Na dalekom sjeveru
Bila je tiha sjeverna noć. Milijuni plamenih kandila od »Alphe u Kolima Malim« do Herkula i Oriona blistali su u modrini zvjezdanog slapa što se strovaljuje u snopovima astralnih kaskada nad vučjom tminom, kojom naše saonice jedre u smjeru Sjeverne zvijezde, kao sitan čamčić po nedoglednoj pučini nebeskoj. Omotan krznom, u bundi, ležao sam nauznak, u sijenu, gotovo vodoravno. Osjećajući kako mi se brada sve oštrije ostakljuje od inja i leda, udisao sam taj zvjezdani napitak punim prsima, kada su kastanjete od trista milijardi zvijezda zveketale nad mojom glavom kao zveket praporaca o vratu naše kljusadi, koja trajno trza glavom i rže od inja u nozdrvama i od mirisa vučjeg, koji nas prati kao sjenka.
Ima na toplim morima zvjezdanih noći u punoj tišini, kada se blago povjetarce slijeva s obale na more, vlažno kao glicerin. U srebrnom vodopadu mliječnog puta čuju se delfini gdje dušu i gdje se bacaju u fosfornoj tišini, kao da uzdiše more iz mračnih, plutonskih dubijina. Zvjezdane tišine na toplom ljetnom moru obavijene su svilenim koprenama južnjačkih mirisa, a ova sjeverna noć bila je euklidovski staklena; osjećala se polarna praznina, u kojoj blistaju silna svijetla, a sve ima svoju sakrivenu logiku da upravo tako biti ima kako jeste, da prostor miriše po juhti i po smoli, po sijenu i kobilama, po vučjoj stravi koja ravna kretanje zvijezda kao i bijedno miljenje ove naše bijedne karavane u snijegu i u ledu, a kako se živa stisla duboko ispod ništice, i ti su mirisi u nosnicama nestajali pod igličavom, astralnom, čistom svježinom ništavila.
Modrina je bila nedogledna: oko oštre igle sjevernog stožera, oko Velikih Kola i oko Herkula, a spram istoka prašile su se prozirno blijede Plejade. Svaki korijen na putu, obris pojedinoga grma javlja se sa zemlje u kontrastu sa staklenim nebom crno, masivno i teško. Saonik je izlokan vijugavo, i mi se valjamo kao lađa na talasima, udarajući i zapinjući čas o izgrebenu zemlju kolosijeka, a čas o ledenu koru snježnih zameta, gdje lijevo i desno prijete vučji tragovi; ržu konji od mraza i kretnjama svojih mesnatih vratina prosipaju blagi zveket praporaca. Zvecka zvoncad na konjskoj ormi, udaraju kopita, dovikuju se kočijaši pucketajući bičevima, a daleko na horizontu svjetlucaju nepoznata sela i čuje se sa zvonika kako odbijaju kasne noćne ure.
Oko sela i manastira oživjeli su putovi. Uz vjetrenjače, breze i samotne borove ostavljali smo iza sebe čitave karavane saonica, koje se prenatovarene kreću u svim smjerovima kompasa. Pužu po vedrim noćima beskrajnim ravnicama Matere Rusije mase saonica, razvozeći tovare žita, sapuna, petroleja, na stotine i na stotine vrsta, i tek tu i tamo zasvjetluca po koja mahorka i odjekne hrapav poklič kirijaša: »Oho, oho-pr- -pr-r-r, na-a-a, pr-r-r …«
A zatim ponovno zveket praporaca, talasanje izrovanim saonikom, struganje drvenim rogovima po zemlji, udaranje kopita i svjetlucanje nebeskih svjetiljaka u modroj praznini, posutoj iskričavom prašinom zvjezdanog inja, koje prijeti ljudskoj toplini ledenim dahom smrti.
Ono nešto crno, golemo, što raste desno u snijegu, nije prikaza, ono je samotno drvo koje se zgrčilo uz put; bit će plot, zasut snijegom, što proviruje kroz visok talas zameta. Rastu sablasne sjenke daleko pred nama na putu; to se razabiru pogrbljena leđa kočijaša, vide se konjska stegna u gibanju, rumeni se nečije osvijetljeno lice u sjaju mahorke; to su domaći iz Akulova, što voze žito u vjetrenjaču i digli se već o ponoći.
— Oho, oho, pr-r-r-r, na-a-a, jesi li ti to, Mitenjka?
— Mi idemo na Halturinov zavod! Kako je na jezeru?
— Dobro! O-ho, pr-r-r-r-r, na-a, o-ho-ho-o-o! Samo se drž’te lijevo! O-ho, pr-r-r-r, na!
Sjedim u saonicama uz upravitelja kombinata »Stjepan Halturin«, Vasiljeva. On se vratio sa tromjesečnog naučnog putovanja po Engleskoj.
— Bilo je prilično anglomana u našoj građanskoj i radničkoj klasi, ali kada smo se kod Arhangeljska sastali licem u lice s Englezima, pokazalo se da ni ruski čovjek nije posljednji na svijetu! Isprašili smo dobro leđa gospodi Englezima! Mesne konzerve su im bolje od ruskih, to da, ali drugo ništa! Rade strojevima, kakvima bi se danas već i u tulskoj guberniji smijali, a ugljenokopi im zaostaju za njemačkim barem pedeset posto, i ne budu li obnovili pogon u rudnicima i modernizirali svoje mašine, neće im spasti besposlica. A to opet današnji ekonomski stroj ne može da uradi, te nema izgleda, da bi se položaj engleske radničke klase poboljšao! A u Rusiji danas je, uglavnom, produkcija oko sedamdeset i osam posto spram predratne… Za dvije godine bit će sto posto, a za četiri ili pet godina, dakle devet stotina tridesete, sto pedeset posto. Znači da će život prosječnog ruskog radnika godine hiljadu devetsto tridesete za sedamdeset posto biti bolji od današnjega. A to je u Engleskoj, u konzervativnoj Engleskoj, nemoguće. U Engleskoj ne bi bilo moguće, da se snize plaće za deset ili petnaest posto ili da se položaj osnovnih plaća podigne u omjeru s produkcijom, jer njihov sistem nije dovoljno elastičan. Tamo je jedini regulativ produkcije profit, a u Rusiji je to drugo pitanje, jer je radnik producent i vlasnik, pak sam vodi svoju stvar. Ako ne ide, ne ide… Tko mu je kriv, ako ne ide? Znači da je sam kriv! Nema danas više nikoga drugog, tko bi bio odgovoran! Danas imaš sam svoje, pak radi kako umiješ. Teško je! Često veoma teško, jer je teško objasniti ljudima kako to, da stvari ne idu brže… Nemamo novaca, blokada, građanski ratovi, nove investicije, nerentabilne, izgradnja metalurgije, nizak standard masa, sve veće investicije za nerentabilne stvari, za topove, i tako dalje, i tako dalje.
— Ja nisam dugo član Partije, nego tek od aprila sedamnaeste! Kad se Vladimir Iljič vratio iz Švicarske, onda je tek meni sijevnulo. Ali imamo mi starih drugova, podpoljnika, koji su petnaest-dvadeset, a i više godina radili ilegalno, pod knutom i vješalima! Njihovi živci su pri kraju. Sve su to umorni, stariji ljudi, te nestaju jedan za drugim kao muhe. Smalaksavaju, nestaju. Lakše je bilo raditi u podzemlju, nego danas po uredima, a i to se mora. Ljudi su glupi, paragraf postaje opasniji od kontrarevolucije, paragrafira se sve, bilježi se sve, same knjige, propisi, knjigovodstvo, činovništvo, karijera … Dolaze birokrati, karijeristi, lažu i mažu, kradu gdje stignu, a kako da se to objasni jednostavnom partijskom drugu, koji u fabrici gladuje, stradava i zebe? Čovjek je žrtvovao svojih petnaest-dvadeset godina na zatvore, na štrajkove, na borbu, na Sibir, na inostranstvovanje, na deportaciju, čovjek je svoj vlastiti život žrtvovao, uzme li se pravo: vlastiti život, a što se može više? Tukao se od Vladivostoka do Rige, krvario, a sada kako da mu objasniš da plaće moraju da se snize, i da onaj činovnik, caristički idiot, mora da sjedi i da ljenčari u uredu, jer nema boljega! U čovjeku se buni sve, a ne može ništa! Magle su, neznanje, zaostalost, seljačka zemlja, a mi nemamo inteligencije! Da mi danas imamo nekoliko hiljada inteligenata takvih kakav je onaj inženjer Bertenzon, Rusija bi se digla kao orao, tako bi se digla, u jednom poletu, visoko… Bertenzon se ne razumije u politiku, on je politički glupan, sve nešto trabunja o ljubavi spram bližnjega, možda i u Boga vjeruje, đavo bi ga znao, čita pjesnike, poeziju, poeziju je Gospod stvorio, tako govori, i tako, u jednu riječ, ako se pravo uzme, Bertenzon je nevin kao vrabac, ali je specijalist i pošten čovjek, i što se tu sada ima voditi računa o tome što Bertenzon misli, kažimo, o filozofiji ili o Bogu, na primjer! Neka misli šta ga je volja, samo da radi svoj posao, a Bertenzon, vidite, radi kao konj i ne krade. Kad bismo mi imali dvije-tri hiljade Bertenzona, omastili bismo bradu u takvom boršču, kakvog svijet nije vidio… Ali što da se radi, kad ruska inteligencija izgleda kao oni Aleksejevi? Jeste li vidjeli, molim ja vas, ono čudo od žene?
Jednostavna fraza o Ani Ignjatijevnoj (da je čudo od žene) dočarala mi je svu teatralnost scene usred onog zadimljenog prostora među aleksejevskim polupanim ormarima: čuo sam glas Ane Ignjatijevne kako jeca. Pod jednoličnom pjesmom praporaca, pod narančastorumenim i smaragdnim kandilima nebeskim, magleno priviđenje onih ludih likova kod Aleksejevih kikotalo je u sjeni naših saonica kao čopor vještica. Htio sam da objasnim Vasiljevu, na svoj način, kako je već sama pojava gospodina iz Hamburga razbuktala u ženi sve njene zapretane strasti, i kako je čitavu onu scenu izazvao zapravo sam Diefenbach svojom netaktičnošću, kad je počeo da muči ženu idiotskim zapitkivanjem o groficama i o admiralicama.
— »Nema većeg bola, nego sjećati se sretnih dana u nesreći«, rekao je jedanput jedan pjesnik, a to je duboka ljudska istina.
— Da, da, možda taj pjesnik i nema krivo, ogradio se Vasiljev od moje korozivne poetske propedeutike, i da mi ne bi palo na pamet, kako on ne cijeni poeziju, on je naglasio s naročitim naglaskom: — Pustite vi tu poeziju, poznajem ja tu gospodu bolje od vas i od svakog poeta! Između nas i njih nema kompromisa! Nigdje! Na čitavom svijetu! Trebali ste samo dvadeset i četiri sata da proživite na Kolčakovom frontu, kada su gazili preko naših pozicija, pak da vidite što je u stanju jedna takva Ana Ignjatijevna da uradi. Čast njoj i njenim sretnim danima, ali tko lud vjeruje, da se rijeke mogu vratiti na izvore? A ti su glupani uvjereni da se krvlju mogu zaustaviti točkovi revolucije. Tko im je kriv, da se stvar okrenula protiv njih? Svojim kriminalom, potocima prolivene nevine krvi, oni su sami agitirali za nas, među narodom koji pojma nije imao šta mi hoćemo i tko smo mi, oni su sami agitirali … Tko je za nas znao po Sibiru, da hoćemo to što hoćemo? Ja ne razumijem taj svijet! Nikad nisam mrzio te glupane, a oni nas tako slijepo mrze, kao pravi idioti! Ja sam rodom tu, iz ovoga kraja, i kao dečko radio sam kod staroga Aleksejeva, a kasnije na gateru. Stari je bio isto takva bluna kao što su mu i sinovi. Svi zajedno — ništa… Čudim se Pjotru Konstantinoviču da je uopće htio da govori s tom bagažom od žene. Kako je samo slaboumno izjavila, da nju baš ništa nije briga, kako ide drugima. Dakako! A to je istina. Kada je takvu gospođu boljela glava za nešto što nije njeno? Nerazumljivo. I što mene najviše čudi to je, da ta gospoda još uvijek žive kao na mjesecu. Oni ne vide ništa što se oko njih zbiva. Oni su u sebi već osam godina uvjereni da će to sve sutra otići do vraga i nikako da se otrijezne. Daske u mozgu! Sve zabito palac debelim čavlima!
Prošli smo kroz jedino seoce, sa crnim zaspalim kolibama, kao kreda bijelom stijenom crkvice sa pet lukovica i visokim tarabama; sve je šutjelo nepomično, kao izumrlo. Nigdje kretnje ni laveža, tek se negdje iza drvenih greda čuo lanac na vratu govečeta. Na kraju toga sela sjajila se tri sitna okanca i mnogo se je saonica okupilo tu pred rasvijetljenom krčmom, kao na sajmu. Topao, zaparen zapah konjske mokraće, žvakanje sijena, koštano muklo trenje konjskih zuba, kretanje kirijaša s ormom i naramcima sijena, u teškim bundama, sablasno tiho, u »valjenkama«, sve je to djelovalo sugestivno; tako smo se i mi zaustavili da nahranimo i napojimo konje i protegnemo noge.
Krčma je imala dva pregrađena prostora, a golema usijana ruska peć tako je zagrijala ovu sobetinu, da su se svi obrazi zapalili u boji kraplaka, a znoj se cijedio kao u kupatilu. Po svima klupama, oko peći, na stolovima i u kutu na visokoj seljačkoj postelji ležali su ljudi, tako da smo morali da gazimo preko ljudskih tijela, kao na ratnom previjalištu za vrijeme bitke. U kutu, nad velikim stolom, gdje se pušio visok žuti samovar, sjala je srebrna ikona i pred njom palucalo živo kandioce. Crni bizantinski Hristos, oduljene donje čeljusti, kao kakav španjolski El Grecov vitez, a do Hristosa plakat s Lenjinom, u snažnom govorničkom pokretu. Poziv na unutarnji zajam SSSR-a. Još jedan plakat za koooperative, sa crvenim natpisom: »Nije snaga kooperativa u novcu, nego u ljudima, koji razumijevaju smisao suradnje.« Plakat sa novouvedenom desetinskom mjerom, plakat Sveruske poljoprivredne izložbe i mnogo papira raznobojnog, s ispisanim parolama. Sve već požutjele od dima, pod drvenim gredama tavana.
Kad je onaj narod doznao da smo inostranci, da putujemo iz Germanije na Halturinov zavod, nastalo je među bosonogim figurama u bijelim košuljama radoznalo gibanje: bezbroj blistavih očiju svjetlucalo je oko nas u žutom dimu i pokazalo se da svi ti bosjaci i kirijaši poznaju našeg Vasiljeva i da su s njim srdačno intimni.
— Vi ste iz Germanije? A kako živi narod u Germaniji? Kako je sa zemljom u Germaniji?
Dok je gospodin iz Hamburga objašnjavao narodu kako je zemlja u Germaniji razdijeljena u šest kategorija (po kvaliteti), kako se u Germaniji ore traktorima i gnoji vještački i kako zemlja odbacuje toliko i toliko žita po jutru, promatrao sam taj narod, izvjestan tihi način općenja tog naroda, u trajnoj sordini, slušao zvučno njino otvoreno slovo kostromskoga dijalekta i divio se masama prekrasnih blijedih, voštano prozirnih lirskih ruku. U južnim zemljama čovjek susreće tvrde, izbrazdane, okorjele pesnice, pune ožiljaka, brazgotina i žuljeva, s tvrdim dlanovima i noktima plosnatim i zaraslim. Izrađene, otvrdle, surove ruke s jakim tetivama industrijalnih predjela djeluju borbeno i okrutno, kao što je taman i mrk život po tvornicama i na palubama, gdje su ruke izbodene iglama, isprane slanom vodom, istetovirane sidrima, grbovima i golim ženama. Poslije oprženih, od krvotoka nabreklih teških evropskih pesnica, u onoj krčmi imao sam čudno i bizarno priviđenje sjevernjačkih ruku: sve ruke po stolovima, zataknute o remenje od košulja, ruke što su se poduprle o vratnice ili objesile niz vertikalu, bile su suptilno raščlanjene, bljedokrvne, dugoprste, inteligentne, nježne ruke.
U polusvijetlu petrolejke, te su se osjećajne, bolećive martirske ruke prelijevale u gnjiloj boji kao meso koje se krije pred sunčanom svjetlošću, ruke koje gnjiju u clair-obscuru vjekova. Jedan mladić s bujnom, na vratu podrezanom plavom kosom, s pravilnim grčkim nosom i pogledom zapaljenim kao u temperaturi, sklopio je svoje ruke pod podbratkom i gledao u inostrance iz Germanije s ekstatičnim, višim slavenskim zanosom. Lice je toga dečka bilo heruvimski svijetlo, u bijelom platnu, sa žutom slamnatom kosom, on je sličio djevojci, koja sanja o dalekoj, fantastičnoj, neviđenoj Španjolskoj na oblacima.
Kombinat nazvan imenom Stjepana Halturina stajao je nad zamrznutim jezerom, na čijoj se dalekoj drugoj obali u blago ustalasanim perspektivama intenzivno modrio šumoviti horizont. Korito zaleđenog jezera izgledalo je kao snježna dolina, isprecrtana dugim dijagonalama saonika, u staklenom uzduhu s gorostasnim omorikama sve je podsjećalo na proplanak alpinske visoravni. Vjetrenjače, zamrznuti parobrodi u luci, sa bijeloobojadisanim mostovima i crvenim pojasima za spašavanje, visoki jarboli jedrenjaka, brodogradilišta sa snježnim kosturima lađa, sve diskretno okruženo plastičnim vučjim tragovima; kombinacija s brodovima pomorske luke i divljeg Sjevera, sasvim nestvarna. Nad kolibama, u kojima kipe samovari i svjetlucaju kandila pred ikonama, treperio je dašak modre svjetlosti, i dok se još para dimila iz nosnica i inje se hvatalo brade i brkova, čulo se po veselom kliktanju ptica da dolazi proljeće. Počet će tutnjava leda po vodama da odzvanja kao topovska grmljavina. Zaječat će žute trube sunčane rasvjete, zazelenjet će se jezero i zatalasati na proljetnom vjetru, a hiljade i hiljade tona sortirane robe iz pilane »Stjepan Halturin« zaplovit će na otvoreno more. Dolazi proljeće, zvone pile na gaterima, cvile sirene, puše se bijeli oblaci dima, kao da čitava tvornica putuje svijetlim cestama.
Koloniju na obali jezera nosi polet divljeg Sjevera, kad se kolonizatori probijaju na Sjever, osvajajući prašumu puškom i sjekirom. Ržu rutavi sibirski konji, odzvanjaju mukli udarci sjekira i zujanje pila, snijeg je posut iverima ispiljene građe, i vidi se kako tu raste nova tvrđava u prašumi. Grade se prijatne stambene kuće, svrdlaju svrdla, ječe klanfe, puoketa oganj pod čađavim smolavim kotlovima, raste civilizacija usred pustoši. Gdje su se još preksinoć kotile medvjedice u prašumskim brlozima, crveni se danas zgrada radničkog kluba, sa pet stotina sjedalica, bioskopom i pozornicom. Otvaraju se ulice s kantinama, dućanima, ambulatorijem, školom, bolnicom i radničkim stanovima, sve nordijski čisto i uredno.
Dvije tisuće kilometara od Moskve, stotinjak od posljednje željezničke stanice, u prašumi, koja seže do Sjevernog ledenog mora, grme dinamo-motori, blista svjetlost, pjevaju djeca i udara zbor balalajčika. Dobra i bogata knjižnica s kolekcijom socijalnoekonomske literature, kakve nemaju po Evropi ni univerzitetske biblioteke; u partijskom klubu djeluje analfabetski tečaj i viši obrazovni tehnički i politički kurs, na kome se govori sređenije i discipliniranije o nizu aktuelnih pitanja, nego na bilo kojem našem političkom mitingu.
Na povratku s tog izleta u koloniju, stupajući uz Karla Ludvigoviča Diefenbacha, čekao sam da progovori. Šutke, pognute glave stupao je čitavim putem, a za večere bio je zamišljen i ozbiljan. Kad smo navečer legli (a spavali smo u istoj sobi na njegov naročiti zahtjev, da ne bi spavao sam), Diefenbach je progovorio odlučno i promišljeno kao u nekom solilokviju: »Tim Rusima treba priznati, dakle, da se dobro razumiju u svoju stvar!«
Bili smo u gostima u domu upravitelja pilane Vasiljeva. Nad njegovim stolom, u maloj izbi, obloženoj medvjeđim krznima, dominirala je kopija iz jedne engleske ilustracije osamdesetih godina, što prikazuje atentat na Aleksandra II pred Zimskom palačom. Konji u propnju lome u panici rudo, a bomba što je planula dekorativno, raspršeno jato prolaznika i konjanika, sve markirano grubim potezima pera, očito djelo samouka, koji je precrtao svaki najsitniji detalj sa veoma mnogo naivne pažnje. U tom atentatu protiv Aleksandra II igrao je ulogu jednog od moralno-intelaktualnih inicijatora Stjepan Halturin, radnik, samouk, rodom iz Vjatke, gdje mu na glavnom trgu stoji danas spomenik iz zahvalnosti poznijeg pokoljenja, koje je osvojilo pozicije, pred kojima je Halturin pao kao osamljeni stjegonoša, koji gine ispred svoga vremena. Halturin je bio jedan od organizatora Sjevernoruskog radničkog saveza, a obješen je u Odesi, zbog atentata na vojnog komandanta grada Odese, čuvenog krvnika. Lik Stjepana Halturina, pokrovitelja ove nove industrijske kolonije, dominirao je kabinetom Vasiljeva u crnostiliziranom okviru, kao ugljenom precrtana fotografija. Blijedo upalo lice tuberkuloznog mladića s pahuljičavom bradicom i upaljenim grozničavim pogledom.
( U jednom filmu, što sam ga vidio kasnije u Moskvi, gdje je prikazan život Stjepana Halturina, taj mladić, u posljednjem činu na stratištu, stavlja samome sebi krvnički konop oko vrata, da bi utješio svog prijatelja, koji čeka izvršenje smrtne osude pod drugim vješalima. »Mi umiremo za pravednu stvar, nas će milijuni osvetiti…« U tu istu sekundu otvara se perspektiva nad njihovim glavama s ostvarenjem Halturinove vizije pod vješalima: Krasna ja ploščad pred Kremljem, sa stotinama i stotinama tisuća glava, ruku i zastava, na jednom mitingu masa, u olujnom talasanju stihije, koja prijeti čitavom trulom svijetu, sazidanom na zločinu i umorstvima. )
Milijuni osvetnika koji su se digli da osvete Stjepana Halturina krenuli su i u ove daleke sjeverne šume, da pronesu kroz tminu vjekova svjetiljku civilizacije, a jedan od njih sjedi evo i kod ovoga stola, u svom kabinetu, nadahnut junaštvom Halturinova pokoljenja, i sam spreman za veliku stvar, kad se čovjek otima srednjovjekovnim preživjelostima, da bi poživio životom dostojnim svoje svijesti i svoga iskustva. Vasiljev gradi danas pilanu i diže koloniju na Dalekom sjeveru i na njegovome stolu stoji Lenjinova sadrena glava, nijemo promatrajući »Kurs više matematike za samouke«, nad kojim upravitelj pilane bdije čitave noći kao đače samouče, da bi se javio na prijamni ispit za viši kurs tehničkih rukovodilaca. Na zidu fotografija tog istog čovjeka, u sivom šinjelu carske ruske infanterije s furaškom na glavi, gdje stoji uz svoju djevojku, pred jednom platnenom kulisom, na kojoj je naslikan staromodan kabriolet, sa biciklističkim tookovima na žbice. Kako je ogroman razmak od onog mobiliziranog neukog ruskog vojnika u šinjelu, koji se kao kandidat carske smrti oprašta sa svojom djevojkom, do ovog upravitelja čitave jedne kolonije, koji studira kurs više matematike. To je danas jedan revolucionarni general, koji se kroz dim požara i baruta probio do svog kabineta s ogromnom švedskom peći, do velike staklene verande pune bujnozelenih fikusa i do biblioteke knjiga, rasutih po čitavoj kući. Da nijesu topovi »Aurore« potresli svijetom, naš Vasenjka bio bi se kao junak iz carskih bitaka vratio u svom mecima izrešetanom šinjelu u ovu gladnu derevnju, i on bi čitav svoj život bio prokuburio na gaterima gospode Aleksejevih, za gospođu Anu Ignjatijevnu i gospodina Diefenbacha iz Hamburga, a možda bi tek njegovi unuci bili doživjeli da ih unuci gospode Aleksejevih proklinju kao likvidatore svoje sreće.
Taj Novi Čovjek nije sentimentalan. On čita »Sovjetsku kulturu« i ostale književne listove, on citira Johna Reeda, Romaina Rollanda, Barbussea i odlomke tekstova sovjetskih pisaca od Borisa Pilnjaka do Erenburga i Majakovskog. Njegov komplet Lenjina nije samo ukoričena dekoracija nad divanom, nego komplet potcrtan na mnogim mjestima crvenom i modrom olovkom. Svaka riječ Lenjinova za ovog brigadira ima biblijsko značenje. Taj čovjek promatra svakog dana kod ručka i kod večere veliku geografsku kartu Rusije, na kojoj su crvenim krugovima markirane električne centrale, novi transformatori i novi izvori energije u milijunima kilovata, a vidi se na karti da se prostor od Arhangeljsika do Odese i od Tobolska do Baltika crveni od tih krugova, od tih livnica, od tog tisućutonskog ritma gvožđa i čelika. Kao najnoviji model transsibirskih lokomotiva, kroz mozak našeg generala tutnje veliki planovi elektrifikacije, industrijalizacije, kooperativa i svih onih političkih parola, kojima su ti ljudi pokrenuli mase u osvajanju Čovjekovih prava.
U pustom, prašumskom kraju to je novi tip ruskog čovjeka koji među sibirskim medvjedima mnogo više nalikuje Jack Londonovim kopačima zlata, nego ruskim inteligentima Antuna Pavloviča Čehova, na prijelazu stoljeća. Dok su ruski čehovski inteligenti danas stvarno u emigraciji (kao sve one Izabele Georgijevne, generalše i admiralše o kojima Ana Ignjatijevna sanja) ili čeznutljivo emigrantski nastrojeni (kao sva gospoda Aleksejevi), taj Vasiljev je borac koji je udario, jer je imao pravo, i koji ni u snu više ne misli da bi Ana Ignjatijevna ponovno trebala da sjedne u svoju kočiju ili da putuje u Hamburg ili Biarritz na svadbeno putovanje. Briga njega za Anu Ignjatijevnu i za njene suze. On gradi kupatila, daje bioskopske predstave, svira fonograf s Lenjinovim govorom, a svi ga kirijaši, drvosječe i radnici na gateru zovu Vasenjka i vjeruju da Vasenjka radi mudro, jer radi po planu koji nije pao s neba, nego raste po zakonu ruske zemlje. I kad ih Vasenjka jednog dana pozove, oni će uzeti svoje puške i svoje kacige i poći za njim, u njegovoj brigadi, na Ural, na Vladivostok, na Peking, kamo već bude Vasenjka naredio, jer Vasenjka je njihov čovjek.
Promatrajući Vasenjku, sjetio sam se Cromwellovih oklopnika i opet sam jedamput, u ovo apokaliptičko vrijeme, osjetio tvrdo tlo pod nogama.
Miroslav Krleža
Izlet u Rusiju
