Piše: Muharem Bazdulj
Budućnost nas, kaže pjesma, uči da budemo sami, sadašnjost da budemo hladni i uplašeni. Pjesma nam ne kaže čemu nas uči prošlost, usprkos klišejiziranoj mantri o istoriji kao učiteljici života. Ipak, pjesma govori o Španskom građanskom ratu, a time, makar i implicitno, odgovara i na pitanje čemu nas uči prošlost. Prošlost nas uči vrijednosti nade, odnosno važnosti otpora beznađu. Lijepa je i poetična ona Džojsova definicija džentlmena kao čovjeka što se bori za unaprijed izgubljenu stvar, no izvan ljepote i izvan poezije unaprijed izgubljene bitke su besmislene. Uostalom, Džojsa Španija i tamošnji građanski rat – za razliku od njegovog zemljaka i, po našem izvoru, poznanika Goulda Verskojlsa – nisu zanimali. Zanimali su Vistana Hjua Odna, Ernesta Hemingveja, Egona Ervina Kiša, Džona Dos Pasosa, Džordža Orvela, kao i onog velškog rudara koji je otišao da se bori na strani španskih republikanaca, a koji je na pitanje vlastitog brata zašto ide u taj daleki rat odgovorio: Ako već ubijam zečeve, mogu ubijat i fašiste.
REKA MANZANARES: Španski građanski rat posljednji jeromantični rat u istoriji čovječanstva. Bio je to rat što je istovremeno bio i lokalni i globalni, ali ne zahvaljujući satelitskoj televiziji. Činilo se, naime, da od ishoda tog rata može da zavisi sudbina cijelog svijeta. Poruka sa plakata španske republikanske vlade, poruka po kojoj je šezdeset godina kasnije pjesma dobila ime, glasi: Ako budete tolerisali ovo,sljedeća na redu su vaša djeca. To nisu bile prazne riječi i bilo je jasno da to nisu bile prazne riječi. Ljudi koji su dolazili da se bore u internacionalnim brigadama nisu se borili samo za pravu stvar, borili su se i za sebe i svoju djecu. Ima Španija, naravno, kao zemlja, prekrasna i bezdušna, što kaže Kami, i sama od sebe jaku mitološku crtu. Emil Sioran joj posvetio nekoliko lijepih silogizama gorčine: “Redom sam obožavao i proklinjao znatan broj naroda; nikad mi nije palo na pamet da poreknem Španca kakav bih voleo da budem…” ili “Katolicizam je stvorio Španiju samo da bi je bolje ugušio. To je zemlja u koju putujemo da bismo se divili Crkvi, i da bismo naslutili ponešto od zadovoljstva koje biste mogli priuštiti sebi kad tamo ubijete nekog sveštenika”. Na tu vječnu špansku mitologiju nakalemio se, međutim, ključni istorijski trenutak. Kao u Gospodaru prstenova u Španiji su se sukobile sile dobra i sile zla u generalnoj probi bitke za svijet i za ljudske duše. To što su se borile sile dobra i sile zla ne znači da su se na strani dobra borili sveci. Ono Sioranovo “ubijanje sveštenika” nije svim republikancima bilo nužno strano. No pogrešno je tu potezati ideologiju Haškog tribunala. Španski građanski rat nije bio postmoderni rat navijačkih paravojski i pljačkaških plaćeničkih odreda. Bio je to rat u kojem je postojala svijest da se borba tiče nečeg većeg. Ima jedan stih Čedomira Minderovića koji taj podtekst Španskog građanskog rata efektno hvata. Kaže Minderović: Reka Manzanares što celim svetom teče. Rijeka što teče kroz Madrid u pjesmi, i ne samo u pjesmi, razlila se čitavim svijetom. Postoji cijeli niz knjiga, filmova i ljudskih sudbina koji to ilustruju. Svi znaju za Odnovu pjesmu Španija, za Orvelovu knjigu Kataloniji u čast i za Hemingvejevu Kome zvono zvoni. I nije to pitanje samo savremenika i klasika; Vojnici Salamine Havijera Serkasa izvrstan je moderni roman na ovu temu. Nešto je drugo suština. Srž je, naime, u ideji da postoji mogućnost trijumfa, da budućnost zavisi od nas samih. S tom idejom, sa idejom pobjede, su ti silni ljudi onomad krenuli u taj rat.
IDEJA: Zašto i skoro osamdeset godina poslije Španskog građanskog rata postoji ta nostalgična aura koja ga obavija, čak i kad znamo da je rat završio tako kako je završio, da je poslije uslijedio Drugi svjetski rat, holokaust i sve što je s njim išlo, a zatim i cijela istorija hladnog rata, pad Berlinskog zida i čitav ovaj vampirski epilog? Zbog ideje, a u onom kratkom vremenskom periodu dok je nije opepelila korozija svakodnevnih zloupotreba. Iza svih ideja, pa i onih najplemenitijih, danas stoji tekskup interesa nekorisnih ljudi. Nema više ideje vrijedne robije, vrijedne žrtvovanja. Žrtva ima smisla jedino ako se čini u ime nečeg većeg. To je ono Njegoševo: Neka bude borba neprestana!/ Neka bude što biti ne može;/ nek’ ad proždre, pokosi satana!/ Na groblju će iznići cvijeće/ za daleko neko pokoljenje! Kao i sva velika poezija, i ovi stihovi imaju smisla jedino ako se izreknu u pravom vremenu i u pravom kontekstu. U suprotnom, pretvaraju se u travestiju i svetogrđe. Ipak, sve naknadne travestije ne mogu da ponište trenutak kad stihovi odjeknu svom snagom i istinom. Kao što i naknadno znanje o ishodu ne mijenja čistotu i svrhu prvobitne namjere. Na pitanje “Zanima me da li bi opet išao u rovove?”, a u kontekstu Španskog građanskog rata, odgovor može biti samo jedan. Ljudi kojima sudbina udesi da se rode u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu često zamišljaju šta bi bilo da su rodili nekad drugo i negdje drugo, pa maštaju, recimo, o Parizu dvadesetih godina dvadesetog vijeka (kao u onom Vudi Alenovom filmu) i kako im Pariz daje sebe, u autentično doživljenom preplitanju grada i života, ne u vještačkom iskustvu turističkih tura. Sretao sam u posljednjih petnaest-dvadeset godina ljude, i one što su se borili u ratu i one što su bježali od mobilizacije, što u trenucima iskrenosti, posredovanih alkoholom ili bliskošću, bez poze ili pomodarstva, uz sekundu zazora zbog takvog povjeravanja, iskreno priznaju kako bi voljeli da su bili mladi hiljadudevetstotridesetih da odu u Španiju da se bore. Ima tu, naravno, identifikacije s našim ljudima što su tridesetih zaista otišli u Španiju. Nijedan partizanski nadimak nema tu simboličku težinu kaoŠpanac, svejedno naslanja li se na Milana Blagojevića, Žikicu Jovanovića, Antu Šarića ili Fadila Jahića. Ali nije to samo to. Suština je, ponovimo, u ideji što je mogla da združi rudara iz Velsa i studenta iz Velesa (dok još nije bio Titov), ideji da može da se zaustavi neman što je istovremeno bila i pred krajnjim evropskim sjeverozapadom i pred krajnjim evropskim jugoistokom, što je svuda, na svakoj tački kontinenta, bila na pragu, pred vratima, pred svakim vratima.
NA KRAJU PUTA: U naučnofantastičnoj književnosti, kao i u filmu, uostalom (odPovratka u budućnost do Terminatora), postoji topos povratka u prošlost, uz pomoć vremenske mašine, a da bi se u nekom značajnom momentu neke stvari napravile drukčije, odnosno bolje, pa da samim tim i budućnost bude drukčija i bolja. Na tom tragu su i svi oni silni fikcionalni ogledi iz alternativne istorije. Mogli bismo to osjećanje nazvati nostalgijom za Kairosom, bogom pravog trenutka. To je osjećanje najjače u vremenu poslije kraja (istorije), poslije Sudnjeg dana. Kako ono kaže Kafka:Mesija će doći onda kada više nikome ne bude bio potreban. On neće doći posljednjeg, doći će najposljednijeg dana. Mesija zapravo dolazi umjesto Kairosa, to je ustvari drugi dolazak; kad se niste spasili sami, doći će neko da vas spasi, makar u legendi, makar u priči. U posljednjim danima nema odbrane, u posljednjim danima, uoči najposljednijeg, skoro da postoje samo sjećanje i žal. Skoro, jer u tragovima ima još nečeg, u tragovima ponegdje ima života, ali skoro da postoje samo sjećanje i žal. Najposljednijeg dana nestaju i zadnji tragovi života i tada dolazi mesija, ali on više nikom nije potreban. Tada više nikom ništa i ne treba. A moglo je biti drugačije, da se u pravom trenutku radilo drukčije. Otud zapravo dolazi ta ogromna i zapravo, racionalno gledano, nenormalna popularnost fudbala. Fudbal je najbolja metafora takve vizije života. Sve se odlučuje u sekundi, u djeliću sekunde i najčešće nema popravnog ispita. Bilo bi lakše kad bi tako bilo uvijek, odmah bi se znalo da je poraz – poraz, no ovako uvijek ima nade, makar je i ne bili svjesni, nade što spava na dnu Pandorine kutije, u djetinjstvu čovječanstva. Zato riječ Španija tako moćno zvoni. Zato i poruka sa plakata zvuči dvostruko prijeteće. S jedne strane, da, to je ono što prvo pada na pamet: ako sila zla koja sada ubija djecu po Španiji ne bude zaustavljena, kad pobije djecu tamo, krenuće nekamo drugo da ih ubija. S druge pak strane, ako zlo pobijedi, i mi ćemo postati zli; vampiri pobjeđuju tek kada svi postanu vampiri. Ako bude tako, mi ćemo biti ti koji će pobiti vašu djecu.
Borba za slobodu uvijek je zapravo borba za slobodu izbora između dobra i zla. Ako te slobode nema, ako slobode nema, onda je zlo već pobijedilo.
Razgovarajmo o slobodi. Sjećaš li se Španije?
http://www.vreme.com/cms/view.php?id=1117279
