Ljubavi moja, umrem li, a ti ne umreš,
ljubavi moja, umreš li, a ja ne umrem,
ne ostavimo bolu odviše prostora:
nema života do ovoga koji živimo.
Prah u žitu, pijesak u pijesku,
vrijeme, voda što luta, nejasan vjetar
odnio nas je kao ploveće sjeme.
Moglo se desiti da se ne sretnemo u vremenu.
Onu livadu na kojoj se nađosmo,
o maleni beskraju, vraćamo,
ali ta ljubav, ljubavi, nije svršena.
I kao što nije imala rođenja,
ni smrti nema i kao duga rijeka
mijenja jedino zemlje i usne.
Pablo Neruda
