Kuća
Šta li bješe kuća i čeljad u kući…
Ili su im zidovi predebeli ili zidova nema.
Takve su im i kuće.
Čovjekoliki sa duplim zidovima, duplo su se zazidali.
Čovjekoliki bez zidova, razidali su i sebe i svijet.
Jednima kuće kao tvrđave, drugima kuće kao čerge.
Jednima prozori kao puškarnice, drugima kao raskućnice.
Jedni se ne pomaljaju iz kuća, drugi iz njih ne izlaze.
Šta li bješe kuća i čeljad u kući…
Oni zazidani kobajagi uživaju, oni razidani kao đoja tuguju.
Nikad se ne sretaju ni u kući ni pred kućom.
Zazidani imaju pametnija posla, razidani imaju preča posla.
Kuće im u mraku.
Jedne blješte, druge tinjaju.
A kad je dan- kuće se izgase.
*******
Jednom uđoh u tu kuću.
Sledio me mermer, nazimio se čim sam pristupio.
I upoznao ukućane hladnije od mermera.
A bljeskali im keramički zubi.
Otpijao iz kristala, gricnuo iz porcelana, malko se oznojio.
Smrzao se u toplom im porodičnom domu.
Poslije se grijao na suncu kao gušterica.
Sjutradan u birtiji sreo čovjeka, domaćina kuće.
–Navrati opet, samo se najavi—rekao kružeći ledom u čaši.
I otpio hladan i bezvezan kao led.
Pozdravi me manžetnom na rukavu…
Boris Jovanović
iz knjige Bog u birtiji
