XXVIII. Rasprava
Anagnôsis
Anagnôsis je grčka riječ koja označava proces čitanja. Ta stara riječ definira čitanje kao “prepoznavanje”. A ono bi trebalo pružati radost, jer u nama budi misli kojima smo se dotad bavili zbrkano. Ono potiče i našu zahvalnost ili divljenje snažnijem, preciznijem, prikladnijem, sažetijem izrazu iskustava koja smo doživjeli nejasno i nepotpuno. Omogućuje nam da ih primijenimo na ljude koje poznajemo ili smo ih poznavali, na događaje, okolnosti, pustolovine koje smo doživjeli, ili smo o njima čitali, ili koje smo sami željeli doživjeti. U čitanju ima nečega od zagonetke, od igre odgonetavanja i prepoznavanja, od koje nas može obuzeti neobuzdano uzbuđenje. Napokon, rjeđe, čudesnije: iznenadna materijalna komunikacija koja prenosi lingvističku sposobnost čitaoca u moć njegova jezika.
Prepoznavanje.
Napokon, u stranici koju čitam prepoznajem ono što me je tekst zagonetno puštao da čekam. Tad “lice stranice” potpuno ispunjava ono što sam od njega očekivao. Ipak, o tom licu nisam ništa znao. A prepoznao sam ga nepogrešivo, bez mogućnosti da se prevarim – s osjećajem iznenađujuće jasnoće. Ta “jasnoća” prepoznavanja koja smjenjuje čitanje nije čudesna, ma koliko bila zbunjujuća. Priprema je cijeli tekst, grade je sva “sjećanja na tekstove” koja podrazumijeva čitanje, ali onaj kojega čitanje vodi to ne zna.
* * *
Prepoznavanje, anagnoza, za Grke je kanonski Euriklija, koja prepoznaje Odiseja.
Čitalac je ta stara sluškinja koja uzima “sjajan kotao” i miješa toplu i hladnu vodu. Pogled čitaoca ne traži viziju stranice nego njezinu lekciju. Euriklijin pogled ne traži vidljivo, on opaža ono ne-spektakularno: ona u Odiseju prepoznaje Odiseja u trenutku kad on okrene leđa svjetlu ognjišta. Čitalac je Euriklija koja pokraj kućne vatre, bez riječi, po ožiljku na njegovoj nozi, odmah u dubini svojeg pamćenja “prepoznaje” Odisejevo ime i odmata klupko sjećanja koje to ime budi.
Odjedanput se prisjeća lova s Autolikovim sinovima, Odiseja koji baca koplje i pogađa vepra, Odisejeve noge ranjene bijelom kljovom, vradžbine koja zaustavlja krv.
Prepoznaje plijen po rani i lovca po plijenu. I čitalac je lovac koji neprestano vreba žrtvu. On je Euriklija koja vreba pred tijelom svojega gospodara. Čitalac stalno vreba smrt skrivenu na posljednjim stranicama. Prizor prepoznavanja je upravo prizor čitanja. Čitalac otkriva što je on sâm i što nije, oživljavajući život koji nije proživio. U jedanaestom poglavlju Poetike Aristotel kaže da je najljepše prepoznavanje ono kad Edip otkriva tko je. A to najljepše prepoznavanje, dodaje on, takvo je zato što je “praćeno peripetijom”. Prepoznavanje koje se ostvaruje poništavajući se. Posljedica vraćanja riječi na ono “sebstvo” u nama – “sebstvo” i “ne-sebstvo” koje čitanje otkriva, prostor identiteta
koji ogoljuje i koji premješta, koji veliča i podsmjehuje mu se, koji ponižava i koji slavi, koji njeguje i koji ruši. Edip otkriva svoje ime iskopavši si oči. Stara Euriklija priziva sliku dojenčeta, a njezina starost (to odgađanje koje je uvjet prepoznavanja), zapravo je ono vrijeme povezano s temporalnošću čitanja, one stranice koje bi htjelo preskočiti, ono “vrijeme” koje čitanje neprestano vuče za sobom, kao što galijot u romanima o gusarima vuče kuglu pričvršćenu za nogu.
Pascal Quignard
Male rasprave
