Tumara gradom nedjelja,
ide od kuće do kuće,
ko da je slučajno naljegla,
pa ne zna šta će i kud će.
Zastane ispred izloga,
da tobož kosu popravi,
a otud nema nikoga
da je bar okom pozdravi.
U krčmi nađe tišinu,
na trgu, opet, tišina,
praznuju ljudi prazninu
i svud je samo praznina.
Tumara gradom nedjelja,
tek da vrijeme ubije;
ko da je greškom naljegla
pa sad bi nekud – što prije.
Vito Nikolić
