonetnuti njezin smisao, Olenjin dolazi u razna proturječja, te se razočaran vraća sa Kavkaza i ostavlja svoje “sinove prirode”, svoju ljubav i zanos za seljačkim životom. Taj motiv daje izvanrednu priliku piscu, da razvije svoj dar opažanja u svim pravcima. U “Kozacima” mi susrećemo čitavu galeriju “nedirnutih” i neposrednih ljudi, suprotstavljenih “kulturnom” čovjeku, te bogatu atmosferu, u kojoj se odigrava radnja, a to je priroda, elementarna i vječna, u kojoj vladaju posebni, neumoljivi zakoni. Samo veliki majstor kao što je bio Tolstoj, mogao je s toliko sugestivnosti dočarati kraj i ljude, ljepotu života i njegov ritam, dah zemlje i sudbinsku povezanost s njom. Stoga nije čudo, da pored velikih Tolstojevih djela kao što su “Rat i mir” ili “Ana Karenjina” pripovijest “Kozaci” ne silazi s repertoara žive književnosti, koja nije zavisna o privremenim modama ni o problematičnim modernizmima.
Gustav Krklec
