Priroda i (auto)poetička funkcija Crnjanskovih komentara – III dio
I Brankova sudbina se vraćala Crnjanskom kao odjek. Tu je počela igra udvajanja, toliko karakteristična za ovoga pjesnika.
Ovim komentarom započinje Crnjanskova slika Prvog svjetskog rata, što bi moralo biti predmet posebnog rada. Mi ćemo ovoga puta slijediti samo poetičke ideje. Međutim, lirski junak i tema ove pjesme obavezuju nas da sa ovim komentarom postupimo nešto drugačije – o Principu je riječ. Atentatori su – a svi su oni dolazili sa dna naroda – probudili svoju intelektualnu elitu „iz prijatnog, austrijskog, dremeža“. Političkom akcijom jugoslovenskih studenata u Beču upravljalo je studentsko udruženje „Zora“ prema uputstvima iz Praga i, uglavnom, Masarikovim idejama. Studenti su se spremali za Vidovdan 1914. i veliki patriotski zbor, koji je održan prije podne, i bal uveče, koji se „neće moći održati nikada“. Briljantno, autoironično, slikovito govori Crnjanski o svojoj ulozi na tom neodržanom balu:
Meni su bili dodelili patriotsku, i tešku, dužnost da na prve zvuke umilnog bečkog valsa, počnem da okrećem oko sebe ženu srbijanskog poslanika i ja sam se zato, dok je u Sarajevu siromah Princip ispružio svoju ruku, koja nije zadrhtala, bavio peglanjem svog fraka. U velikim, istorijskim, trenucima, sudbina dodeli svakom ulogu, ne pita.
Crnjanski s blagom ironijom opisuje kada je i kako stigla vijest o smrti Ferdinandovoj, „za vreme partije bilijara“ u kafeu „Majna“, kako je toj vijesti prethodila pogrešna glasina, kako je izgledala stanica, sva „zavijena u crno“ i stigla lokomotiva „sa crvenim očima“ i dva sanduka. Hvata zvukove i šumove, svojim očima sagledava prizor i ne skriva fasciniranost atentatorom:
Sanduk Franca Ferdinanda bio je pokriven zastavom Habzburga, žutom, sa dvoglavim crnim orlom, starim oko hiljadu godina. Sin jednog siromaha, proletera, zemljoradnika, Hercegovca, još nepunoletan, bio ga je skinuo s neba, revolverskim pucnjima. Atentator je imao čudno ime. Sastavljeno od imena princa i arhangela.
Pjesnik se potom osvrće na stav Evrope prema atentatorima kroz istoriju, a onda i prema sarajevskom atentatoru:
Evropa i sad još slavi ubice atinskog tiranina Pizistrata, Harmodija i Aristogejtona, u svojim školskim udžbenicima (ad usum delphini). Slavi i senatore Rima koji su ubili Julija Cezara. Međutim, za atentatora iz Sarajeva, nije imala dobre reči nikada. Pa i Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca nije bilo očarano tim svojim podanicima. Nije dugo htelo da dozvoli ni prenos kostiju tih atentatora.
Ali o Principu nijesu dobro mislili ni mnogi Srbi, odnosno Jugosloveni, čak ni poslije Prvog svjetskog rata:
Sem toga, čak i kod nas, neki su od Principa bili načinili Srbina – provincijalca, fanatika, šovena, koji je, tobože, bio samo igračka u rukama šefa Obaveštajnog odseka srbijanskog generalštaba, pukovnika Dragutina Dimitrijevića Apisa. Međutim, atentator nam je govorio, jasno, i s one strane groba. Kao što je poznato, atentator je držan u tamnici Terezijanštata i tamo mu je, tobože zbog tuberkuloze kostiju, lagano amputirana desna ruka.
Na Principovoj strani bile su sirotinja i omladina. Bio je i pjesnik Crnjanski koji se grozio na ideju o podizanju Kosovskog hrama prema Meštrovićevom nacrtu:
Njegov akt odobravala je samo naša sirotinja i omladina. Buržoazija nije odobravala akt Principa. Pri kraju rata, svi su u nas govorili samo o potrebi podizanja jednog velelepnog Kosovskog hrama prema nacrtu Meštrovića.
Završni pasus je u znaku polemike sa Dučićem, odnosno sa duhom parnasizma srpske moderne: Crnjanski se založio za Principov Vidovdan:
Naš veliki pesnik Dučić video je, tada, u Srbiji, imperatora. On joj je uzvikivao: „Ave Serbia“ (Morituri te salutant). Ja sam napisao ovu pesmu u slavu ubistva i Principa.
Crnjanski nastavlja o atentatu i Principu i u „Komentaru uz ’Zdravicu’“ u kojem se ova pjesma ni ne spominje; opisuju se životne, biografske i istorijske okolnosti koje su je inspirisale:
Princip je, svojim aktom, ipak, udario svima nama na čelo žig ubice i svi smo mi postali sumnjivi policajcima, ne samo u Austriji, nego i u celoj Evropi. Princip nas je tako povezao bolje nego što smo bili povezani, dotle, crkvom, tradicijom, krvlju. Jezik kojim je atentator govorio bio je jasan. Austrijskom carstvu bilo je odzvonilo.
Slijede pjesnikova hapšenja, saslušanja, „rekrutacija“, kratka priča o neimenovanoj vjerenici i njenoj hudoj sudbini, opis veselog Novog Sada, čije će veselje ući u pjesmu: „Novi Sad nikada nije bio veseliji nego uoči Prvog svetskog rata.“
To veselje je zapamćeno u stihovima:
Još je veseo narod jedan
u krvi, pepelu i prahu.
Austrija je pripremala ultimatum Srbiji i mobilizaciju, što je izazvalo opštu paniku i strah:
Austrija, je međutim, pripremala ultimatum Srbiji i rat, tajno, kao što se zločin priprema. Kada je oglasila mobilizaciju, iznenada, nastala je u celoj Evropi panika. Ocevi i deca, muževi i žene, počeli su da se traže, očajno, preko telefona.
Tom atmosferom straha i počinje „Zdravica“:
Zdravo, svete, bledi ko zimski dan
u strahu.
Ovdje je metafora zaista skraćeno poređenje: svijet u ratnoj atmosferi je „bledi zimski dan u strahu“. Crnjanski nesumnjivo jeste majstor pjesničke slike.
U ogledalu ovoga komentara jasnije je otkuda žanrovska inverzija u „Zdravici“, preokret kojim se zdravica preokreće u pjesmu smrti, sa nezaboravnom poentom istaknutom kao zaseban stih, kao završni udar:
Mi smo za smrt!
Iza tog stiha nalazi se pjesnikov doživljaj odlaska u rat stajaće vojske iz Bečkereka, pa kasnije epidemije kolere koja će za vojnika Crnjanskog biti spasonosna. To pijano veselje, strah i smrt – atmosfera koja prožima „Zdravicu“ – ilustrovano je ovim komentarom:
[…] Bečkerek se orio od pijane pesme bataljona stajaće vojske koja je odlazila. To su bili ljudi, seljaci, tako birani, tako stasiti – cvet Banata – da se ćuprija od njihovog paradnog koraka tresla. Već prvih dana jeseni, sva su ta lepa, muška tela bila mrtva.
Na prvi pogled iznenađuje da pjesnik komentariše i pjesmu „Trag“, za koju bi se reklo da je od najnježnijih i najčednijih njegovih ljubavnih pjesama; da je lišena svake „političke“ konotacije. Uostalom, smještena je u treći ciklus zbirke – u „Stihove ulica“.
Pjesma je, ipak, zagonetnija nego što na prvi pogled izgleda i nosi sobom mogućnost nesporazuma. Pogledajmo je:
Želim:
da posle snova
ne ostane trag moj na tvome telu.
Da poneseš od mene samo
tugu i svilu belu
i miris blag…
puteva zasutih lišćem svelim
sa jablanova.
Ovo je jedna od kraćih Crnjanskovih pjesama, sastavljena od tri strofoida i ukupno osam stihova, pri čemu je prvi samo jedna riječ glagol u prvom licu jednine prezenta (želim) – a poslednji čini predlog i genitiv supstantiva (sa jablanova), što je dokaz svedenosti i zgusnutosti pjesme.
Lirski subjekat se obraća dragoj. Draga je u drugom licu jednine, lirsko ti. Obraća joj se neobičnom željom: da njegov trag na njenom tijelu bude eteričan; da „ne ostane trag moj na tvom telu“. Kao da pjesma briše sve tjelesno.
Drugi strofoid naznačenu sliku razvija i konkretizuje. Mada je prvi strofoid završena sintaksička cjelina, drugi je na tu prvu „cjelinu“ oslonjen. Njime se izražava nastavak želje lirskog subjekta i ta želja se konkretizuje: draga treba da ponese „samo/ tugu i svilu belu/ i miris blag…“ Kao da je ta svila bela metafora nečeg lakog, bestjelesnog, gotovo eteričnog. A o kakvom je mirisu riječ? Ovo od mene trebalo bi da znači – moj ili naš miris; miris koji od mene potiče i koji ti od mene nosiš. Drugi strofoid se završava interpunkcijski trima tačkama, što bi moglo da sugeriše da misao nije sasvim iskazana, ali da je sintaksička cjelina, ipak, kako-tako završena.
Treći strofoid počinje malim slovom i on je za stih kraći od prethodna dva. To bi trebalo da znači da je na kraju drugog strofoida sintaksička cjelina samo „prelomljena“ i da se u trećem nastavlja. U tom završnom distihu nema glagola; nema ni subjekta ni predikata. Taj distih ne može sintaksički-smisaono sam da stoji; teško da može čak i da se nezavisno citira. Potrebna mu je neka „veza“, neki kontekst, neki oslonac. Oba stiha su genitivne konstrukcije koje se mogu eventualno odnositi na tugu i svilu belu, a svakako na miris blag. Ono što se činilo nedvosmislenim poslije drugog strofoida – da tuga i svila bela i miris blag potiču od mene – sada ne samo da više nije izvjesno, već je krajnje problematično: to je tuga i svila bela i miris blag puteva zasutih lišćem svelim sa jablanova.
Obrt; značenjski preokret. Ali, ipak, u duhu Miloša Crnjanskog.
Prvo, Crnjanskova sintaksa je vraški problematična i inovativna. Na njoj se ne gradi samo ritam, već, evo, i smisao. Drugo, postoje neke veze karakteristične za Crnjanskog: lirsko ja je, recimo, često vezano za daljine, odnosno puteve, ali i za prirodu, posebno drveće – za rumeno granje i upravo za jablanove (vite) i borove (tužne, ponosite), kao u „Serenati“. A lišće svelo prosto šušti kroz poeziju Miloša Crnjanskog. Ono može biti, a nesumnjivo jeste, književnog porijekla: namah asocira na Crnjanskom bliskog Branka Radičevića, s jakim razlogom, a samim tim i na blizinu smrti. Ali to lišće svelo potvrđeno je iskustvom, životom, ratom, ratnim pejzažima, opet i blizinom smrti.
Tuga i svila bela i miris blag mogu spajati, i spajaju, lirski subjekat sa putevima zasutim lišćem svelim sa jablanova, odnosno i sa jablanovima. U svakom slučaju vode u melanholiju izazvanu blizinom smrti. Crnjanskova nježnost i eteričnost u ovoj pjesmi duboko su melanholične, što se pri površnom čitanju previđa.
Eto to se može iščitati iz pjesme i njene neobične strukture.
Iz komentara – uz niz užasa na kojima se ne možemo zadržavati – možemo saznati da je anonimno lirsko ti iz pjesme pjesnikova vjerenica koja je bila uhapšena u Trstu i konfinirana na Rijeci, gdje je i vojnik Crnjanski iz Vukovara bio kratko premješten, i to tačno u Akademiju ratne mornarice, gdje ga svojevremeno Austrija nije primila. U tome je vidio ironiju sudbine, odnosno udio komičara Buce. Tu je, gledajući kroz prozor na Učku, prvi put naslutio svoje osnovno osjećanje života:
Tada sam, prvi put, osetio i naslutio da mi život neće biti onakav kakav sam ja, da bude, želeo, nego da me nosi vetar sudbine, koji ima neku mračnu snagu. Počeo sam bio da pišem, krišom, pesme za Itaku.
Javio se dobrovoljno među epileptičare, i tu provodi „šest nedelja, kao Rembo, u paklu“. Tu se, tada, prvi put počeo gaditi literature:
Ponavljati kako je rastanak tužan, kako je misao ljudska uzvišena, kako su zvezde krasne, kako je smrt, kao noć na kraju dana, sigurna? Ponavljati to u stihu, u metru, u tercini, u kvatrenu, u oktavi, u sonetu, stolećima? Zar nije još ružnije nego epilepsija?
To su okolnosti u kojima nastaje pjesma „Trag“. Možda je zato njena duboka melanholija nešto skrivenija, a značenje sintaksom učinjeno zagonetnijim.
Jovan Delić
Nastaviće se
