Nekada smo bučno sanjali
u pozadini se valjala glazba
koja nadima grudni koš
studirali smo zaboravljanje krvi.
Nekada smo sanjali
široke avenije svjetskih metropola
poznavali smo puno ljudi
žene su bile prelijepe i nedostižne
znali smo ih nasmijati.
Nekada smo sanjali
osmijeh nam nije silazio s lica
zapisivali smo zavjete
i dugo birali odjeću za izlazak.
Nekada smo sanjali
gubili razum zbog golih ramena
u džepove trpali kineske kolačiće sreće
silazili na rijeku u sparnim noćima
i sudbonosnim porukama hranili ribe
to je bio dovoljan razlog za poeziju.
Nekada smo sanjali
samovali fajrunt nad prljavim šankovima
čitali budućnost iz zacakljenih očiju
dugo šetali sjenovitim alejama
gajili duboko poštovanje prema dostojanstvu gubitnika.
Nekada smo sanjali
u knjigama tražili opravdanje za tugu
ostavljeni stajali na kiši daleko od kuće
na sjeveru Europe
odnosili svoju ljubav ka kolodvoru
pod otežalim mokrim kaputom
tako smo švercali hamburšku kišu preko granice
pakirali je u stihove i bestidno prodavali namjernicima.
Nekada smo sanjali
kovali planove u hladnim poslijeratnim sobama
konobari su voljeli našu učtivost
povlađivali našoj naivnosti
katkad primali stihove umjesto novčanica.
Nekada smo sanjali
izgledali kao da nosimo veliku tajnu na duši
znali napamet adrese na koje smo slali razglednice
pozdrav iz Pariza, Berlina, Londona, Barcelone
dobro nam je išlo
imali smo svoje zaljubljivanje, svoju glazbu, putovanja
imali smo svoje knjige i osvajanje svijeta
stizali čak do Buenos Airesa
obećavali svoje živote Davidovoj zvijezdi
nad dvjema malim zadihanim dojkama
predano učili tango do kraja noći
voljeli oporo crno vino
i tako do svakog narednog svitanja.
Svi su znali za naše podvige.
Nekada smo bučno sanjali.
Marko Tomaš
