9. Jul 2009. godine
20:30
Pecara Stadium, Široki Brijeg
Attendance: 4,000
Referee: Igor Satchi (Moldova)
Široki Brijeg (Bosna i Hercegovina) – Banants (Jermenija) 0 1 Dashyan 87′
Mario Barišić je otvorio oči i vidio da se zavjesa pomjera u dnevnoj sobi tako polako kao da je neko namjerno dodiruje. Nemoguće da vjetar tako pokreće zavjesu – pomislio je Mario i zatvorio oči. Možda dolaze po mene. Tada su zaigrali kapci i opet se pojavile slike koje ga proganjaju pedeset godina – ljudi koji stoje i drugi koji pucaju u njih. Njegova bosa stopala koja gaze po kamenu i krvi. Iskolačene oči ljudi koje je poznavao. Oči ubica koje je takođe poznavao. Mario Barišić je tada pomislio da Boga sigurno nema. Bar ne onakvog kakvog su mu ga predstavljali. Kada je otvorio oči zavjesa je bila potpuno, kao zastava raširena i iza nje je vidio nejasnu priliku. Znao je da mu je unuk na utakmici, očekivao ga je kasnije.
– Jesi li ti mali? – pitao je.
– Mali?
Ivica Barišić je sa Škriparima bio na tribinama stadiona i navijao. Majka mu je tog jutra rekla da posjeti djeda, ali je on zaboravio. Kada se sjetio, pomislio je – nema veze, posjetiću ga poslije utakmice. Ionako mu je bio dosadan sa svim pričama iz milion ratova. Ivicu nijesu zanimali ratovi, ubijanja, krv na kamenu, zanimao ga je fudbal i djevojke. Bio je toliko ponosan na svoje prve seksualne avanture tog ljeta, da ih je svim drugovima prepričavao u detalje. Čak je i djedu ispričao, ali bez nekih pojedinosti. Sa djevojkama je išao u Borak i tamo u šumi ih sa uživanjem lagao.
– Isti sam ti takav ja bio – nasmiješio se djed.
– Isti.
Ljubo Barišić je sjedio kući i gledao utakmicu a mislio na svjetsku ekonomsku krizu. Novac koji je bio uložio u izgradnju stanova ostao je zarobljen, gradnja je zaustavljena, trenutno nije mogao ništa sa tim. Krediti koje je uzeo tako lako. Zelenaši. Znao je da će doći na poluvremenu. Znao je šta će da kažu.
Ljubo, ti si dobar čovjek ali mi moramo od nečega da živimo. Duguješ nam već previše. Sa kamatama cifra brzo raste, nećeš moći da platiš.
Drugi će reći:
Ljubo. nama ne odgovara da ti pobjegneš ili se ubiješ kao onaj prošlog mjeseca. Nama si potreban živ i sa parama. Nabavi glavnicu, a kamatu ćemo prolongirati. Tako jedino možemo nešto učiniti.
Mogu da vam dam sve te stanove koji se grade, ne mora mi ostati ništa – jedino to mogu reći, mislio je Ljubo Barišić.
Ljubo, nama ne trebaju stanovi. Ljubo imaš sina – reći će ti ljudi.
Ljubo je znao da će doći, znao je šta će govoriti.
Kada su otišli nastavio je da gleda utakmicu. Jedna ptica je sletjela na ogradu kuće. Pogledao je. Nikada nije vidio takvu pticu. Crvenu, sa ćubom na glavi. Pomislio je: kao da hoće nešto da mi kaže. Ptica je otvorila kljun i netremice ga je gledala.
Ljubo Barišić pomisli: možda je ovo smrt.
Je li moguće da događaji koji su se desili prije stotinu ili stotinu i više godina utiču na ono što se nama dešava danas? Jedno vrijeme sam se smijao takvim teorijama, ali sa druge strane – ko sam ja da se smijem i da kao nešto znam, kad ne znam, ništa, apsolutno. Šta se desilo starcu, kako će završiti otac, da li će sin nastaviti da laže djevojke dok sa njima šeta polumračnom šumom, zagrljen, pojma nemam. Kako mogu znati šta se dešava negdje daleko, sa nepoznatim ljudima. Ja ne znam šta se dešava sa vama, meni bliskim osobama, nemam pojma na šta pomislite, kada predveče pogledate oblake, šta li pomislite, kako li vam srce kuca. Ne znam ništa, i miran sam. I o toj porodici mogu da mislim koliko hoću i da pišem koliko hoću i opet o njima ništa da ne znam i da to bude u redu, normalno, sjajno, pristojno.
Iz knjige 52 kratke priče o evropskom fudbalu
