Moj grad isplačem svakog dana,
prividno uravnotežena u šetnji ili teretani,
vrištim sve ljude koji su mi rekli ružnu riječ, a mnogo ih je,
ne želim više da se vidim na staklu izloga, ja tu nisam,
ne želim više da vidim bilo šta na asfaltu što može dodirnuti
automobile kojima upravljaju bezumna lica
isfrustriranost, bahatost isplačem
prividno dobro raspoložena
kad kažem kasirki dobar dan,
a zemlja se otvara i vodi me nekim putevima nepostojećim
što dalje,
negde gdje ću jedva čekati buđenje da bih spoznala kakav to život može biti,
tada bih preuzela kontrolu
uzela bih ulice, mostove, sve bih naučila i zavoljela
jer tamo mi ljudi ne bi govorili ružne riječi, bar ne svakog dana, u svakom satu,
moj grad vrištim kroz bijes iz šume, sa vrha planine, svemira
dok ne postane blijeda plava mrlja,
kad se vratim postoji jedan trenutak kad sve dobro je.
Jasna Karamehmedović
