Dnevnik zavodnika (3)
- travnja
Oprez, lijepa neznanko! Oprez! Sići s kočije nije sitnica, ponekad zna to biti korak, koji ima određene posljedice. Mogao bih vam, milostiva gospođice, dati da pročitate jednu Tieckovu novelu i vi biste u njoj našli opisano, kako se jedna dama, sjašući s konja, tako grdno bila zaplela, da se kasnije čitav život nije mogla više osloboditi te veze. Povrh svega, još je stepenište najčešće tako nezgodno smješteno, da — makar upotrebili svu svoju graciju — konačno ipak morate riskirati očajnički skok u naručje kočijaša ili sluge.
Da, ti kočijaši i sluge! Baš bih se volio natjecati za služinsko mjesto u kući, u kojoj ima mladih djevojaka; kako lako saznaje takav sluga male tajne jedne male gospođice.
Ipak ne, ne skačite za božju volju, ne skačite!
Mračno je, ne želim vas dovesti u nepriliku. Evo svjetiljke, stat ću kraj nje, onda me nećete moći vidjeti, u neprilici je čovjek samo kad ga se promatra, a to znaš samo tada, kad sam vidiš. Nemojte, dakle, skakati! Zamislite, da neki sluga nema dobro uporište?
Čuvajte vašu lijepu svilenu kabanicu, vaše čipkaste nabore! Kako se vaša dražesna, krhka noga može usuditi, da tako hrabro skoči u veliki svijet? Duboko, duboko je, dok se stane na čvrsto tlo! Neugodno, zar ne? Sad treba brzo i drugom nogom kročiti! Tko bi mogao biti tako okrutan, da vas ostavi dalje u ovakvu položaju! To bi bila okrutna nezahvalnost, za koju bi bio sposoban samo netko, čije oko nije osjetljivo za otkrivanje ljepote. Plašite li se možda, da bi vas mogao vidjeti netko nepozvani? Možda sluga, ili možda čak ja? No prekasno, već sam vidio majušnu nogu, a ja sam dovoljno upućen u stvar, da stvorim iz toga određene zaključke. Dakle, hrabro — ah, kako vas strah čini lijepom!
Ne, strah svakako po sebi nije lijep, dopadljiva je samo srčanost, koja ga svladava. Tako, sada mala noga počiva čvrsto. Znam, da djevojke s malim nogama mogu bolje stati no one s monstrum udovima! Ne, zaista, to ne bih očekivao — tko tako graciozno umije izaći iz kola ne bi smio haljinom zapeti! Odista, kočijaši su opasni za mlade djevojke. Ima takvih, koje na koncu uopće neće izlaziti iz kočije. Zadovoljstvo konačno postaje navika. Upropaste se čipke i vrpce I onda je sve propalo . . . nitko ih nije vidio. Odjednom iskrsava tamna spodoba, okovratnik od kaputa podignut sve do očiju — vi ne vidite odakle dolazi, svijetlo vas zaslijepljuje; ona prolazi kraj vas baš u času, kad želite ući u kuću. I tada, u odlučnom trenutku, iznenadni pogled dodiruje lijepi plijen. Vi crvenite, vaše grudi su odviše napete, da bi mogle udahnuti. Pogađa me vaš pogled pun srdžbe, ponosa i prezira. U vašem se oku sja suza ili možda neka nijema molba — oboje jednako lijepo. Svakako, osjetljiv sam za jedno kao i za drugo, za svako na svoj način.
Koji je broj kuće? Ah, to je kitničarska radnja . . .no, ljepotice moja neznana, to će vas oneraspoložiti, ali moram vas slijediti. Već je sve zaboravila; u tom srećnom dobu se tako lako zaboravlja; kad se kupuje ne misli se ni na što drugo, obraduje vas svaka sitnica, koja se uzima u ruke. Stojim postrance, na drugom kraju tezge, nije me još ugledala. Nasuprot na zidu visi ogledalo, ona na njega ne pazi, ali ogledalo pazi na nju, to je dovoljno. Kako vjerno odražava njenu sliku? Kao neki rob, koji ponizno pokazuje svoje ropstvo. Ona za njega nešto predstavlja, makar on za nju ne znači ništa!
O, nesretno ogledalo! Sliku njenu možeš obuhvatiti, ali nju ne. A i tu sliku ne možeš kao tajnu zaključati u sebi, moraš je pokazivati drugima! Utješi se, ima dosta ljudi, koji ti sliče, koje raduje samo ona svojina, koju mogu pokazivati, koji zahvataju samo površinu, a ne dubinu. Kada se dubina otvara, tada oni sve gube. Tko zna da uživa, taj mora radi užitka uvijek imati pri ruci slike uspomena. Katkada je ljepota preblizu, da bi mogla biti obuhvaćena naprosto pogledom.
Tko ne bi raspolagao uspomenama, morao bi se od nje odmaknuti, da bi je svu mogao sagledati. Tvoje unutarnje oko mora biti izoštreno, da bi sve vidjelo, misliš li uživati u svojoj djevojci, dok je grliš.
Ah, kako je lijepa! Tvoja sreća je, jadno ogledalo, da nisi sposobno za ljubomoru. Njena glavica je savršeni oval — njeno čelo se valjda čini tako visokim zato, što se malo naginje naprijed; čisto je to i ponosno čelo, neunakaženo naporom razmišljanja. Tamna kosa skromno je ovita oko čela. Ovo lice sa svojom blagom zaokruženošću je kao zreli plod. Koža prozirna i nježna kao baršun, to osjećam. Njene oči, ne, njene oči nisam još vidio, njene crne trepavice kao od svile, toliko su dugačke, da se savijaju u malene kuke — opasne za onog, koji sretne taj pogled. Lice madone u svojoj čistoći i nevinosti.. . kao kakva madona spušta glavu.
No ona ne spada među one koji protrnu promatrajući neki predmet. Igra lica je puna promjena — mnogostrukost, šarolikost svijeta ga draži! Sada skida rukavicu i pokazuje nam, meni i ogledalu, bijelu i pravilnu ruku . . . takve sam ruke vidio kod antiknih kipova; ni narukvice, ni prstena, čak ni neki uski zlatni prsten na prstenjaku — tako je dobro. A sada podiže pogled; sva je promijenjena, pokazuje drugo lice, a ipak isto. Čelo je manje visoko, oval lica nije više tako savršen, ali tim je živahniji izraz. Govori s prodavačem — žustra je, rado priča. Izabrala je dvije, tri stvarčice, uzima još nešto u ruke i promatra to; pita za cijenu, odlaže, pokriva to rukavicom; očigledno neka mala tajna, neko iznenađenje — možda za dragoga? Ne, ta ona nije zaručena.
Ali ah, koliko ih ima koje nisu zaručene, a ipak imaju ljubavnika, a koliko je onih koje su zaručene, a ipak ga nemaju! Da je pustim? Ostavim na miru? Sada želi platiti, ali zaboravila je novac, očito daje sada svoju adresu; ne, neću prisluškivati, neću sebi oteti užitak, da to otkrijem; sigurno ću je još jednom sresti; sigurno je neću zaboraviti, a možda će me i ona zadržati u sjećanju. Moj pogled sa strane se ne zaboravlja tako lako. Njeno će vrijeme doći, kada je iznenada negdje sretnem, gdje joj se nisam nadao. Ako me ne prepozna, to ću znati po njenom pogledu, i naći ću priliku, da je još jednom zagledam sa »strane«. Ne moram biti prorok, pa da znam unaprijed, da će se odmah sjetiti sadašnje situacije. Samo nikakvo nestrpljenje sada, ne suviše žurno! Sve uživati polagano!
Ona je divna — neće mi izbjeći!
- travnja
Dobro je ovako . . . sama, i uveče na Ostergade!
Ah, da, sada vidim slugu, koji vas prati; kako sam i smio pomisliti, da mlada djevojka kao vi izlazi uveče sama? Uostalom, za takve stvari imam dobro oko. Ali zašto tako žurno? Ah… malo straha, malo lupanja srca? Nije to nestrpljenje, da bi se stiglo kući, već onaj čudnovati, slatki nemir, koji kao jeza bridi po cijelom tijelu . . . zato brzi ritam nožica . . . ali sigurno je divno ići ovako sasvim sam sa slugom, koji je tri koraka iza nas! Stari smo šesnaest godina, u najmanju ruku smo čitali romane, čuli smo iz razgovora brata s njegovim prijateljima neku riječ o Ostergade, bili smo, naravno, sasvim slučajno došli u sobu i sada, dabome, gledamo, da se taj slučaj ponovi, jer hoćemo da saznamo više.
No to je uzalud. Pa ipak, odrasla djevojka morala bi znati, kako to ide u velikom svijetu. Zar se ne može izlaziti u pratnji sluge? Da, ali otac i majka se ljute na to; a koji bi se razlog dao navesti? Dakako, idemo u društvo, to je tako jedna prilika… ali za to je prerano.
Čuo sam, kako je gospodin August spomenuo devet ili deset sati. No ako se ide iz društva kući, onda je prekasno, i onda bi tu bili kavaliri, od kojih se čovjek mora dati otpratiti. Utorkom uveče je naš kazališni dan. No onda se mora ići kočijom, stisnut između gospođe Thompson i njene sestrične; kad bi bila sama, mogla bi, dakako, spustiti prozor i malo viriti napolje!
Moglo bi se dogoditi nešto, na što čovjek ne bi bio spreman. Jučer je rekla majka: Nećeš završiti svoj ručni rad za tatin rođendan; možeš ići do tetke Jette i ostati na čaju; tamo ćeš nesmetano raditi, i Jens može doći po tebe. Svakako, to nije nikakva velika prilika, jer kod tetke Jette je dosadno da umreš. No u svakom slučaju, može se u devet sati poći kući sam sa slugom. On mora čekati do četvrt prije deset i onda… može biti, da sretnem svoga gospodina brata ili njegova prijatelja — ne, bolje ne; moglo bi im pasti na pamet, da me prate kući, ne, tako se nismo pogodili, danas treba biti slobodan; samo bih htjela da ih vidim, prepoznam, a da sama ne budem prepoznata . . .
Dakle, gospođice mala, što očekujete vidjeti? A što mislite, što vidim ja? Vidim malu kapu, koju nosite. Sasvim dobro vam pristaje i taman je pravi pokrivač za glavu, ako se čovjeku žuri. Ni šešir nije, a zapravo ni kapa, prije nešto kao kapica. No poslije podne . . . kad ste poslije podne izašli, zasigurno niste valjda to nosili? Da li vam ju je sluga donio, ili je to iz zalihe tetke Jette? Odgovara vam inkognito? No, sasvim se velo ne smije spustiti, ako se želi promatrati. Ali, ta to i nije velo, samo neka široka svilena čipka? U mraku to ne mogu razabrati. Kako jest da jest, gornja polovina lica ostaje sakrita. Ipak podbradak vidim, zaista zgodan podbradak, nešto možda preuzak, usta su malo otvorena, to je od brza hoda. Zubi bijeli kao snijeg, tako mora biti. Lijepi su zubi — to se traži — Garde du corps, koja stoji spremna iza zavodljivo zaobljenih usnica. Obrazi, crveni od svježine. Kad bismo glavu htjeli nagnuti ustranu, otkrilo bi to velo još neki dio.
Čuvajte se, dijete moje, ovakav pogled je gori nego prav — to je kao kod mačevanja (a koje je oružje tako oštro i blistavo i stoga tako varljivo kao ovo?) — tu se markira velika kvarta, a igra sekonda, što brže to bolje. Sad markiramo, sad polazimo u napad. Između toga leži jedna sekunda neizrecive finese. Protivnik još vjeruje u udarac, koji smo samo markirali i pogođen je . . . doduše na drugom mjestu, no što je očekivao. Bez bojazni idete svojim putem. Pazite se, dijete, sad vam netko siječe put, spustite velo, zaštitite se od profanog pogleda! Ne bih htio da vas zbuni odvratnost ili bojazan od koje se možda dugo ne biste mogli osloboditi.
Ali, jao, ona ništa ne sluti.
Sada je sluga na redu. Eto ga, gdje leži. Smiješna situacija zar ne? Šta bi trebala uraditi? Vratiti se i pomoći mu, da se digne? Produžiti sa ublaćenim slugom? Neugodno. Produžiti sama? To ne bi bilo pristojno. Budite na oprezu, zvijer vreba . . . kako, vi mi ne odgovarate, samo zurite u mene? Zar možda izgledam sumnjivo?
Ne, ne ostavljam na vas nikakav dojam, na meni se vidi da sam najbezazleniji čovjek na svijetu.
Nema ništa u mome načinu izražavanja što bi vas moglo izbaciti iz koncepta, ništa što bi vas moglo podsjetiti na nedavnu situaciju, ni po čemu se ne bi moglo suditi, da vam se želim približiti. Ah, valjda ste još malo uplašeni, neprijatan lik od maloprije vas je zaplašio.
Sad već izgledate ljubaznije. Očito postajete sigurniji, jer ja se — skroman kakav već jesam — jedva usuđujem podignuti pogled. To vas zabavlja, možda vas podilazi želja, da me malko zadirkujete. Svakako biste me sada jednostavno uzeli pod ruku, kada… dakle, stanujete u Stormgade. Ali vi pozdravljate hladno i na brzu ruku. Da li je to hvala za to, što sam vas riješio jedne mučne situacije? Ali već ste požalili vašu hladnoću, vraćate se, zahvaljujete mi i pružate mi ruku — no zašto ste problijedjeli? Moj je glas nepromijenjen, moje držanje isto. Moj stisak ruke? No što znači stisak ruke?
Mnogo, vrlo mnogo, mala gospođice; još četrnaest dana i znat ćete to; zasada pokušajte malo da razmislite o toj maloj protivurječnosti… kako to, da sasvim bezazlen čovjek, koji mladoj djevojci viteški nuđa svoju uslugu zatim, nimalo bezazleno, stišće djevojci ruku?
Seren Kjerkegor
Nastaviće se
