Dnevnik zavodnika (2)
Koliko je god strašan njen udes, njegov je još grozniji. Kad god razmišljam o toj stvari, osjećam strah kojeg se ne mogu riješiti. Ovaj svijet snova, u kojem se od časa do časa uplašeno ustukne od vlastite sjene, prijeti mom mozgu. Hoću da odvratim pogled, ali ne mogu, prijeteći i osvetoljubivo posiže za mnom.
Kako čudnovato! Sve je tajnovito, a zagonetnije od svega čini mi se ovo: znam za tu tajnu, iako nemam ni pravo ni ovlaštenje za to. Kako bih rado sve zaboravio! Već sam i razmišljao, da s njim razgovaram. No to bi bilo besmisleno. On bi sve nijekao. Pokušao bi dnevnik prikazati kao literarnu igrariju ili bi zatražio, da šutim. S onim, što znam o toj tajni, ne bih ga mogao prisiliti, da govori. Koliko god je draž tajne zavodljiva, osjećam ipak prokletstvo koje je tišti.
Čitalac nalazi Cordelijina pisma, koja sam od nje same primio, uklopljena u dnevnik; ne mogu reći, da su sva; ako se ne varam, nagovijestila mi je jednom, da je neka zadržala. Bilo je teško ta pisma po redu uvrstiti. Bila su bez datuma, a i u dnevniku je odredi- odvija, tim su rjeđe spisi datirani, potkraj ne nalazimo — uz malobrojne izuzetke — više naznake vremena.
Očito raste priča u toku zbivanja do takve unutarnje zbijenosti, da (makar i bila historijski zbiljska) prelazi u ideju; a time postaje određivanje vremena nešto sporedno, čak i smetnja. Gdje sam, dakle, trebao uklopiti pisma? Sretno otkriće sačuvalo me, da ne postupim potpuno nasumce. Našao sam, naime, na raznim mjestima u dnevniku nekoliko bilježaka, u kojima sam — nakon svakojakih neuspjelih pokušaja tumačenja — prepoznao motive tih pisama. Sada je moj posao bio lak. Morao sam samo na onim mjestima, gdje su se nalazile te bilješke uklopiti odgovarajuća pisma.
Tako su pisma historijski točno smještena — što mi sigurno ne bi uspjelo, da sam postupio samovoljno. Očito slijede pisma tako brzo jedno za drugim, da su često više njih morali odaslati jednog istog dana. To ne bih predvidio. Ja bih možda pisma ravnomjernije rasporedio i time nedovoljno izrazio divlju energiju, kojom je držao budnom Cordelijinu strast.
Dnevnik ne sadrži samo prikaz njegovih odnosa prema Cordeliji; mjestimično su upletene neke uzgredne opaske. Uvijek ih je izdvojio iz teksta oznakom N. B. Ovi opisi ne zadiru ni na kakav način u događaj s Cordelijom, te njima zahvaljujem samo jedno, naime, da sada pravilno razumijem jedan izraz, koji je često upotrebljavao: »Mora se uvijek zgodno baciti neka mala udica.« Da sam imao pri ruci i ranije knjige dnevnika, upoznao bih se valjda još sa više takvih malih nuspokušaja — actiones in distans, kako ih nekom zgodom naziva u jednoj margini.
No tokom radnje sve se više bavi Cordelijom, tako da nije više nalazio vremena, da se zabavi takvim šalama. Kratko vrijeme, pošto je bio napustio Cordeliju, primio je od nje nekoliko pisama, koja joj je neotvorena vratio. Cordelia mi je prepustila te listove, i iz njih uzimam ono, što slijedi. Kako ih je sama otpečatila, imao sam ih pravo prepisati. O sadržaju se nije meni nikada izjasnila.
Evo pisma:
Johannes!
Ne kažem: moj Johannes! Vidim jasno, da nisi to nikada bio, i sada se gorko kajem, što je jednom ta misao za me značila radost i sreću. Pa ipak Te nazivam »mojim« — mojim zavodnikom, mojim neprijateljem, mojim ubicom, mojom nesrećom, rakom moje sreće, bezdanom moga jada. Zovem Tebe mojim, a sebe Tvojom; i kao što Ti je ta riječ nekada zvučala prijatno, dok si se ponovo priklanjao meni, tako neka Ti sada bude kletva, koja će važiti dovijeka. Ne veseli se! Nemoj misliti, da ću Te progoniti s bodežom u ruci, pa da služim Tvojoj poruzi. Bježi, kud god hoćeš, ipak ću biti Tvoja, pa makar bježao na kraj svijeta; ljubi stotine drugih, u samrtnom času bit ću ipak Tvoja. Vidiš li, kako s Tobom govorim? Kako bih se mogla usuditi, da s Tobom tako govorim, da nisam Tvoja? Ti si me tako obmanuo, da si mi postao sve. Najveće bi mi veselje bilo, da Tebi služim. Sada sam Tvoja, Tvoja — Tvoje prokletstvo.
Tvoja Cordelia
Johannes,
Bijaše jednom neki bogati čovjek, koji je imao mnogo ovaca i goveda, a bila jednom i neka sirota mala djevojka, koja je posjedovala samo jedno jedincato janje, ali to je janje jelo iz djevojčine ruke i pilo iz njezina pehara. Ti si bio taj bogati čovjek, sve, što svijet može pružiti od bogatstva, bilo je Tvoje; a ja sam bila ta sirota, i imala sam samo svoju ljubav. Ti si je uzeo, Ti si je uživao; kada Ti se pružila mogućnost naslade, žrtvovao si sve, što bijaše moje, no ništa Tvoje. Bijaše jednom neki bogati čovjek, koji je imao mnogo ovaca i goveda, i neka sirota mala djevojčica, koja nije imala ništa drugo no ljubav.
Tvoja Cordelia
Johannes,
Zar nema više nade? Tvoja se ljubav, dakle, neće više probuditi? Jer sigurno znam, da si me ljubio, iako ne mogu, doduše, reći, odakle crpim tu sigurnost. Čekat ću, iako će mi vrijeme biti dugo, čekat ću, dok se ne zamoriš ljubiti neku drugu; onda će Tvoja ljubav opet oživjeti, i ja ću Te voljeti kao nekada, Johannes, kao nekada! Zar je Tvoje pravo biće tvrdo i hladno, zar je Tvoja ljubav, bogatstvo Tvoga srca, bila varka? Da li si Ti opet Ti? Budi strpljiv sa mnom, oprosti, što Te još ljubim — znam da Ti moja ljubav postaje teret; ali znam, doći će vrijeme, kada ćeš se vratiti Tvojoj Cordeliji… Čuješ, Tvojoj Cordeliji!
Tvoja Cordelia
Cordelia sigurno nije bila onaj mnogoglasni organ, što ga je nalazila u Johannesu, ali ni njoj nije nedostajao dar modulacije. Ova pisma pružaju nedvojbeno jasnu sliku o njenim osjećajima, premda se ona ne umije izražavati. To vrijedi naročito za drugo pismo, u kojem samo dozvoljava naslutiti što hoće. No možda baš u tome leži nešto posebno dirljivo.
Seren Kjerkegor
Nastaviće se
