U vremenu provedenom na studijama u Beogradu bio sam Kišov intiman prijatelj. Bivajući često zajedno i stanujući jedno vrijeme u istom stanu, kroz razgovor i njegove postupke sam saznao o njegovom unutrašnjem životu, bilo da se radi o životnim željama, nadanjima i ljubavima, kao i o drugim emocijama koje se u čovjeku prepliću. Bilo je dana kada se ponašao kao da mu nije bilo stalo ni do čega. Ovakvo ponašanje gledao sam kao njegovo izmotavanje. Jednom prilikom, izlaskom iz Narodne biblioteke, na početku Kalemegdana, naišli smo na kolica za đubrivo. Tu je bio i fotograf. Kiš je ubacio svoje knjige u kantu i fotografisao se u ulozi čistača ulica. Kasnije na poleđini fotografije je napisao: Fušer, ti si svedok da su u ovoj kanti za đubre moje knjige. Nadam se da ćeš uskoro biti i svedok da sam u kanti za đubre — ja lično. (Možda me neće drugi prepoznati) D. E. Kiš. (Fušer je moj nadimak kojega mi je dao Pavle Zorić za vrijeme gimnazijskog školovanja… Boško Mijanović.)
Cijelo Kišovo djetinjstvo, prema njegovom svjedočanstvu, bilo je iluzija koja se hranila imaginacijom. Prema njegovom shvatanju život se nije mogao svesti na knjige, ali se ni knjige nijesu mogle svesti na život. Zato je volio da naglasi da je u životu imao dvije iluzije, onu životnu i književnu, koje su se opet međusobno toliko ispreplitale, da je naprosto bilo teško povući jasnu granicu i odrediti njegovu stvarnost, ako je stvarnost uopšte postojala u okviru imaginacije ličnog redukcionizma. Kišova perspektiva uzročnosti u redukcionističkim okvirima stvarala je izvjesne epifenomene iz djetinjstva u kojem su se opšte i posebno integrisali u metafizički korpus momenata koji su bihevioristički sklapali mozaik njegovog pisanja. Dvojnost njegove ličnosti koja se kategoriše i jevrejskim i crnogorskim porijeklom, doprinijela je njegovim izjavama da u ljudskim sudbinama ništa nije slučajno, pa je stoga i bitno gdje se neko rodio.
Larsen1 je istakao da je ličnost organizovani i relativno trajni skup psiholoških crta i mehanizma unutar pojedinca, koji utiče na njegove interakcije, fizičku i socijalnu okolinu. Zato se kod Kišovih uobličavanja i determinanti ličnih interakcija može primijeniti Olportova definicija ličnosti koja je dinamička organizacija psihofizičkih sistema unutar pojedinca, i određuje njeno karakteristično mišljenje i ponašanje. U jednom od svojih intervjua iz knjige Život, literatura,2 Kiš je na primjerima iz vlastite biografije i sopstvenog književnog djela pokušao da odgovori na važna pitanja iz djetinjstva, poput onog: „Zašto čitavo cetinjsko razdoblje i smrt majke nisu doživjeli milost uobličenja?” Njemu su u novosadskom sjećanju ostale idilističke čulne impresije koje su prekinute pucnjavom, sjećanjem na majku koja ga sklanja sa kreveta, gasi i pali svjetlo. I već tada, Kiš je označio ovaj period iz 1942. godine kao period prekriven budućim mrakom. Od ovog perioda postojaće interaktivni modeli unutar njegove ličnosti, koji će se nositi sa žutom zvijezdom, ali samo na „generalnoj probi” u sobi svoje kuće, i koja će u njegov karakter unijeti patetiku, kao zazoran odgovor ličnosti na patnju. U patnji se zidala individualnost koja je projicirala sopstvenim čulima i misaonom imaginacijom kojima je „domišljao” očev lik 1944. godine u improvizovanom getu u Zalaegersegu, individualnost koja će insistirati na pojedinačnom, jedinstvenom i neponovljivom, tražeći ovo trojstvo u svakom opisanom liku. Ali ta individualnost znaće primijetiti i holistički razotkriti kontekst cjeline. Svojim skalpelom će analizirati ličnosti biološkim i sociološkim pristupom, vodeći računa o evolutivnim karakterima pojedinca do njegove uslovljenosti socijalnim činiocima. I ovakav Kiš objašnjavaće negativnost likova u svom pisanju, zauzimajući reaktivističko objašnjenje ponašanju koje je uslovljeno spoljnim poticajima, pri čemu je tragao dugo za onim što bismo u psihologiji nazvali „kauzalni pristup” ili traganje za uzrokom: „Zašto se ponašamo na određeni način?”
I ovo je traganje odredilo Kiša u njegovim egzistencijalnim vrtlozima da otkriva onu sudbinsku sponu svega što jeste između onoga što je bilo i onoga što diktira kraj. Taj poriv da teorijom Šklovskog3 stvori svoj svijet oneobičavanja/ostranenie, Kiš je porušio automatizmima percepcije, seleći redukcionizam u ambivalentne pjesničke slike, koje su ličnim projekcijama davale čitaocu jedan sasvim novi pogled na događaje, činjenice, učesnike. Toliko mogućnosti umne ambivalencije mogao je ostvariti izuzetan duh koji se funkcionalno usmjeravao na postojeće dešavanje i pritom organizovao znanje posmatrača, što mu je omogućilo predikciju onih ponašanja i fenomena koji još nijesu ispoljeni ili opaženi, kao u slici kada je opisivao ubijanje Jevreja na zaleđenom Dunavu, a u redu za izvršenje smrtne kazne stajao je i njegov otac. I u tom momentu, njegova cjelovita obuhvatnost iz svake moguće perpektive posmatrača i analizatora daje sliku kroz objektiv kamere koja ima i mozak i emociju i onu toliko potrebnu objektivnost.
I pored objektivnosti, on je unosio iskrenost i znao je da kaže da je od tog dana njegov otac, koji je čudom ostao živ, zaradio dijagnozu — neurozu straha, kojom je je u kasnijoj dobi i on sam nalazio uzročnika u anksioznim stanjima koja su ga pratila i koja su određivala njegov odnos sa okolinom, sa njim samim. Anksioznost se u njegovom slučaju oneobičavala kroz njegova stvaranja. Ona je poput medijatora opservirala između njegovog ida kao teorije nesvjesnog iracionalizma, koji je u sociološkom smislu predstavljao psihologiju mase, i između ega, koji je svojom svjesnošću bivao ona intelektualna elita koja u svojoj teoriji saznanja nije bježala od realnog, nedokučivog, pa ni od okultnog, kao u priči „Ogledalo nepoznatog”. Kao što je i sam napisao na početku svog pripovijedanja, da ga započinje „in media res”, Kiš je uveo čitaoca u stvarnost sopstvene iluzije stvorene na osnovu članka iz lista Aradi Naplou iz 1858, u kojem se navodi strašna smrt oca i dviju kćerki na putu do kuće, kada ih u kočijama brutalno napadaju i još brutalnije ubijaju. Momenat okultnog u odrazu ogledala treće djevojčice Kiš je iskoristio da „kaže” kako su i spiritistička glasila „siguran znak čovjekovih magnetskih moći”.
Bez obzira na poznate i nepoznate uzročnike njegovih duševnih stanja, u centar svojih psihološko-filozofskih književnih opservacija Kiš je postavljao sasvim običnog čovjeka u neobičnim i nesvakidašnjim socijalnim, kulturološkim, ali i društvenim okolnostima.
U svoje narativne opservacije Kiš je unosio ličnu duhovnost, patnju običnog čovjeka i nevjerovatne događaje koji su gradili fabulu pripovijetke ili romana. Oneobičavanje u stilu Kiša imalo je primarni zadatak da čitaoca „sudari” sa glavnim likom u svim njegovim nesvakidašnjim kulturološkim i netipičnim situacijama, koje će iz svakog narednog pasusa uobličiti stil tradicionalnog pisanja i modernističke svijesti piščeve. Njegov pozitivizam će prikupljati činjenice i činjenična stanja, vezivaće ih motivima, kompoziciono slagati i maestralnim organizovanjem teksta izvešće makrokosmos iznad svake sjenke živućeg, stvarajući enciklopedijski priručnik podataka jednog života. Uloga pisca prelazi u drugi plan pred ulogom opservatora sudbina neznanih ili manje poznatih ljudi, čije je sudbine slikao od tehnike naive, preko ekspresionističkog fokusa do futurističkog krika uz naglašenu kubističku tehniku „lomljenja slikarske površine na djeliće”. I svaki će od ovih „djelića” imati drugačije vremensko-prostorne odnose. Sve su njegove slike fokusirane na lik, na izraz, facijalni grč u jasnim bojama dana, noći, smrti, snijega, i sve se boje daju odijeliti jedna od druge nevidljivom membranom na kojoj je počivalo njegovo oneobičavanje života ili smrti, jer za njega je smrt tek drugačiji početak novog života i on je se nije bojao. Naprotiv, u svom svijetu redukovanih činjenica Kiš je dao univerzalno pravo svim patnicima da vjeruju u bolji život poslije smrti, ne zato što je bio religiozan ili se antagonistički borio protiv ateista, već zato što je vjerovao u dobro i nadao mu se u bilo kojem obliku bilo kakvog života, pa i onoga poslije ovozemaljskog. Jer ovozemaljski pečati ostavili su isuviše traga na jednoj duši djeteta jevrejsko-crnogorskog porijekla, koje je slučajno kršteno i zbog te slučajnosti ostalo je živo.
Na mogućim slučajnostima i na onima koje je proživio, on se duhovno gradio, a istovremeno je duhovno „ličnog ja” ostavljao kao lekciju naučenog u svojim tekstovima, jer životna se škola najbolje na sebi uči.
U priči „Enciklopedija mrvih” on je ponovio sagu o besmrtnosti čovjekove duše kroz priču glavne junakinje koja se nakon pozorišne predstave „Sonata duhova” nalazi u biblioteci, bolje rečeno „sabirnom centru umrlih”. Opisom knjiga koje su lancima vezane za police osjeća se ateistički udio nemogućnosti vaskrsenja, nepostojanje drugog svijeta, dok religiozni dio piščev nagovještava individualnu zaslugu zagrobnom životu. Motiv smrti i vaskrsenja došao je do izražaja i u njegovim pripovijetkama „Simon Čudotvorac” i „Legenda o spavačima”. Ali nije samo motiv smrti taj koji, rekli bismo, anatomski presijeca ova štiva. Vaskrsenje i zagrobni život ili fikcija o istima skrenuće Kišovu priču na paralelne tokove ljudskih religioznih ili fiktivnih ubjeđenja ili stavova ka jednom istom, ali na individualan način, nekom drugom poimanju onog što se religijski desilo, odnosno, može da se desi u istim okvirima, po sličnom scenariju, ali sasvim osobno, različito od percepcioniste. Čak ćemo primijetiti da u svim ovim njegovim iluzornim maštanjima, koja vode ka otuđenju od religijskih legendi, postoji ono Kišovo fatalno odsustvo ironične distance. On je buntovno prkosio onom što je dobro poznavao iščitavajući Bibliju, ali je biblijsko ili neko drugo štivo iz Kurana bilo fenomenalna okosnica za nastanak metamorfostične biblijske priče u kojoj svako ima pravo svog viđenja, svog mišljenja, svog svjedočenja. Njegov će junak Simon u jednom trenutku reći da „Carstvo nebesko počiva na temeljima od laži, a krov mu je na dvije vode, od laže i paralaže.
I njihovi su spisi sastavljeni od lažnih reči i lažnih zakona, svaki je zakon po jedna laž: deset zakona, deset laži…” A onda, vjernici bi postavili pitanje: „Gdje je istina?” Kiš ima odgovor, ali u svakoj smrti Simona Čudotvorca odgovor je, nazovimo ga Kišov odgovor, da je „čovečji život pad i pakao, svet je u rukama tirana”.4 Dubljom analizom ove rečenice doći ćemo do Kišove tvrdnje po kojoj je književnost u svojoj dvostrukoj funkciji pisanja jedna od rijetkih distinktivnih dimenzija. Pad i pakao života Kiš je uslovio egzistencijalističkim osmišljavanjem u kojem postoji izvjesni strah od života, a ne od smrti, i na ovom fonu bi se mogla sagledavati neuroza straha njegovog oca, tako prisutna i u životu i djelima Danila Kiša.
Kišovi mentalni opisi su fakta koja su nastala na temelju činjenica o već naučenom, o onom što je znao, a tvrdnje o spoljnom svijetu gradio je na osnovu onih činjenica koje su se gradile u strukturi ličnog iskustva, oslanjajući se na lične opise senzacija i neposredno iskustvo, kojima je Kiš davao lični odgovor u svom književnom uobličavanju i oneobičavanju.
Mogući fizički uzroci iz spoljne sredine u Kišovom mentalnom sklopu svodili su se na objektivne činjenice, koje su se posmatrale u odnosu prema životu, a u korespondenciji sa njegovim određenim sklonostima u ponašanju. I ovdje na scenu stupa njegov super ego u onom sociološkom miljeu koji se odnosi na standardizovanje moralnih i društvenih normi, te su neka njegova djela poprimala onaj žanrovski novitet koji bismo mogli smjestiti u korpus literarnih izvještaja o neobičnom događaju, vrijednom pričanja. Čak i pripovijetka „Posmrtne počasti” korespondira sa „Enciklopedijom mrtvih”, jer je umrla jedna sasvim obična prostitutka, a zapravo neobična po svojoj harizmi, i svojom osobenošću „nagnala” na separatnu revoluciju u kojoj su mornari iz hamburške luke za jednu noć posjetili sve vrtove ondašnjih bogataša, pobravši im cvijeće kojim su prekrili njen grob. I ponovo Kiš daje objašnjenje o životu i besmrtnosti, čak suverenije od objašnjenja u „Enciklopediji mrtvih”: „Cveće ima svoju jasnu dijalektičku putanju i biološki ciklus kao čovek: od cvetanja do trulenja; proleteri imaju pravo na iste posmrtne počasti kao i gospoda; kurve su proizvod klasnih razlika; kurve su dakle dostojne istog onog cveća kojeg i gospođice iz dobrih kuća”.
Dakle, smrt je suverena onoliko koliko je život varljiv, ali na dostojan ispraćaj imaju pravo svi poslije ovog života, bez obzira na to koliko im on bio naklonjen ili ne. Iz perspektive uzročnosti u Kišovim redukcionističkim okvirima dešavaju se epifenomeni koji mogu biti objašnjeni uzajamnim odnosom drugih fundamentalnih fenomena. Smrt je čisti fenomen i njoj se, kako on kaže, „ne podvaljuje”.
Svi uzročni faktori dešavanja u trenu smrti i nakon nje su epifenomeni, a enciklopedijski pregled života pokojnika stvoriće se kao uzročna posljedica dijalektike mišljenja i preseljenja iz jednog oblika materije u drugi. I opet će enciklopedijski „tretman života” imati uporište u djetinjstvu koje će imati okvire socijalne nepravde i klasne borbe, kao u posmrtnom opijelu nad grobom prostitutke Marijete, koja je svojim životom sažela enciklopedijski bilans jednog nesrećnog života.
Džon Rols, Tomas Hagel, Ronald Dvorkin — začetnici egaltarističke vizije jednakosti svih, dobili su piščevu naklonost u pojmovima „Enciklopedije mrtvih” u kojoj se „po demokratskom programu istakla egalitaristička vizija svijeta mrtvih” kao „zrno utjehe”, jer ovozemaljski život čini rijeka koja neumitno vodi ka ušću, ka smrti. Ta neponovljiva prolaznost ljudskog trajanja zaokupljala je Kiša i na njoj je gradio svoje literarno-mističke, metafizičke oblike života ili tek projekcija, jer film života se nikada ne ponavlja i jedinstven je za svakoga, koliko se god činilo da postoji izvjesna sličnost, „svaki je čovek zvezda za sebe, sve se događa uvek i nikad, sve se ponavlja beskrajno i neponovljivo”.
Zato je i Kiš naglasio da je u „Enciklopediji” svako ljudsko stvorenje svetinja. A svako ljudsko biće ima dušu, individualnost i lični pogled na svijet koji nijesu zapostavljeni u „Enciklopediji”, u kojoj nije zapostavljeno ni poimanje Boga, pa ni sumnje u postojanje drugog svijeta. I u svemu je spona spoljnjeg i unutrašnjeg svijeta, spona koja insistira na materijalnim činjenicama koje se dovode u logičnu vezu sa čovjekom, sa onim što se zove njegova duša. A ono što može da se zbiva sa dušom, Kiš je opisao u priči „Legenda o spavačima”. Ne dajući definiciju smrti, on je napisao da ono što se desilo sa dušom u jednom momentu liči na san koji je više „mora života i mora smrti, mora neutažene ljubavi, mora vremena i večnosti”. I onda proizilazi da je život veća mora od smrti jer ima vrijeme, posjeduje trajanje i osjećanja, a smrt je drugačiji nastavak života, nastavak kroz drugačiji oblik koji je više san i u kojem postoji mogućnost reminiscencije bez bola i bez osjećanja, bez bola u duši. I za tu dušu Kiš je jasno naznačio da je čovjek izmislio mit o smjeni generacija kako bi lakše prihvatio misao o umiranju, jer užasno je saznanje smrti i sve što živ čovjek o smrti može znati, pa je i život samim tim strašniji jer posjeduje dozu straha u svom trajanju. Tamo gdje nestaje strah i počinje carstvo ravnodušja je ona tanka linija između života i smrti, momenat saznanja kad se živom „servira” neumitna i neizbježna smrt, poput cvjetova koji nalikuju raspukloj pomorandži u „Enciklopediji mrtvih”, koji su postali opsesivno-kompulsivni motiv slikarstva umirućeg od sarkoma. I sâma usporedba sarkoma sa ovim cvijetom, koji se mrtvački razvijao u utrobi čovjeka, dovešće nas u svijet Kišovog tumačenja simbola, jer simbol cvijeta koji podsjeća na narandžu je simbolika besmrtnosti koja krasi rijetke biljke, poput narandže, koju su u davnoj Antici nazivali „drvo spoznaje”. Umiranje tijela znači smrt sarkomu, ali njihovo trajanje preseliće se u neki drugi oblik, oblik spoznaje o besmrtnosti, jer su duša i narandža povezane mitom o besmrtnosti i vječnom, a ako postoji utjeha za smrt, kaže Kiš, ona je kada se ime nakon smrti nađe u nekoj enciklopediji kojom bi ovjekovječio svoju besmrtnost ili metafizički, u bibliografiji.
Daću za pravo da kažem da je „Enciklopedija mrtvih” njegova metafizički oblikovana poruka živima. Bezimeni su zavještali svoju besmrtnost njegovom univerzalnom Enciklopedijom, a besmrtni svojom bibliografijom. I ako povučemo paralelu, onda ćemo pronaći iste parameter za oba tipa „enciklopedista” — i jedni i drugi živjeli su životima kakve im je sudbina odredila, a oni su imali tek nešto mogućnosti da živote kanališu sopstvenim umijećem i iskustvom. Pripadali su sociološkim miljeima shodno materijalnom. I jedni i drugi imali su imaju svoje mjesto u istoriji, ne liče jedni na druge, zasebne su individue, a jedina razlika koja ih zaista dijeli jeste margina umjetničkog.
Odnosno, obični smrtnici mogu biti samo u jednoj enciklopediji, a neobični besmrtnici mogu imati bibliografske podatke u mnogim izvorima koji će se kao i „Enciklopedija mrtvih” baviti njihovim životima, uzevši u obzir sve objektivne činjenice i subjektivne prenose društvenih događanja.
Andrijana Nikolić
1 LARSEN, R. J. y BUSS, D. M. (2002). Personality Psychology: domains of knowledge about nature, 2nd ed. McGraw Hill (trad. Psicología de la personalidad: dominios de conocimiento sobre la naturaleza humana) cap. 3 (62–93).
2 Danilo Kiš, „Život, literatura”, priredila Mirjana Miočinović, Narodna knjiga, Podgorica, 2010.
3 Uvod u književnost: teorija, metodologija (ur. Zdenko Škreb, Ante Stamać), Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1998, str. 470.
4 Danilo Kiš, „Život, literatura”, priredila Mirjana Miočinović, Narodna knjiga, Podgorica, 2010, str. 26.
