Trajalo je očajno, crno-žuto, austrijsko, rieardovsko, luđačko klanje, nebo je bilo crno i naoblačeno, kišilo je, a ulice su odzvanjale od topota topova i oklop-nika. U škuroj golgotskoj polutmini stupale su čete gradom dan i noć; čuo se zveket oružja, po kasarnama brusili su bajunete, bolesne matere kisnule su čitave dane na ulicama i čekale na šaku pljesniva brašna, zvona su zvonila na svim crkvama i miljeli su sprovodi jedan za drugim u beskonačnost, i sve je bilo bolesno, sivo i beznadno, sve je gnjilo kao ratno umiranje što gnjije i sve je trunulo u truležu pojava i pojmova, u međunarodnim omjerima osuđenima na smrt i na propast.
Trajalo je očajno, crno-žuto, austrijsko, luđačko klanje, i nebo je bilo mračno, crno i naoblačeno; kišilo je i sve je izgledalo kao grob, a život gnjila lešina na dnu groba, u lijesu, zabitom sa stotinu čavala prokletstva, ludila, očaja, klevete, plaćene štampe i kriminalnih podvala, što su ih međunarodni štabovi objavljivali svojim podanicima u formi pobjedonosnih laži.
Onda su jedne noći radio-iskre s antena kronštatske tvrđave zapalile po svim radio-stanicama svijeta pet slova jednoga imena, i svi Morseovi strojevi na svim kontinentima i telegrafskim linijama zemaljske kugle otkucali su tih pet slova po globusu, i to je ime kao vjetar duhnulo i kao zastava zavijorilo se po svim prostorima, i po rovovima, gdje se čovjek klao i krvario. Bilo je to ime Vladimira Iljiča Lenjina.
Vladimir Iljič Lenjin javio se u evropskoj drami kao pojava Fortinbrasa i Richmonda u Shakespeareovim dramama, i tko nema uobrazilje da tu junačku figuru zamisli na krvavoj pozadini klaonice evropske kao stjegonošu osvetnika, taj nije deživio ovo naše vrijeme i nikada ga ne će pojmiti. Tko nema fantazije da lenjinsku pojavu osjeti kao simbol odmazde, taj nema fantazije da shvati u čemu leži zapravo smisao evropske drame, ako ta drama uopće ima svoj dublji smisao.
Tko nije za beznadnih kronštatskih dana godine devet stotina i sedamnaeste, kada je klanje trajalo već treću godinu, osjetio zanosnu dinamiku toga događaja, kada je Lenjin prvi put objavio svijetu parole, tko nije čitavim svojim tijelom spoznao, da se ovdje prvi put u historiji čovječanstva radi o ideji pomirenja i o simboličnom trijumfu čovjeka, koji nosi u ruci maslinovu granu, tko nije osjetio potrebe da svoje ruho prostre na trijumfalnome pohodu te pojave, da se pokloni i poviče Slava, taj prostornost toga imena i značenje njegovo ne će osjetiti nikada, jer je gluh i slijep za značenje naših evropskih tužnih i krvavih dana.
Lenjinovo ime značilo je godine devet stotina i sedamnaeste signal svjetionika nad brodolomom međunarodne civilizacije, i odonda pa do dana današnjega nije prošao ni jedan jedini dan, da Morseovi strojevi na svim telegrafskim linijama svijeta nisu otkucali ime tog čovjeka, i nije prošao ni jedan jedini dan, da ti telegrafi nisu o njemu javili po koju laž, podlost i klevetu. Sve tamne sile ovoga svijeta, sve banke, sve burze, svi kapitali, svi trustovi i karteli mobilizirali su protiv toga imena štampu i rotacione strojeve i hektolitre slagarskog crnila, bataljone plaćenih pera, kratkovidnu tradiciju, mamutsku glupost, interese, tenkove, generale i topove, te od umorstva i paleža do razvratnog ludila i pohotnog krvoprolića nema ni jedne podvale kojom nisu uznastojali da to ime zaprljaju, osramote i zatru. Pa ipak, eto, nakon dugih šest godina teške i krvave borbe (spram koje renesansne kondotjerske vojne izgledaju operetne isto kao i evropski ratovi od Tridesetogodišnjeg do Bonapartea i Bismarcka), to se ime uzdiže nad Evropom kao sunčana ploča, krvava još i mutna od tmine i magle u praskozorju, ali nesuzdrživo gigantski raste, kao jutarnja svjetlost iz minute u minutu.
Bezimeni milijuni robova i patnika, od evropskog civiliziranog radnika (čije se robovanje zove prodavanje radne snage) do kolonijalnog Crnca, koji robuje i danas još bez te dekorativne formalnosti, milijuni prostog i neukog svijeta osjetili su nagonom izbijene ‘i upregnute životinje, da se trgla jedna ruka da razbije hiljadugodišnji jaram, i od crnačkih kolonija na Kongu do Arkove tvornice likera u Vlaškoj ulici ustalasao se šapat pun mesijanskog ufanja i nade.
Zapisao je nedavno jedan putnik koji se vratio iz Španjolske, da je u Escorialu, u grobnici španjolskih kraljeva gdje u monumentalnim sarkofazima leže španjolski vladari i infanti od Karla Petoga do don Juana Austrijskoga, našao nad kraljevskim grobom kredom ispisano Lenjinovo ime: Viva el Lenin! Lenjinovo ime, ispisano nad grobnicom španjolskih kraljeva u Escorialu, jasno govori to isto, što možemo da čitamo i po crkvenim zidovima našega grada; to se ime zarezuje u kamenje egipatskih piramida i u koru drveća, u indijskoj džungli, a to znači da je Lenjinovo ime postalo legendom, koja će nadživjeti sve one sile što su htjele da ga zatru i pogase.
Lenjinovo ime rodilo se kao talas vihora, a kod takvih olujnih imena lični život čovjeka predstavlja neznatnu epizodu koja se gubi i nestaje, kao što se i kapljice kiše gube i nestaju u rijekama. Po svom ličnom životu Lenjin nije bio sretan. Tom najvećem konstruktoru tipa Petra Velikog ili Bonapartea (koje li bijedne usporedbe) nije bilo suđeno da sagradi kupolu nad svojom koncepcijom. Četrdeset i osam godina cromwellovski je čekao na svoju misiju, da bi poslije revolucionarne groznice od aprila do oktobra godine tisuću devet stotina i sedamnaeste postao oklopom, o koji se razbilo dvadesetak ratova, da mu taj pobjednički pancer probije kugla jedne nesretne djevojke i da se, bolujući od te više nikada nezacijeljene rane, sruši na gumijom obloženu dvokolicu sarkastičnog, demonskog, strindbergovskog priviđenja.
I baš zato, jer smo već godinu-dvije svaki drugi dan čuli kako umire, i jer su nam bankirske i banditske međunarodne brzojavne agencije dosada barem već pedeset puta zlobno javile da je već umro, i jer smo ga po fotografijama viđali bolesnog, ispijenog i umornog, vijest o njegovoj smrti nije nas zatekla iznenada.
Lenjinova smrt nije imala u sebi katastrofalnosti grmljavine miniranog kamenoloma, ona se javila sordi-nantno, kao pukla žica na violini. Lenjin je živio siromašno i skromno kao sluga, a umro tiho kao patnik. Njegov tjelesni lik potonuo je pred nama kao lađa za koju smo znali da je havarirana, te taj brodolom djeluje na nas više kao logična posljedica dugotrajnog stradavanja, nego kao katastrofa!
Beethoven budućih dana, bude li pisao Eroiku Evropske revolucije, ne će trebati da briše posvete Lenjinu, kao što je to učinio Ludwig van Beethoven, kad je brisao svoju posvetu Bonaparteu, čuvši da se ovaj okrunio za cara Francuske.
Intelektualni radnik i ideolog, Lenjin stoji sa svojih dvadeset knjiga pred historijom, svijestan da svoj tale-nat nije jalovo ukopao. Genijalan borac i konstruktor, Lenjin mirne savjesti može da kaže, da je poslije Arhi-meda prvi, koji se usudio da podigne zemaljsku kuglu iz njene svemirske tromosti. Kao čovjek, Lenjin je opisao tipičnu tragičnu liniju stradalnika, koga su bogovi pribili o kavkasku hridinu i zapovjedili jastrebovima da mu kljuju jetru.
Kao ideolog, kao konstruktor i kao čovjek Lenjin je svijetla pojava našega vremena: junak koji je pokazao kako bi trebalo živjeti u kaosu, kada se na svakome koraku zapaža gdje se stari oblici jedne dotrajale civilizacije lome pod težinom novih pitanja, i kako su sve moralno-političke sheme i suviše nedostatne, da bi odgovarale sve katastrofalnijem ritmu tehničkog razvoja. Kao ideolog Lenjin je spoznao kako marksistička formula londonsko-manchesterskog procedea u evropskoj tekstilnoj industriji (iz druge polovine devetnaestoga stoljeća) znači tek prvi osmorokut u mreži socioloških dijagnoza, i njegova neosporna zasluga u okviru marksizma jeste, da je svojom prirođenom violentnošću spriječio, da se ruska marksistička formula ne izrodi u formulu zapadnoevropskog reformizma. I kao što kapitalistička faza do svjetske konflagracije 1914 u historiji socijalizma nosi Marxovo ime, tako je danas već jasno, da će historijski period od godine tisuću devet stotina i četrnaeste do danas biti označen Lenjinovim imenom. Marksizam pretvorio se u Lenjinizam.
Lenjin je čovjek koji je promatrao čitav katastrofalni slom zapadnoevropske civilizacije 1914 iz perspektive tridesetoga stoljeća. Iz stvarne i nepokolebljive retrospektive, on je iz te utopijske daljine procijenio događaje između Rusko-japanskog rata, prve ruske revolucije i sloma zapadnoevropskog socijalizma uzvišeno i jasno, i samo tako se može objasniti, da je kao vepar bijesno napadao čitav taj teorijski, apstraktno formulirani reformizam i njegove nade, parole i iluzije u vrijeme, kada je to i takvo gledanje izgledalo manijakalno i pretjerano.
Ta retrospektiva iz tridesetog stoljeća davala mu je snagu da ne klone za teških i kritičnih dana četrnaeste i petnaeste, kada je kao osamljenik u svojoj ziiriškoj sobi u Spiegelgasse broj 12 propovijedao razvoj događaja u koji onda nije nitko vjerovao. Iz te svoje drugospratne sobice, što ju je bio iznajmio kod postolara Kammerera, on se je bakunjinovski osamljen zaputio na slavan pobjedonosni pohod od Kronštadta i Petrograda do Moskve i Vladivostoka, da od Hong Konga i Paname do Madagaskara i Maroka u mase robova ulije nove nade i da nasred široke ruske zemlje iskopa prvi solidni temelj Kozmopolisa.
Pa kad Čovječanstvo jednoga dana ne bude više gnjila i razdrta rana kao što je danas, i kada Sovjetska Republika ne bude jedina lađa što plovi smjerom Kozmopolisa, nego kad tim smjerom budu plovile čitave flote naroda i klasa, sigurno je da će na drugoj obali Vladimir Iljič Lenjin, kao gigantski svjetionik, pozdravljati lađe na ulazu u luku, kao spomenik čovjeka koji se prvi iskrcao na drugoj obali.
Miroslav Krleža
Iz knjige: Izlet u Rusiju
