Želju za pisanjem dobivam samo u eksplozivnom stanju, u groznici ili u grču, u stuporu što se pretvara u mahnitost, u raspoloženju svođenja računa, kad invektive zamjenjuju šamare i udarce. To započinje obično ovako: lagano drhtanje što biva sve jačim, kao nakon neke uvrede što smo je primili a nismo na nju uzvratili. Izražavanje je jednako zakašnjeloj replici ili odgođenoj agresiji: pišem da bih prešao na djelo, da bih izbjegao krizu. Izražavanje je olakšanje, neposredna osveta čovjeka koji ne može progutati neku sramotu i koji se riječima buni protiv bližnjih i protiv sebe sama. Indignacija je manje moralna, a više literarna uzrujanost, ona je samo vrelo inspiracije. A mudrost? Ona je upravo oprečno. Mudrac u nama razvaljuje sve naše elane, on je saboter koji nas oslabljuje i paralizira, koji vreba luđaka u nama kako bi ga umirio i kompromitirao, kako bi ga osramotio. Inspiracija? Iznenadni poremećaj ravnoteže, bezimeno sladostrašće samopotvrđivanja ili samouništenja. Ni jedan jedini redak nisam napisao pri normalnoj temperaturi. Pa ipak, godinama sam sebe sama smatrao jedinom individuom pošteđenom mana. Ta je gordost bila za me korisna: omogućila mi je da piskaram. Praktički sam prestao pisati u trenutku kad se moj delirij stišao, kad sam postao žrtvom zloćudne umjerenosti, kobne za onu grozničavost od koje istječu sve intuicije i sve istine. Mogu pisati samo ako, zato što me je nenadano napustio osjećaj ridikuloznog, sebe smatram početkom i krajem.
Pisanje je provokacija, jedno srećom pogrešno viđenje realnosti koje nas postavlja ponad onoga što jest i što nam se čini da jest. Konkurirati Bogu, nadmašiti ga samo snagom govora, to je podvig pisca, dvolične zvjerke, razdirane i zaslijepljene, koja se, izašavši iz svojega prirodnog stanja, prepustila gordom bunilu, vazda zbunjujućem, pokadšto ogavnom. Nema ničeg jadnijeg od riječi, a ipak se pomoću nje uzdižemo do čuvstva sreće, do najviše širine, gdje je čovjek potpunoma sam, bez i najmanjeg osjećaja pritiska. Ono najviše dostignuto pomoću riječi, pomoću samog simbola krhkosti! Možemo ga, čudno, doseći i pomoću ironije, pod uvjetom da ona, dotjeravši do krajnjih granica svoje rušenje, oslobodi drhtaje jednog naopakog Boga. Riječi kao pokretači obrnute ekstaze …U svemu što je doista intenzivno imaju udjela i raj i pakao, s tom razlikom da prvi možemo samo naslutiti, dočim drugi imamo priliku vidjeti i, još više, osjetiti. Ima još jedna, važnija prednost, koja je isključivo monopol pisca: ona otarasiti se opasnosti koje mu prijete od njega samog. Pitam se što bi bilo sa mnom bez tog dara za piskaranje. Pisati, to znači osloboditi se svojih grizodušja i svojih mržnji, ispovraćati svoje tajne. Pisac je rastrojen čovjek koji se služi riječima, tim smiješnim fikcijama, kako bi se izliječio. Kolike li sam muke i nevolje, kolike li sam kobne napadaje gnjeva svladao zahvaljujući tim slabašnim lijekovima!
Pisanje je porok kojega se čovjek može zasititi. Zapravo, pišem sve manje i manje i na kraju ću zacijelo prestati pisati, neću više nalaziti ni najmanje čari u toj borbi s drugima i sa samim sobom.
Kad se okomite na neku temu, svejedno koju, osjećate neku ispunjenost, praćenu neznatnom nadmenošću. Još neobičniji fenomen: onaj osjećaj superiornosti kad govorite o liku kojem se divite. Kako je lako posred neke rečenice povjerovati da ste centar svijeta! Pisanje i obožavanje ne idu zajedno: htjeli mi to ili ne, govoriti o Bogu znači gledati ga odozgo. Pisanje je osveta stvorenja i njegov odgovor na sklepano Stvaranje.
Preveo s francuskog Mario Kopić
[E. M. Cioran, Confession en raccourci, u: isti, Oeuvres, Paris: Gallimard 1995, str. 1625-1626.]
https://filozofskimagazin.blogspot.pt/2016/09/emil-cioran-ispovijest-u-malom.html
