Čini mi se da živim u “Enciklopediji mrtvih“: umro je i jedan enciklopedista (iz tajne enciklopedije Uerke); jedan od onih koji je smrt imao za vratom. Znao je što je smrt, ali i što je život. Konačno (bolje: beskonačno), susreo je Onoga koji ima “riječi vječnoga života”. Ja, kao u slalomu smrti, jurim negdje, nekom cilju, a oko mene padaju mrtvi drugovi; uskoro ću imati samo mrtve prijatelje. Što čekam u ovom gradu!?
Danila sam označio onom helderlinhajdelberskom sintagmom ”pjesnika u oskudnom vremenu”. Da li je bio pjesnik. Jeste! Da li je živio u oskudnom vremenu? U to, barem, nema nikakve sumnje. Koje je to vrijeme? To je vrijeme komunizma, crveno vrijeme, vrijeme logora, tenkova, doušništva, progona. Da li je on bio svjestan duha vremena? Jeste, i moje je svjedočanstvo mjerodavno. To ne možemo izbjeći iz ovoga nekrologa (bolje bi bilo, za mene, da ga nikada nisam napisao!).
Kiša sam upoznao u Hercegnovom. Imao je devetnaest godina. Kao Šejku, i kao mene, trajno ga užasavao komunizam. To je bio fenomen Apokalipse. Ni jednog jedinoga dana nismo živjeli u Utopiji. To mi djeluje kao čudo, čudo jedne mladosti i jednog geteovskog “izbora po srodnosti”. Veliki ribar duša suptilno je pleo svoju mrežu i hvatao nas u nju, još kao djecu. Komunizam je kazna evropske utopijske misli; Božji odgovor na dugu blasfemiju. Zna se, u teologiji, za Božju igru spram pobunjenih stvorenja, oduzme im razum, koji je, par exellence, Božji dar. I oni u bezumlju, stvaraju zemaljski pakao, tvrdeći, orbi et urbi, na sva zvona, pa bogme nekada i crkvena, da je zemaljski raj na pragu i da samo treba još – pobiti par milijuna. Jedan kolekcionar ima Pravdu, broj u kome piše, s neshvatljivom preciznošću, čas i dan kada Univerzum, a prije svega SSSR, ulaze u komunizam. Logikom inverzije – čije sam zakone istraživao u Uerki – prosvjetiteljstvo se survalo u nepodnošljivo mračnjaštvo. Razum, čija je epoha inaugurirana po enciklopedistima i ustoličenjem božice Razuma u pariskoj Notre Dame, koju je igrala lijepa Momoro, okićena voćem i povrćem, završila se, konsekventno, u bezumlju. Jurimo bez nade u budućnost, ka apokaliptičkoj viziji konca drugog kršćanskog milenijuma. Danilo je živio usred zemaljskog pakla, što je nova, konkretnija, forma mističkih silaženja ad infernum; u taj pakao se survao milenarizam zemaljskog raja onog kontinuiteta evropske utopijske misli, a treba reći da ima Božje pravde u činjenici da se prva zemlja utopije nazivala Idijotijom, što se nije onda shvatalo pežorativno, već kao nešto čemu treba težiti društvenom akcijom i vlastitom žrtvom.
Mađarska je bila Kišova Hiperboreja. U kafanama je pjevao mađarske romanse. Recitovao je nesrećnog Adija, “rođaka smrti” koji je egzaltirao pobunu. Zebemo jedne večeri daleke 1956. godine, u portalu Akademije gdje smo se slučajno zatekli, sklonivši se od kiše, pa u tome ne treba tražiti neko simboličko značenje. Akademija će postati rasadnik mržnje u jednom gradu “koji je tražio svoju dušu, kroz vlastiti pakao”. Tih večeri su do nas dopirale vijesti iz Mađarske: ja i Danilo odlučujemo da odmah idemo u Budimpeštu na barikade, ali iste te večeri u mansardi čujemo da su tenkovima, srušili otpor jednoga grada i jednoga naroda. Kroz krv, gradovi traže dušu, kao i ljudi. Mržnja je demonska persiflaža religije ljubavi, popovi koji propovijedaju mržnju apokaliptičke su spodobe, skakavci Ivanovog Otkrovenja. Netko u Tv komemoraciji, (3K), kaže da se zvijezda nad mađarskim parlamentom ugasila sa Danilovim životom, kao da je, time, rekoh, Mađarska odala poštu svome pjesniku i – našem. To je ona ista zvijezda koja je uznesena na evropsko utopijsko nebo pentagramom won Neteskeima i Leonarda. U mansardi zebemo od jednog vremena; neke moje riječi zapisao je u svom romanu “Mansarda“: ja sam Osip, ali šta to znači. Igrao je sa mnom jednu dugu partiju šaha i sada me pobijedio, spuštajući svoju kraljevsku figuru u taj crni kvadrat rake a nad nama je bio kao u Borhesovoj pjesmi, Vrhovni šahista…
U Tv komemoraciji (3K) govore o tome kako ga je privlačio ovaj grad, koji mu je zadao tolike rane. Tu je htio da živi, među prijateljima; tu je htio biti sahranjen. Užasavali su ga ljevičari Pariza (prototip je za Žan Daniel iz Observetera). Nadrealisti su pjevali ode Staljinu, policiji, crvenom teroru; pariski i oni naši. Savijala se humanistička inteligfencija i ta groteska ne prestaje. Kiša je užasavao Aragon, Marko Ristić, ovdje, bio je generalno omražen: Zoran Gavrilović, koji je pripadao establišmentu, kaže nedavno u jednom Tv intervjuu, za ovog našeg nadrealistu, da je bila “najkrvavija ličnost” i da je zaprepastio i samog Aleksandra Rankovića. Tvrdi se, i tako stoji zapisano u Uerki, da je njegov članak u Politici (takođe krvavoj) plaćen sa 120 glava naših intelektualaca. “Knjiga rekorda“ bi trebalo da registrira ovaj najkrvaviji honorar, za najkrvaviju rabotu. “Napadi moga gnjeva pogodili su i Marka Ristića; pola sata bjesomučnog izgovaranja optužnice; kao da sam na nekom tribunalu; oprosti mi Veliki Suče, što sam uzurpirao tvoja suverena prava. Šejka, Kovač, Kiš, prisustvovali su tu i tamo tim mojim ispadima; pogrešno sam pročitao i Makluana da se poruka može prenijeti samo vikom.
Grad je plaćao svoj danak tiraniji. Uvijek su rovarili inženjeri ljudskih duša, stratezi razdora, kreatori entropije i zemaljskog pakla. Nacionalisti su bili na dnevnom redu: odgovor na povijest internacionale. Kiš, kao i Marija Čudina, osjećali su dah mržnje. Kiš mi je s humorom spominjao izvjesnu formulaciju te mržnje: Kuš, Kiš, Koš!” Dugo je umirala krhka muza Mediale, Marija Čudina, pogađala je nacionalna intolerancija. Govorila mi je da njenu, Jugoslovensku nagradu nije komentirala ni prikazala Politika; nisam mogao vjerovati da je to iz razloga nacionalne mržnje, pa ipak sam joj obećao da ću ta njena osjećanja prenijeti književnom kritičaru toga lista, što sam učinio, ne bez gorčine. A kada sam mislio da mi predstoji rehabilitacija izložbom u Sebastijanu, uslijedio je napad Politike na mene, nezapamćen po zlobi, koji mi je otvorio najdublju ranu, kakve su i Kiš i Marija imali na duši. Eto zašto nam je Marija ante mortem, posvetila buket poetskih ruža, Divlje duše. Svi Kišovi prijatelji znali su za tu bol. Oni pišu o dugom festivalu šovinizma, o padu u barbarstvo, dok se uzdižu Aleksandrove fasade od stakla. Gradonačelnik je postao za mene simbol prevrtljivosti, pada u bezdušje, licemjernog dvojstva, pisao sam mu epistole, kao i vođama koji su svečano, s tribina, izjavljivali da ovdje nema mržnje. E, pa ima je. Ona se širi iz Akademije, sa plenuma, ona izbija iz glomaznih antologija književnih sastava, a možda i iz bukvara. Kiš je pripadao jednom bratstvu u Beogradu koje nije bilo određeno ni krvlju ni zemljom, mitovima fašizma; ni vjerom, ni nacijom; možda je bilo određeno duhom, koji duva “gdje hoće i kako hoće”. To bratstvo je imalo nadu za ovaj grad. Oni su ovdje začeli jedan jezik pomirljivosti i filozofiju razumijevanja i pomirenja, jednu estetiku “jedinstva suprotnosti”, Medialu, “tačku sinteze”; ono je stvorilo i kontinuirani mit o Beogradu kao “centru svijeta”. Aleksandar ne odgovara na moja pisma, niti na moje žalbe; on se uzdiže na ”svoje “olimpijske visine”, s prstom na čelu. On leti u gordosti i ja iz broja u broj lista Mi pišem o fenomenu “persone”, o tome kako ideologija kao centrale energije pune akumulatore običnih, ponekad i trivijalnih ličnosti, koji kao supermeni lete naopakim nebom politokratije, da bi padali kao repatice za vedrih ljetnjih noći, opet u istu trivijalnost. Kod Junga nalazim objašnjenje za fenomen te “persone”, u glosaru njegove autobiografske knjige: “Sjećanja, snovi, razmišljanja“: “Izvorna maska, koju su nosili glumci… Persona predstavlja sistem prilagođavanja pojedinca svijetu… Mogli bismo, s malo pretjerivanja, reći da je persona ono što u stvarnosti nismo, ali što mi, a i drugi, vjerujemo da jesmo”. “Persona” zvana Aleksandar za mene je metafora izvjesnog “prilagođavanja svijetu, čak i kada je on izopačen; tri Aleksandra u kontinuitetu izražavaju, u gradu i u povijesti taj sraz, koji se često završava pandurskom logikom. Nasuprot njemu i sličnim “personama”, bio je pjesnik u veličanstvenoj jednostavnosti. Ja ga u tom kontekstu tumačim, u listu Mi. Tako nastoje da ga objasne i ova dvojica na TV (3K). Nije se uzoholio. Bože moj, on je bolje od mene čitao Evanđelje. On me pobijedio u dugoj i tajnoj partiji šaha. Možda je shvatio onu drevnu, grčku, inicijatičku, sokratovsku poruku: “Upoznaj sebe”. Upoznao je toliko ljudi i – upoznao je sebe. Uzdizao se do najvišeg Olimpa, a Aleksandar u Olimpijskom komitetu je karikatura te istinske veličine, jer nema tog velikog grada u kome se ne bore, kao nekada u Budimpešti, dvije njegove duše, pa su i ljudi tajanstveno sukobljeni, metafizički, a nekada i u stvarnosti, konkretno. Njegov Olimp je bila njegova Golgota. On nije pristajao ni u vrijeme najvećih priznanja u svijetu da igra na krabuljnom plesu, da nosi masku kao kurent, na velikim pučkim plesovima, i na tim putevima jednostavnosti, kao na putu u Damask, susreo je Gospodina, koji će ga nagraditi vječnim životom, prema svome obećanju.
http://www.okf-cetinje.org/OKF-Miro-Glavurti%C4%87-Danilo,-ili-pjesnik-u-oskudnom-vremenu_369_1
