(Sjećaš li se Španije)
Došli su nenajavljeno. Kao hajduci, nekada, u ove krajeve što su dolazili, preko granice, odjednom, na prepad. Tri crna automobila pred mojom kućom, kasni je avgust, imam dovoljno posla oko vinograda i pčela da se ne zamaram sa nemilim gostima. Kroz hor zrikavaca jedva sam prepoznao glas starog poznanika.
– Ne ljutiš se – pita.
– Ne – slažem.
Došli su da me pitaju za savjet, došli su da me pozovu da im se pridružim.
Gledao sam ih i sve o njima znao. Iako daleko od svijeta i politike, sve sam pratio. To je kao neka neizlječiva bolest, jednom kada je dobiješ nikada te ne ostavlja na miru, ma koliko bio daleko. Politika.
Slušao sam šta pričaju, znao sam zbog čega su došli, bio sam umoran.
– Šta hoćete od mene?
– Da nam se priključite. Kucnuo je čas borbe za našu državu. Moramo zbiti redove. Kao kada ste se vi borili protiv fašizma i pobijedili.
– A protiv koga se vi sada borite?
Nijesam mogao da ne pitam.
– Mi smo se borili za srećnije društvo, za radnike koji imaju kući da donesu hljeb djeci. I pravili greške, ali bar nešto uradili. Protiv koga se vi borite.
Pitao sam, a htio sam još da kažem: pogledajte vaše automobile, stanove i jahte, pogledajte vaše privilegije, a pogledajte kako običan čovjek, kako narod živi. To nijesam pitao.
Rekli su:
– Sada je najvažnije da pokažemo drugoj strani da smo jedinstveni, da su sa nama osvjedočeni borci i antifašisti, oni koji su ratovali nekada protiv fašizma, i koji su sada digli glas takođe, protiv ubijanja i zločina. To ste vi. To je vaš život. Vaše je mjesto pored nas.
Nebo iznad nas je bilo nepomično i mrtvo. Zrikavci i ptice se nijesu čuli. Vjetar je prestao.
Kako da im kažem da smo se borili protiv takvih kao što su oni. Kako da im kažem da, ako bih bio na nečijoj strani, sad, prije odlaska u polja, na kraju puta, da bih bio na strani poniženih, na strani onih koji će, pitanje je dana, ustati i opet dići revoluciju protiv nepravde. Kako da im kažem da se u ovoj zemlji sve ponavlja…
Sumrak će pasti na ovo kamenito selo. Zrikavci će opet početi svoju pjesmu. Kako ću ih srećan ispratiti, sve te automobile, crne naočare i skupe satove.
I kada sam pogledao u nebo, u nepomično, mrtvo nebo, sjetio sam se. Negdje u okolini Gvadalahare, ležimo na obronku pjeskovitog brda, pušimo. I moj najbolji prijatelj mi kaže: kada se vratimo u Crnu Goru, učinićemo da svi ljudi saznaju šta im kapitalisti rade. Razumiješ li. Kada bi oni samo znali kako ih iskorištavaju, njihovu muku, njihov znoj, odmah će nas svi podržati, odmah će biti uz nas. Govorio sam mu da to baš i nije tako lako, da je teško promijeniti svijest seljaka i trgovaca i radnika i kafedžija. Da ćemo imati puno muke sa svim tim. Taj moj drug je poginuo nakon nekoliko dana, pao je pored mene kao proštac, na sred ulice, u gradu koji smo odavno zauzeli. Pao je na mjestu mrtav. Nijesmo imali pojma ko je pucao jer smo fašiste iz tog grada izbacili odavno. Gledao sam njegove ukočene oči i nebo, mrtvo nebo u njima i nijesam mogao da povjerujem, da je tako lako, tako grozno lako, umrijeti.
Da je to mrtvo nebo, tako lako, moglo biti, u mojim očima.
Ušao sam u kuću, legao na krevet i kroz otvoren prozor gledao nebo i zvijezde. Pomisilio na dan kada će Revolucija opet doći u srca i mišice ljudi.
Nasmiješio se.
I zaspao.
