Naropa
Tibet
Veliki sveci Tibeta: Tilopa, Naroa, Marpa i Milarepa. Među njima je Naropa veliki mag, biće neutaživo, žedno najvećih i najopasnijih tajni sveta, biće koje bi da je bilo opako, pokvarilo celo čovečanstvo, kao Sotonail. Njegov životopis kazuje kako je osvojio velike čarobne moći i kako je, što je više učio čarolije, sve dublje uviđao čarobnjačko i opsenjujuće svojstvo sveta i da je ovaj svet san duše.
Bela Hamvaš
O Naropi
Naropa je rođen 956. Na temelju tumačenja Marpinih tekstova navodi se da je rođen u Lahoreu. Većina izvora pak suglasna je da je rođen u nekom malom bengalskom kraljevstvu. Njegov otac, Shantivarman bio je lokalni vladar, a majka se zvala Srimati. Kao dječak već je počeo učiti o svemu prema brahmanskoj tradiciji, ali moguće je i da je njegov otac bio budist jer dječak je već kod kuće došao u kontakt s budističkim učenjem i počeo se za njih intenzivno zanimati. Njegov interes za duhovnost bio je tako velik da je već u dobi od osam godina na vlastiti zahtjev poslan u Kašmir kako bi mogao učiti od velikog majstora Gaganakirtija. Od Gaganakirtija je i primio laičke zavjete (tj. postao je laik praktičar). Naropa je proveo u Kašmiru tri godine učeći filozofiju od mnogih istaknutih majstora onog doba. Kad se vraćao kući, iako još dijete već je i sam imao nekoliko učenika koji su ga slijedili.
Iako je Naropa već tada htio postati redovnik njegov otac to nije dopustio. Naropa je tada rekao ocu: „Ako ne smijem postati redovnik onda želim oženiti djevojku iz brahmanske obitelji, koja je Hindu i koja je puna ljubavi i suosjećanja. Njezino ime je Sangmo i plavokosa je“ Također je dodao da djevojka mora imati 16 godina. Otac je očajavao jer nije imao pojma gdje naći tu djevojku pa se obratio prijatelju. On mu je rekao da ne brine ništa jer Indija je velika i sigurno će negdje naći baš nju. Taj očev prijatelj je jednoga dana vidio skupinu djevojaka kako beru cvijeće. U to vrijeme podrazumijevalo se da se cvijeće bere samo za pripremu prinosa bogovima i božanstvima u hramovima pa je to indiciralo da je riječ o hinduskim djevojkama. Počela je padati kiša pa su djevojke otišle. Kad su prelazile rijeku sve osim jedne rukama su pridržavale haljine dok je ta jednostavno hodala kroz vodu ne obazirući se što će se rubovi haljine smočiti, tako je čovjek zamijetio da je drugačija od ostalih. Na drugoj obali rijeke sjedio je prosjak i djevojka mu je dala nešto hrane. Kako je djevojka povrh svega toga bila i plavokosa čovjek je pošao k njoj i upitao je iz koje je obitelji. Rekla mu je da je iz brahmanske obitelji, da je njeno ime Sangmo i da ima 16 godina.
Kraljev prijatelj bio je vrlo sretan. Vratio se i obavijestio Naropina oca. Otac je sav razdragan obavijestio Naropu da je djevojka pronađena i da će ju ubrzo pozvati da dođe. Djevojčinim roditeljima poslana je delegacija sa stotinu slonova natovarenih raznim darovima od zlata, srebra i dragulja. Roditelju su pristali i brak je dogovoren.
Ime Naropine žene varira zavisno od izvora negdje se spominje pod imenom Vimaladipi pa i Vimalashri obiteljskog imena Niguma (pretpostavljam stoga jer Tibetanci indijska imena uvijek mijenjaju do neraspoznatljivosti tako da Sangmo i Niguma u tom kontekstu zvuči vrlo slično). Najčešće se ipak koristi ime Niguma pa ćemo njega i koristiti.
Iako je par živio skladno i sretno godinama, kada je Naropi bilo 25 godina, nakon osam godina braka dogovorili su prekid takvog života. Naropa je osjećao sve jaču potrebu za punim duhovnim životom u monastičkom okruženju, a i Niguma tj. Sangmo je duhovnu praksu počela shvaćati sve ozbiljnije. Par se službeno rastao i oboje su se preuzeli redovničke zavjete.
Bez obzira na prekid bračnog života Naropa i Niguma ostali su u bliskoj vezi te su čak kasnije živjeli više godina zajedno u Pullahari u Kašmiru gdje je Niguma služila kao pomoćnica Naropi u tijeku njegova studija i pisanja. Niguma je bila među Naropinim najnaprednijim studentima i njegova osoba od povjerenja. A u posljednjem nastavku ove priče ćemo ju ponovno spominjati. Dovoljno je reći zasad da je Niguma postala poznata yogini i jedna linija njenog učenja očuvala se u transmisiji do današnjeg dana.
Neposredno nakon odlaska iz obiteljskog doma Naropa je otišao u pustinjačko boravište Anandarama gdje ga je za redovničkog novaka zaredio opat Buddhasarana i učitelj Jnanaprabha. Sa njima je proveo tri godine u učenju filozofije Mahayane i Tantrayane. Nakon toga sljedećih šest godina proboravio je, kako smo spomenuli ranije, u Pullahari sa bivšom ženom baveći se pisanjem komentara Guhyasamaja tantre, Abhidharma-uttaratantre, Samvara-udbhava i Hevajratantre. U tom periodu Naropa je napisao i više drugih djela baziranih na učenjima Buddhe. Pullahari je kasnije postalo važno mjesto hodočašća među tibetanskim budistima jer je jedno od mjesta gdje je Marpa slušao Naropina učenja.
Nakon Pullaharija Naropa je iz Kašmira otišao na slavno budističko sveučilište onog doba- Nalandu. U Nalandi Naropa je nastavio studirati budističku filozofiju, Sutru i Tantru, s vremenom je postao najveći učenjak Nalande i opat toga monastičkog sveučilišta. U to vrijeme bila je tradicija da učenjaci drugih religija (npr. hindusi) dođu izazvati budističke učenjake na debatu. Pobjednik debate postao bi učitelj, a gubitnik njegov učenik, a dapače s gubitnikom i svi njegovi učenici. Stoga je bilo od ključne važnosti da sudionik debate zna o čemu govori. U cijeloj Indiji bilo je tako. Ako učenjak nije bio kvalificiran debatirati je bilo za njega vrlo riskantno. Iz toga su razloga četiri najbolja majstora iz Nalande bila izabrana za debate i svaki je bio zadužen za jedan od četiri ulaza tj. vrata na četiri strane Nalande na koja su stizali izazivači. Naropa bio je zadužen za sjeverna vrata, pobijedio je izazivače u mnogo debata te tako stekao mnogo učenika. U to vrijeme Naropa je bio štovan titulom Mahapandita Ahbaya Kirti (Tib. Jigme Dragpa) I on sam postao je uvjeren da je sad zaista veliki i ostvareni majstor. U Nalandi je proveo tada već osam godina.
Jednoga dana dok je Naropa sjedio čitajući neki tekst tamna sjena mu je iznenada pala na knjigu. Kada je pogledao što se događa ugledao je pored sebe strašno staru ženu vrlo neprijatna izgleda. Ona ga je pitala: „Što to proučavaš? Kakav tekst čitaš?“ A on odgovori: „Proučavam Guhyasamaja tantru“. A starica ga tada upita: „Znaš li pročitati riječi teksta?“ „Da, znam!“ odgovori Naropa i počne recitirati tekst.
Čuvši riječi teksta stara žena je postala tako sretna da je poskočila i počela plesati. Vidjevši to Naropa je pomislio: „Kako se starica razveselila kad sam joj rekao da znam čitati tekst! Reći ću joj da također tekst znam razumjeti.“ Pa reče: „Također razumijem i značenje teksta!“
Čim to izreče starica se smrkne, postade jako tužna i počne plakati. Zbunjen Naropa upita staricu: „Bila si tako sretna kad sam rekao da znam čitati, a sad si tužna jer sam rekao da razumijem značenje. Zašto?“ Starica mu odgovori: „Tužna sam jer veliki učenjak poput tebe laže. To je zaista jako tužno. Nisi iskusio Prosvjetljenje kako onda možeš razumjeti značenje? Kao učenjak pogrešno smatraš da je intelektualno shvaćanje isto što i iskustvo prosvijetljenog uvida. Danas na cijelom svijetu nitko osim mojeg brata ne razumije značenje riječi.“
Naropa je morao priznati da je stara žena u pravu. Tada se Naropa zainteresirao tko je njezin brat i gdje živi. „Moj brat je Tilo Sherab Gyatso. Nije sigurno gdje boravi ali ako ga želiš susresti pomoći ću ti.“ Na spomen Tilopina imena, Naropa je odjednom osjetio snažnu privrženost kakvu nikada prije nije osjetio. Misli o pronalasku Tilope su potpuno zaokupile njegov um. Htio je odmah krenuti i upoznati ga.
U Nalandi je tražio dopuštenje da ode. Rekao je jednostavno da ide susresti Tilopu. Svi učenjaci Nalande apelirali su da ostane i tri mjeseca su ga zadržavali. U snovima je Naropa primio još mnogo znakova da treba ići. Napokon je rekao kolegama iz Nalande da mu je jako žao ali da odlazi bez obzira tko tražio od njega da ostane. Pristao je ostati toliko dugo da studentima završi predaju učenja koja je započeo, ali odbio je započinjati bilo kakva nova učenja.
Stara žena koja se ukazala Naropi nije bila Tilopina rođena sestra nego je to bila dakini Vajrayogini koja je došla ukazati mu na njegove zablude i neshvaćanje u koje je zapao prebivajući na uglednom položaju sveučilišta Nalande te ga usmjeriti prema guruu Tilopi koji ga jedini može uputiti prema shvaćanju ultimativne prirode vlastitoga uma. Naropa je kasnije shvatio zašto je vidio Vajrayogini (koja jest yidam) kao staru babu sa „37 ružnih karakteristika“ Shvatio je da je u njoj vidio 37 svojih vlastitih svjetovnih umnih nečistoća i tada je izjavio: „Samsara to je vidjeti nedostatke u drugima!“
Tako je Naropa napustio Nalandu u potrazi za čovjekom koji će mu omogućiti Konačno Oslobođenje ali i besmrtnost njegova imena u povijesti duhovnosti i filozofije.
Vođen vizijama i snovima Naropa je zaključio da treba meditirati na Chakrasamvaru. Nastanio se na jednom groblju na jugu Indije (pustinjaci su često živjeli u blizini groblja jer su se hranili hranom ostavljenom kao prinos pokojnicima). Tamo je u šest mjeseci kompletirao svoju meditativnu praksu. Kada je završio meditaciju primio je viziju u kojoj mu je dakini preporučila da pođe na istok u potragu za Tilopom. Tilopu nije bilo lako naći, Naropa je postao premoren brojnim poteškoćama na svome putu. Više nije imao snaga da nastavi. Međutim u trenutku slabosti čuo je glas koji mu je rekao da je lijenost djelo demona i da jedino odrekavši se lijenosti može pronaći Tilopu i postići Prosvjetljenje.
Od ove točke nadalje svaka riječ Naropine biografije predstavlja konkretna učenja koja je primio na putu do prosvjetljenja. Opisuje se što je točno Tilopa naučio Naropu i što je nužno za pojedinca da postigne prosvjetljenje. Prvo što je učinio je da se odrekao lijenosti, jer inače ne bi imao šanse da postigne prosvjetljenje budući da nema prosvjetljenja u kombinaciji s lijenošću.
Naropa je postao vrlo ustrajan, još više nego dotad, danju i noću molio je za susret s Tilopom.
Ono što se događalo nakon toga svrstano je u 12 Manjih Poteškoća:
12 Manjih Poteškoća:
1.) Ubrzo je Naropa stigao na usku stazu s jedne strane omeđenu stijenom, a s druge rijekom. Nasred staze ležala je bolesna žena oboljela od gube. Zbog bolesti njene ruke i noge su skoro sasvim nestale, a rane su bile natopljene gnojem i krvlju. Kako je žena blokirala usku stazu rekla je Naropi: „Žao mi je ali ne mogu se pomaknuti, morati ćeš me sam maknuti ili me prekoračiti ili otići drugim putem.“ Naropa je zaključio da ne može ništa drugo nego preskočiti ženu. Začepio je nos i gledao u stranu jer prizor gubavice bio je odvratan. Skočio je preko nje na drugu stranu. Žena je odmah nestala na mjestu, a Naropa je čuo jasan glas koji kao da je dolazio s neba i govorio njemu direktno „ako pojedinac prakticira put Mahayane, onda mora imati ljubav i suosjećanje. Ako pojedinac nema ljubavi i suosjećanja onda ne prakticira put Mahayane i neće biti sposoban polučiti rezultat toga puta. Nikada neće biti sposoban naći učitelja. Sva osjetilna bića su kao naši roditelji, zato da bi prakticirao Mahayanu pojedinac ne smije isključiti niti jedno osjetilno biće.“ Nakon toga iskustva Naropa je nastavio razvijati Bodhichittu i pokušavao je rasti u ljubavi i suosjećanju.
2.) Nastavio je put istoka da nađe Tilopu, susreo je agresivnog psa koji je bio izranjavan, a njegove rane su bile pune crva. Pas je gnjevno režao ali nije se micao sa staze. Naropa ga je pokušavao na sve načine otjerati ali pas je bio nepomičan. Naposljetku je psa preskočio u velikoj žurbi da nastavi potragu za Tilopom. Opet se javio glas s neba: „Ako pojedinac ne razumije da su sva biće svijeta, iz sviju šest domena egzistencije, bila u nekom trenutku njegovi roditelji, pojedinac nikad neće biti u stanju susresti dobrog učitelja, a čak niti lošeg.“ Ti neobični događaji bili su, kako se na kraju ispostavilo, zapravo Tilopino učenje.
3.) Sljedeća osoba koju je susreo nosila je težak teret. Naropa ga je pitao da li zna tko je Tilopa i gdje živi. Taj mu je odgovorio da pođe na drugu stranu planine gdje će pronaći nekog tko zna odgovore. Ta osoba će rezati i kamenjem razbijati glave ljudi, dakle i njegovih (Naropinih) roditelja. Naropa je pošao i pronašao čovjeka koji se bavio sječenjem i razbijanjem ljudskih glava na kamenu. Pitao ga je gdje može pronaći Tilopu. Čovjek mu je odgovorio da zna gdje no prije nego mu kaže mora i on sam razbiti nekoliko glava. Naropa je na to spontano pomislio „ja sam redovnik, ja sam pandit. Dolazim iz visoke kaste. Kako mogu razbijati glave?“
Čim je tako pomislio, čitav prizor je nestao. Glas s nebesa mu je rekao da je u svrhu postizanja bilo kakve realizacije potrebno odbaciti privrženost egu i ponos. Bez razumijevanja da ne postoji stvarno „ja“, da nema stvarne individue, nikada neće postići nikakvu realizaciju.
U tome trenutku Naropa je shvatio da je svaki put kad je nekoga sreo u tome iskustvu bila lekcija koju treba naučiti. Obećao je da će nadalje pokušati naučiti svaku lekciju.
4.)Nastavio je dalje putem i susreo dvoje ljudi koji su zarobili trećega i svezali ga. Rasjekli su mu trbuh tako da su crijeva visjela iz trbušne šupljine. Naropa im je prišao i pitao ih da li znaju gdje može naći Tilopu. Ljudi su mu odgovorili da mu mogu reći ali prvo mora odrezati crijeva rasporenog čovjeka. Naropa nije mogao podnijeti bol koju je vidio kod ranjenika i odbio je odrezati crijeva. Ljudi su nestali i glas mu je rekao da je korijen Samsare privrženost, konceptualno prianjanje, prianjanje uz ideju o stvarnom „ja“ i da se toga treba otarasiti.
Tako je Tilopa Naropu suočavao sa vrlo ekstremnim situacijama kako bi mu predao učenja na vrlo direktan način. Riješiti se manjih privrženosti i uznemirujućih emocija nije tako teško ali u ekstremnim situacijama pojedinac mora biti sposoban održati um čistim bez zapadanja u bilo kakve reakcije. To je vrlo teško.
5.) Naropa je stigao do mjesta gdje je ugledao strašnu scenu. Neki čovjek je ulijevao vrelu vodu u otvoren želudac drugog čovjeka, a taj je vrištao i krv je tekla uokolo. Naropa je pitao da li zna gdje naći Tilopu. Čovjek je znao ali prvo je tražio od Narope da i on ulije vodu u želudac drugog čovjeka. Naropa to nije mogao učiniti.
Scena je nestala, a glas s neba je rekao Naropi da je učenje učitelja poput toka vode i da mora biti upotrijebljeno kako bi se očistile nečistoće vlastitoga uma. Ne može se to čišćenje ostvariti izvanjskim pranjem. Umna nečistoća koju je Naropa u tom trenutku trebao očistiti je bila njegova vlastita privrženost konceptu o sebi kao redovniku.
6.) Naropa je nastavio i stigao u prekrasan grad gdje je vladao kralj koji je poznavao Tilopu ali htio je da Naropa prvo ostane u njegovoj palači neko vrijeme prije nego ga pošalje k Tilopi. Naropa je prihvatio i ostao tamo dosta dugo obavljajući molitve za kraljevsku obitelj i živeći vrlo lagodno. Jednog dana kralj je tražio da Naropa oženi njegovu kćer. Kao redovnik Naropa je odbio. Kralj je inzistirao i postao vrlo ljut. Dao je svojim ljudima da Naropu pretuku. Naropa se naljutio i počeo svoje recitacije Chakrasamvare kako bi protiv kralja upotrijebio nadnaravne moći. Čim je počeo recitirati čitavi grad je nestao, našao se sam u pijesku.
Učenje iz toga iskustva je bilo da pojedinac mora napustiti žudnju i ljutnju. Inače neće biti moguće da pronađe učitelja, a bez učitelja oslobođenje je nemoguće. Naropa je u ovom slučaju demonstrirao žudnju ostavši kod kralja tako dugo, a ljutnju kad mu je zasmetalo što su ga pretukli. Još jednom nije razumio da to nije stvarnost te je time podučen da prirodu svih svjetovnih fenomena treba razumjeti u vidu sna.
Što god pojedinac iskusi stvoreno je vlastitim emocijama žudnje ili ljutnje. One stvaraju naš iskustveni svijet koji je bez stvarne esencije. Od nemjerljiva početka vremena taj svijet nikada niti nije postojao.
7.) Naropa je sada bio uvjeren da je u svim tim njegovim susretima bio Tilopa. Usmjerivši sve svoje molitve Tilopi nastavio je prema Istoku. Stigao je do velike šume. Pored njega protrčao je jelen za kojim je slijedio lavež pasa, a pojavio se i lovac. Naropa ga je pitao da li zna gdje može naći Tilopu. Lovac je odgovorio potvrdno ali prvo je tražio da Naropa ubije barem jednu antilopu, a onda će mu reći gdje je Tilopa. Narop je i dalje imao svoje sumnje jer bio je redovnik i nije mogao niti zamisliti da ubije živo biće. Istoga trenutka nestale su antilope i psi, a lovac mu je rekao da mora nadvladati prianjanje k samome sebi. Poput strijele koja ubija jelena njegovo razumjevanje mora dokrajčiti privrženost k vlastitom „ja“. Mora se osloboditi sumnji. Dokle gaji sumnje u umu neće biti sposoban naći učitelja.
8.) Naropa je došao na jezero gdje je susreo starog muškarca i ženu. Pitao ih je da li poznaju Tilopu. Odgovorili su mu da ga poznaju ali da prvo mora ostati kod njih na večeri. Žena je pripremala hranu bacajući žive žabe i ribe u kipuću vodu. Naropi je ponudila pripremljenu juhu. Naropa, vidjevši kako su žive životinje skuhane oklijevao je, upitavši se da li kao redovnik smije kušati tu juhu. Nadalje kako je bio redovnik nije smio jesti u večernje doba. Kada je Naropa pogled svratio u tanjur s juhom, muškarac reče ženi: „Ovaj čovjek slijedi nižu školu budizma, Theravadu, on ne smije jesti navečer.“ Tada je muškarac uzeo juhu s žabama i ribama i bacio ih uvis gdje su se razložile u obliku svjetla duge.
Starac je rekao Naropi da sve dok nosi u umu i najmanji koncept nižeg puta (Hinayana/Theravada) neće moći naći svog učitelja. Prije nego je nestao čovjek je još rekao Naropi da će sljedećeg dana ubiti njegove roditelje.
Učenje je ovaj puta trebalo ukazati Naropi na nužnost odbacivanja privrženosti konceptima manjeg vozila (tzv. nižeg puta budizma- Theravade).
Naropa je očekivao da će mu se ukazati čovjek koji zna gdje je Tilopa i koji ima ubiti njegove roditelje. Ovaj puta bio je spreman i odlučan učiniti sve što treba da sazna gdje je Tilopa.
9.) Sljedećeg dana susreo je čovjeka naoružanog trozubom koji se spremao ubiti njegova oca, a majku živu zakopati. Roditelji su vikali prema Naropi: „Pomozi nam, pomozi nam! Bili smo tako dobri prema našem sinu, a sad nas ovaj želi ubiti. Pomozi nam molimo te!“
Opet je Naropa pitao za Tilopu. Čovjek je znao gdje je Tilopa ali htio je mu Naropa prvo pomogne zakopati svoju živu majku. Vikanje i preklinjanje roditelja bilo je previše za Naropu i dalje je u umu gajio malu sumnju. Trenutno su roditelji nestali, a čovjek koji ih je namjeravao ubiti ga ja tada podučio da mora potpuno razložiti bilo kakav trag dualističkih koncepata, bilo kakvo prianjanje k objektu ili subjektu.
Čovjek je još rekao Naropi da sutradan neka pođe skupljati redovnički milodar.
10.) Naropa je pomislio da to znači da će možda susresti redovnika prosjaka koji će ga uputiti k Tilopi. Zato je i krenuo prema samostanu. Kada je stigao tamo ga je dočekalo nekoliko redovnika. Jedan među njima već je ranije upoznao Naropu, a ostali su čuli za njega jer Naropa je naravno bio slavni učenjak sa učilišta Nalanda. Pozvali su ga u samostan. Opet ih je pitao da li poznaju Tilopu i gdje ga može pronaći. Redovnici su mu odgovorili da ne znaju za velikoga učitelja Tilopu ali da znaju siromašnog prosjaka zvanog Tilopa.
Naropa je bio siguran da će susresti svoga Učitelja. Sa nekoliko redovnika zaputio se iz samostana do mjesta gdje je čovjek sjedio na zemlji. Svako malo uzeo bi žabu bacio je u vatru i pojeo. Budući da je Naropa bio uvjeren kako se radi o njegovom učitelju počeo se prostirati na zemlji preda njim te ga je tražio da ga primi kao učenika.
Čovjek je pristao, sa svoga tijela skupio je u šaku hrpu uši koje su ga opsjedale i dao ih Naropi rekavši mu da baci uši u vatru. Redovnici iz samostana gledali su u njega,a Naropa je oklijevao. Prosjak mu je tada rekao da ukoliko ne namjerava spaliti pedeset i jednu mentalnu manifestaciju koje se uzdižu u običnom umu ne može pronaći pravog učitelja.
11.) Naropa je sutradan nastavio svoje putovanje i stigao je do vrlo čudnog mjesta na kojemu se ljudi nisu ponašali niti izgledali kao obični ljudi. Jedna osoba govorili je bez jezika, drugi je bio gluh ali je slušao, slijepac je gledao, neki su hodali bez nogu, a mrtva trupla su plesala. Bilo je tu svakakvih čudnih prizora.
Naropa je postao smeten svim tim prikazama. No odjednom se osvijestio i shvatio da se mora sabrati i usredotočiti na potragu za Tilopom. U trenutko čim je to shvatio sve je nestalo. Glas mu je rekao da način na koji je tragao za učiteljem nije bio ispravan. „Učitelj kojega tražiš jest ostvareno biće. Kako bi ga našao moraš usredotočiti svoj um na njega. Kad god učiniš tako on će biti tu. Sada si upravo gledao sve te čudne prikaze i postao si smeten. Čudna bića koja si vidio simboliziraju da ne postoji stvaran subjekt ni objekt. Slijepac koji gleda simbolizira spoznaju da ukoliko želiš razumjeti prirodu uma, Mahamudru, moraš shvatiti da nitko ne gleda ništa, moraš ići iznad ideje da netko gleda nešto.
Osoba koja govori bez jezika i gluhi koji sluša zvuk simboliziraju da takva realizacija nikada ne može biti izrečena riječima.
Čovjek koji hoda bez nogu simbolizira da je priroda uma iznad dolaženja i odlaženja. Priroda uma ne dolazi odnekud niti odlazi nekamo.
Plešuća trupla simboliziraju da ti prvo moraš osloboditi sebe od ideje percipiranog objekta i percipirajućeg uma.
12.) Naropa je uvidio kako je svih 11 iskustava bilo djelo njegova učitelja i da nije zapravo shvatio potpuno sve što se dogodilo. Rastužio se i požalio što nije bio sposoban razumjeti. Odlučio je da nadalje mora ostati ne mjestu i meditirati.
Tako je i učinio ali budući da nije saznao kako pronaći Tilopu izgubio je svu hrabrost. Pomislio je kako možda neće uspjeti susresti svoga učitelja u trenutnom životu stoga je uputio snažnu želju da se sretnu u sljedećem te se konačno odlučio ubiti.
Uzeo je nož i stavio ga pod grlo, bio je odlučan da si nož zarije u grkljan. U trenutku kad je pomislio da izvrši čin pred njim se pojavio čovjek čija je koža bila neobične plavkaste nijanse. Naropa je istog trenutka shvatio da je to Tilopa. Ispustio je nož i pun štovanja poklonio se pred njim i pitao zašto ga nije mogao vidjeti prije.
Tilopa mu je odgovorio „Od kada si me krenuo tražiti ja sam uvijek bio s tobom. Koga god si susreo putem uvijek sam to bio ja. Samo prepreke u tvome umu, Naropa, sprječavale su te da vidiš učitelja. Sada si slobodan od prepreka i sposoban si da me vidiš.
https://blog.dnevnik.hr/vajrapani/2012/07/1630909852/naropa-ii-dio.html
Zadatak je da se spase stotinu knjiga. Svejedno je da li iz opsednutog grada, ili iz opsednutog sveta. Takvih stotinu knjiga s kojima bi se, ako bi nestale sve ostale knjige, uglavnom mogla uspostaviti književna linija čovečanstva
Ovom prilikom nije reč o tome da neko sačini katalog lektire za putovanje, ili da se iz razbibrige ponese na „pusto ostrvo“ sto svojih omiljenih pisaca, nego o tome da se priberu takva dela koja je već odavno trebalo da budu prevedena na sve jezike. Bar jedna od ovih stotinu knjiga bi uvek trebalo da se nalazi na noćnom ormariću, kako bi čovek, ako ne više, ono bar jednu jedinu reč pročitao pre spavanja i od istinskog sadržaja ljudskog bića bar nešto poneo sa sobom, kao svetlost, u noćnu tamu.
Pod stotinu knjiga ne treba podrazumevati sto svezaka. Ova situacija bi izazvala mnoge neobičnosti: kod Getea bi trebalo izostaviti Ekermana, ili pesme, kod Dostojevskog i Tolstoja sve sem jednog dela, kod dvotomnog Platona jedan tom.
Stotinu knjiga znači sto životnih dela, sto opusa, glavninu onoga što čini sto autorskih dela. Tamo gde je reč o samo jednoj jedinoj knjizi, kao kod Rablea ili Dantea, nema pogađanja. Moderni autori su pak višetomni; kod njih su naslovi knjiga predmet rasprave, broj knjiga je otvoreno pitanje.
Individualni ukus će izmeniti deset knjiga u ovom katalogu, možda dvadeset, eventualno trideset. Odstupanja se mogu napadati i braniti. Za pedeset dela svi ćemo se bezuslovno saglasiti; eventualno za šezdeset, u najpovoljnijem slučaju za osamdeset. Sudeći prema verovatnoći – za najvažnijih osamdeset.
Bela Hamvaš
