Odlomak iz knjige
Tišina javnosti koja je pratila hajku bila je apsolutna
Slijećemo u New York hladnog novembarskog jutra. Godina je 1991. Napustili smo svoju zaraćenu zemlju.
Napustili smo zemlju koja se raspadala pred našim očima. U toj zemlji bila sam zvijezda. Svi su mi znali ime. Svi su mi znali lice. Svi su me voljeli. Bar sam tako mislila.
I evo nas tu, u gradu u koji sam se zaljubila jednog dalekog ljeta, 1985. Tada sam bila turistica, entuzijastična konzumentica umjetnosti i kulture. Zaljubila sam se u grad: u njegove različitosti, njegovu vibrantnost, njegov fantastični kaos.
Zaljubila sam se na prvi pogled, preko ušiju. Ovo je grad za mene, mislila sam tada, a ne klaustrofobični, jalni, konzervativni Zagreb. Razmišljala sam da ostanem, ali nisam imala muda. Nije mi trebalo ništa manje od rata da me istjera iz moje zone komfora, iz mog života, mog starog života.
Sada sam emigrantica u potrazi za novim životom. A New York je iznenada drugačiji. Tada je bilo ljeto. Sada je zima. Onda sam bila turistica, koja je žarko željela potrošiti svoja skromna socijalistička sredstva. Sada moram smisliti način da preživim.
Sunce je golemo i tamnocrveno. Zrak je leden. Ovo je jedna od najhladnijih zima u povijesti New Yorka. Na TV-u svakodnevno emitiraju upozorenja o opasnosti ostajanja vani. Beskućnici svakodnevno umiru na ulicama.
Dolazimo s četiri kofera. Nitko nas ne čeka, ni doslovno ni metaforički. Spustili su nas s nekog drugog planeta, glava, mozgova i srca zaraženih bolešću rata. Da, jako smo bolesni, ali nema timova priznatih psihijatara koji čekaju u redu da ponude pomoć.
Ne, nitko nas ne čeka. Ovo je ipak Amerika: svatko je osuđen sam na sebe.
Poput slagalice
Sa aerodroma taksijem idemo u Lynin stan na uglu Amsterdama i Osamdesete.
Zavoljela sam Lynu kad sam zavoljela New York, toga ljeta 1985.
Nekoliko godina poslije, 1991, dok se ideja o ratu ubrzano pretvarala u stvarnost, a mi smo sve više i više osjećali da ne pripadamo toj novoj stvarnosti, pa smo počeli razgovarati o svim mogućnostima odlaska i svim nemogućim destinacijama kamo bismo mogli otići, New York je iskočio na prvo mjesto našeg dugačkog popisa.
„Ako ikad želimo otići, ovo je čas“, sjećam se kako sam pokušavala uvjeriti Gorana, koji nije bio baš tako siguran.
„A ako moramo odabrati neku destinaciju, koja bi mogla biti osim New Yorka? Nazvali smo Lynu i zamolili je za pomoć. Ona nam je poslala pozivnicu na neki filmski festival u New Yorku koji možda nije ni postojao. To pismo bilo je od ključne važnosti da se izvučemo. I tako smo se našli ovdje, u tom očaravajućem gradu. Je li grad bilo briga? Koliko je nas u ovom gradu upravo ovoga časa, u potrazi za životom koji je barem drugačiji, ako već nije bolji? Imamo li šanse? Lyna živi sa svojom partnericom. No, baš kad odsjedamo na kauču u njezinoj dnevnoj sobi, one su u procesu prekidanja veze. Definitivno nas ne trebaju ovdje i mi to znamo. Iako se svi silno trude da se osjećamo dobrodošlo, osjećamo se kao da smo uljezi u nečijem životu. Obećavamo da ćemo brzo pokušati naći stan.
Obećavamo da ćemo jednako brzo ustanoviti kako da počnemo svoj novi život.
Što čini onaj kojeg spuste s drugog planeta? Nemamo pojma. Lyna kaže: „To je poput slagalice. Riješiš jedan komadić, pa svi ostali sjednu na svoje mjesto.“ Ali otkuda da počnemo?
Slagalica pred nama velika je i komplicirana.
Puno dijelova nedostaje. Od nalaženja mjesta za stanovanje do rješavanja naše situacije sa zakonske strane (boravimo s turističkim vizama), od nalaženja posla da preživimo do angažiranja agenta i nastojanja da nastavimo raditi u svojim profesijama, popis je beskonačan. No zanimljivo je da je, premda smo duboko ranjeni svojim iskustvom u „svojoj postojbini“, naša energija jednako tako beskonačna.
S vremenom ta će se energija rasuti, nada će usahnuti, entuzijazam umrijeti. (Mislim da se to zove starenje.) Ali 1992. bili smo na samom početku. Osjećali smo se pogonjeni ne samo nuždom (od svojih skromnih ušteđevina mogli smo se uzdržavati najviše nekoliko mjeseci) nego i „negativnim“ motivom toga što se nISMO htjeli vratiti ni po koju cijenu. Nismo se pitali da li možemo ikada stvarno pobjeći. Nismo se pitali da li je to uopće moguće. Ne još.
Da li smo ovamo došli zauvijek? Ili je to samo privremeno, „dok se stvari ne smire“? Jedan članak objavljen je u srpskim antiratnim novinama. Čitam ga u New Yorku, na uglu Amsterdama i Broadwaya. Naslov članka je: Mira Furlan. Emigrantica. Dakle, već su stavili etiketu na moje čelo. A nije prošlo ni mjesec dana.
Etikete se brzo dobivaju i sklone su da se dugo drže prilijepljene. Odluka o odlasku bila je očajan pokušaj donošenja izbora u času kad izbora nije bilo. Osim onih službeno propisanih. Prije odlaska čula sam milijun puta: „Moraš odlučiti kamo pripadaš.“
Izbori su bili ograničeni. Mogao si biti Srbin ili Hrvat. Ja nisam bila ni jedno ni drugo. Otac mi je bio Slovenac, majka Židovka. Kako mogu pronaći smisao u pripadanju kad se nude tako suženi izbori?
Isto tako, još važnije, plemenska potreba za pripadanjem uvijek mi se činila stranom.
Čak i da sam htjela, ne bih se mogla pronaći u njoj. Nisam vibrirala na toj žici.
Nisam mogla ni htjela biti svedena na taj „identitet“. A tada i ondje to je bilo neoprostivo.
Dakle, da, ustvari sam bila izdajica. Istinski, iskreno i iz dubine duše odbijala sam nacionalističko ludilo koje je slomilo Jugoslaviju i započelo rat.
„Moj slučaj“ nije bio „tragični nesporazum“, kako me je jedna od mojih prijateljica pokušala uvjeriti, sugerirajući mi da se vratim u Hrvatsku i „objasnim“ sve. Ne, nije se imalo što objasniti. Stvarno sam bila na drugoj strani. Oni koji su me napadali bili su u pravu. Živjela sam u posve drugom svemiru.
Patologija dželata
Dok se javljam za posao konobarice u razne restorane na West Sideu, anonimni „investigativni tim“ u mom rodnom gradu sastavio je trodijelni feljton o mojem životu s nadnaslovom Tragična sudbina velike hrvatske glumice te još upadljivijim naslovom: Težak život lake žene. Na Balkanu patrijarhat ima čvrstu poziciju. Uvijek je bilo lako i stoga neodoljivo napadati žene etiketirajući ih kao drolje i kurve. Posebno ako je riječ o glumicama. A sada, u ovom trenutku, to je čak postalo patriotski i stoga profitabilno i oportuno! Tko se tome svejedno ne bi pridružio?
Ispostavilo se: nitko – svi su se pridružili.
Krenula je hajka. A tišina javnosti koja ju je pratila bila je apsolutna. Samo je jedan jedini hrvatski novinar kritički pisao o ovom slučaju javnoga linča:
„Da, Miri Furlan je možda čak umrla domovina, od čijeg pomena se mnogima danas podiže kosa na glavi, i to jest samo njezin intimni problem. Ali je bestidna obmana da joj poznanici željni krvi prilaze kako bi joj izrazili sućut iliti rasvijetlili okolnosti mučnog skandala. Ovdje je riječ o klasičnome lovu na ženski lik iz bajke, kojemu je autor prethodno tutnuo metlu među noge, a zatim uvjeravao tupo gledalište kako dotična leti i sikće. Vidljiva je tu i druga vrst frustracija, jer izvan konteksta bajke, u pravnome sistemu srednjega vijeka (na koji neki u današnjoj Hrvatskoj rado obnavljaju sjećanja) takve su žene obično gorjele zbog nimalo bajkovitih razloga – bile su ljepše i drukčije. U pravilu, njihov dželat bila je kolektivna zavist.
Vidim, dakle, pripadnike Globusova investigativnog tima kako štite svoju teško stečenu anonimnost navlačeći crne kukuljice preko lica dok privezuju dežurnu vješticu na lomaču. Istina, žrtvu će prethodno oprati i urediti, njezino tijelo namazati mirisnim uljima, pobrinuti se za vizualnu privlačnost ukupnoga dojma, ali će zato ubilačku vatricu potpaliti s jednakim patološkim sladostrašćem. A nakon dovršetka obreda ostat će – zlu ne trebalo – i dovoljno otpadne građe za kolektivno posipanje pepelom.
Nemam iluzija da bih vjerovao kako se nad tim svečanim činom – nad javnom pretvorbom (nečijeg) tijela u (kolektivni) dim – iz razdraganog publikuma neće prolomiti očekivani gromoglasan aplauz. Vjerujem tek u obraze sve rjeđih individua što će svaki od udaraca zažarenih dlanova i dalje doživljavati kao šamar“ (Viktor Ivančić, Feral Tribune, Slobodna Dalmacija, 8. februar 1992).
U svojem otvorenom pismu, reagirajući na klevete o meni u nacionalnom tisku, pisala sam o odbijanju da se mrzi sve one koji su ostali „na drugoj strani“. Moje pismo završava riječima: „Možda će se jednoga dana netko zbog ovoga sramiti“.
Nakon gotovo trideset godina, nitko se ne srami. Još gore: nitko se čak i ne sjeća.
To je jedan od razloga za ovu knjigu.
„Da postoji imalo pravde i civiliziranosti na svijetu“, govorim Goranu jednoga dana u New Yorku, „svaki stanovnik bivše Jugoslavije dobio bi besplatnu psihoterapiju, samo kako bismo mogli funkcionirati.“
Istinski bijeg nije moguć
Na američkoj televiziji vijesti o ratu na Balkanu („našem ratu“ – premda je „naš“ zadnji pridjev koji bih ikada upotrijebila da ga opišem) bile su neprekidno emitirane. Gotovo svakoga dana zbivao bi se novi masakr, novo bombardiranje, novi napad na civile. Gotovo svakoga dana uhvatili bismo barem obris ružnih lica novih lidera, koji su – bilo je jasno – pridavali puno veću vrijednost nacionalnom ponosu nego ljudskom životu, bez obzira na to kojoj su etničkoj skupini ti životi pripadali.
Bili smo daleko; jako, jako daleko. Odvojeni od svega toga tisućama milja, planinama i oceanima. No rat nam je uvijek bio negdje u primisli. Kao tetovaža kojom smo ožigosani mimo svoje volje. Polako smo počeli shvaćati: istinski bijeg nije moguć.
Živjeli smo u Lyninu stanu, na sofi na razvlačenje u dnevnoj sobi, okruženi svojim napola raspakiranim koferima, pokušavajući sve shvatiti. Naš novac isparavao je zastrašujuće brzo. Kako bismo počeli slagati Lyninu slagalicu, prvo što smo morali napraviti bilo je naći posao. Bilo kakav posao.
Dakle, nakon tri godine studiranja engleskog i francuskog na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i s mojom umjetničkom diplomom na Akademiji za kazalište, film i televiziju – što sam točno mogla raditi?
U svoj sam dnevnik zapisala:
„Goran bi mogao imati šanse. On barem ima tehničke vještine.
Ali ja? Što ja mogu ovdje raditi? Nitko to ne zna.“
Imali smo nekoliko telefonskih brojeva od prijatelja od prijatelja, kolega od kolega, poznanika od poznanika. U tim posljednjim mahnitim danima u Beogradu nekolicina ljubaznih ljudi bila nam je dala svoje kontakte u New Yorku. Ti rijetki, dobri ljudi slali su nas u nepoznato s pinklecom na štapu, kao u stara vremena, osim što je ovoga puta taj pinklec sadržavao komadiće papira umjesto štruce domaćeg kruha. Možda će nam netko pomoći u ovom zastrašujućem, novom, velikom, stranom svijetu u koji idemo. No sada, kad smo se iznenada našli u samom centru tog zastrašujućeg, novog, velikog, stranog svijeta, čak je i biranje broja predstavljalo veliki izazov.
„Hi, moje ime je Mira Furlan i ja sam prijateljica od…“ „Čekajte malo, tko je to? Čija prijateljica?“
„…“
„Oh, da, kako je on/ona?“
„Hm… Dobro je. Pozdravlja vas.“
„Pa, hvala. Kakva je situacija u vašoj zemlji? Tako je tužno gledati vijesti.“
„Da, sve je to jako tužno.“ Tišina.
„Jednostavno to ne možemo razumjeti, znate? Ovdje u Americi to ne možemo ni s čime usporediti.“
„Stvarno.“
Opet tišina u kojoj razmišljaš: stvarno? Ništa? Da li ste sigurni? A što s genocidom, otimanjem zemlje i ljudi, što s građanskim ratom? Ništa?
„Svima nama je to strano.“ „Da.“
Strano, pomisliš. Čini li se rasizam stranim? A diskriminacija?
Strano?
Ali ponovno ništa ne kažeš. „Pa, što mogu učiniti za vas?“
„Hm… Moj suprug i ja smo došli u New York prije dva tjedna.“ „O, to je krasno. Dakle, što planirate ovdje raditi?“
„Hm… pa, ne znam. Ja sam glumica, a on režiser.“ Tišina.
„Uf, to će biti jako teško. To je najkompetitivnija industrija na svijetu.“
„Znam.“ Tišina.
„Koliko ostajete?“ „Ne znamo.“
„Dobro, možemo se naći na kavi koji dan. Ali ovaj tjedan mi je gadan. A idući sam na putu. Nakon toga idem u posjet svojoj majci na Floridu. Znači, nazovite me za mjesec dana i možda možemo nešto dogovoriti.“
„U redu, super, hvala, veselimo se što ćemo vas upoznati.“
***
„Znate što biste trebali činiti? Zvati me svaki tjedan, jedanput tjedno, samo da me podsjetite na sebe. Inače sam sklon zaboraviti. Okej?“
„Naravno, to ćemo činiti.“ (Nikada nećemo.)
***
„Možda biste trebali poći u Francusku. Ili Englesku. Ondje je puno više kazališta. Ovdje je jako teško, znate. A i imate naglasak. To će biti teška borba. Uostalom, koje uloge ovdje uopće možete igrati???“
***
„Imate li zelenu kartu?“ pita agent dok bez entuzijazma čita moj životopis.
„Ne. Ne još. Došla sam s turističkom vizom. Ali radim na tome.“ „Vratite se kad dobijete zelenu kartu, pa ćemo vas razmotriti.“
Mira Furlan
Godinu dana bez Mire Furlan
Mira Furlan rođena je u Zagrebu 7. septembra 1955, a preminula je u Los Anđelesu 20. januara 2021. godine. U Zagrebu je završila osnovnu školu i XVI gimnaziju u Mesićevoj ulici, diplomirala je na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu 1978. Kao najtalentovanija glumica u klasi već tokom studija počela je dobijati uloge u raznim zagrebačkim pozorištima i u filmovima, a ubrzo je dobila i stalni angažman u zagrebačkom HNK. Slavu je stekla ulogom Kate u seriji Velo misto. Nedugo zatim postala je jedna od najtraženijih glumica u Jugoslaviji i snimila brojne filmove i TV serije. Nagrađena je Zlatnom arenom za ulogu u filmu Kiklop 1983, i za najbolju glumicu 1986. u filmu Lepota poroka. Svetska ju je javnost upoznala ulogom u filmu Otac na službenom putu. U drugoj polovini 1980-ih imala je brojne angažmane širom Jugoslavije, posebno u zagrebačkim i beogradskim pozorištima, pa je živela između dva grada, a 1990. dobila je najvažniju hrvatsku pozorišnu nagradu Dubravko Dujšin. Svojim angažmanom nije se uklapala u poželjnu sliku rastućih nacionalizama, te je optužena da je izdajica, a početkom rata doživela je retko viđen medijski napad, politički i institucionalni progon. Sa suprugom, redateljem Goranom Gajićem 1991. odlazi u emigraciju u Sjedinjene Američke Države, gde je ostvarila zavidnu glumačku karijeru, a posebno se istakla ulogama u serijama Babylon 5 i Izgubljeni. Glumila je u brojnim američkim predstavama i filmovima i predavala na New York Film Academy. Od početka novog milenijuma glumila je i u filmovima i teatrima u zemljama bivše Jugoslavije. Bila je angažirana i u riječkom HNK, gde je odigrala i svoju poslednju ulogu, u predstavi Vježbanje života – drugi put. Autorka je drame Dok nas smrt ne razdvoji i knjige kolumni koje je objavljivala u Feral Tribuneu – Totalna rasprodaja.
O Miri Furlan
Život najveće filmske i pozorišne dive u bivšoj Jugoslaviji Mire Furlan bio je više od života, prepun uzbuđenja, veličanstvenih uspeha, padova, ljubavi i izdaja. U autobiografskoj knjizi „Voli me više od svega na svijetu“, dovršenoj pred preranu smrt ona pripoveda, literarno moćno, svoj život i živote svojih bližnjih – od sudbine majke Branke i oca Ivana te bake Ljube do supruga Gorana i sina Marka, kojem je knjiga i posvećena.
Bez zadrške Mira Furlan čitaoca uvodi u vlastiti svet, u svoje intimne drame, razmišljanja i karijeru. Ta knjiga, koju je krajem prošle godine objavila IK Fraktura iz Zaprešića, oživljava vreme koje je nestalo u ratu, generaciju i pojedince koji su verovali u bolji i sretniji svet te zbog toga, pogotovo ako su bili nadnacionalni poput autorke, početkom sukoba u bivšoj Jugoslaviji za njih više nije bilo mesta u novim državama. Emotivna, moćna proza u kojoj pratimo život mlade intelektualke koja odrasta u disfunkcionalnoj porodici te se odlučuje za glumu, gde se smenjuju sreća i nesreća, proza u kojoj vidimo i lice i naličje slave, urezuje nam se svakim zarezom, svakom rečenicom pod kožu. Ne izostavljajući ništa i nikoga, ne štedeći nikoga, a najmanje sebe, Mira Furlan napisala je autobiografiju koja se čita kao roman. U njoj se ostvaruje „američki san“, ali, naposletku, najvažnija je ljubav, koja joj je pomogla da lakše brodi karijerom.
Danas, u dogovoru sa izdavačem, objavljuje odlomak iz ove knjige. Oprema teksta je redakcijska.
https://www.danas.rs/nedelja/tisina-javnosti-koja-je-pratila-hajku-bila-je-apsolutna/
