Kao sijevanje daleke munje danas dođe pitanje šta je to što se događa?
Doduše svakog okrzne, no iz njega najprije pogodi jeza i strah, možda i ne toliko od onog što nas čeka, već od samog čekanja. Izgleda, neki, pa barem i prividni, mir mogao bi se ostvariti samo na jedan način: ostaviti sve i hvatati se za vrijeme bez sutrašnjice, bez jučerašnjice, za obezglavljeno vrijeme, za „ovo sada”. Njemu reći Da. Tome uče. Mi (s njima) učimo druge. I pravac u pakao. Na dosadan način ponavljati uvijek isto, a drugačijem se smijati. Zato se kaže: pakao je vječan. To nije samo grozna agonija svakidašnjice, već i mučenje prekriveno manijakalnim smijehom. Podrugljivo razmetanje onih koji vjeruju da su vidjeli sve, a perverzno uživaju u trivijalnoj i kičastoj naravi stvari. Naša muka isto je tako i užitak. Neko ili nešto kao da nas svakodnevno uvjerava da uživamo u vlastitom uništenju, a mi se sasvim svjesno predajemo. Iznalazimo slast i opojnost u činjenici da znamo za lakrdiju takvog čina. I ne ostaje drugo nego da pucamo od smijeha. Smijuljenje, cerekanje, ludiranje prokletih – to je i privatni i društveni život.
Svakom je dopušteno da ide kuda hoće i koliko hoće (i može), jer odavno znamo da je ionako sve isprazno i besmisleno. Svijet odjekuje galamom i bučnim smijehom onih koji osjećaju izvitopereno olakšanje, jer dublje ne mogu pasti. Sa svih strana manično „kokodakanje” stručnjaka koji likuju nad konačnom tajnom koju niko prije njih nije mogao otkriti, a ona glasi: ništa je sve.1
Ima nečeg krajnje nečasnog (filozofski nečasnog) u ovom bjesomučnom ubiranju značenja iz sredine nihilizma, mogućem samo na pretpostavci da je život besmislen i da nema nikakvu vrijednost, osim one koju mi odlučimo da mu damo. Sami patimo, sami umiremo i sami moramo izvući značenje iz svoje sudbine! Valja se privikavati na tvrdoću stvarnosti, jer ionako se sve završava u ništavilu, ili barem u rasapu na elementarne dijelove. To je onaj mnogohvaljeni „pogled bez iluzija”. Za njega je platonovsko gledanje, kao i „blaženo gledanje”, odveć djetinjasto, nedoraslo – samo puki izumi iz straha!
Ali otkud ova sigurnost i samouvjerenost hrabrih? Otkud baš na ovom mjestu? I kako može opstojati i zasnivati se, posebno u jednoj filozofiji? Je li lažna? I ti sigurni…, lažu li oni… sa sigurnošću?
Nije li njihovo bez iluzija najveća zamisliva iluzija?
Biti siguran da si u životu cjeloviti jahač…! Ko bi to mogao? Neki bog ili Luda. Ko može isključiti da smo, kako veli Pjesnik, „samo učenici u školi jahanja, a glavno jahanje tek treba doći”. Možda je to ono čega se svi bojimo! Zaista, šta ako je teza o ništavilu u koje sve ide jedini izum iz straha!2
Eto sablazni koju danas niko i ne želi čuti! Eto kukavičluka hrabrih? Eto onog strašnog od kojeg se gnjili! Pa nije li onda taj i takav nihilizam, s onu stranu mistifikacija savremene filozofije (i glamuroznih blebetanja njemu u čast), u stvari učinak laži i kao takav tvorevina Lažnoga?3
A laž, kako reče Dostojevski, nikad nije tek laž, puka laž, već uvijek neki projekt, zbiljski i sa zbiljom. Laž se prestoli, hoće da se zacari – a zacariti laž nije tek slagati, istinu izvrnuti, već to izvrnuto namjestiti za istinu (obezbijediti kao istinu).4 U toj raboti đavo oduvijek pokazuje svoj raskošni master potencijal. On je strateški genij. Njegove napasti i zavrzlame nikad nećemo pohvatati, ne samo zato što su ogromne i raznolike, već što taj ne-sveti-duh prevazilazi našu inteligenicju, kako svojim blefom tako i oštroumljem.
Poznate su Hristove riječi: Satana je „lažov i otac laži”, ali ne i njihova dubina, jer se rijetko i navode u potpunosti: „kad govori laž od svojega govori jer je lažov i otac njezin” (Jov, 8, 44). To da je otac njezin povezuje se sa lažju – đavo je lažov i otac laži. Ali on od svojega govori – ek tôn idiôn, što znači: đavo je iskren, ako je iskrenost reći ono što se ima u dnu sebe. No, ako đavo već jeste laž ne vidim kakvo bi mu zadovoljstvo bilo u tome da laž samo govori. Njegova iskrenost nije stalno lagati, već još nešto, mnogo važnije: istinu konačno povezati sa sobom, a ne sa sâmom istinom. Đavo govori sebe. Prisvojni genitiv se ne odnosi na laž, već na lažova. Đavo je otac lažova koji je on sâm! Sve njegovo preduzeće sastoji se u tome da bude otac samome sebi, radije nego sin Božji. Svima pokazati, obznaniti radosnu vijest – od vlastitih sam dubina, a ne od tamo neke Riječi!5 Kakva hrabrost! Zapanjuje, zadivljuje! Obećava! I ko da odoli tom junaku slobode?
Zaista, đavo mnogo obećava, ali nema čime častiti. Jedino što daje jeste oudeis – ništa. Nije to obično ništa, što riječ oudeis i sugeriše, već upravo ono ništa nihilizma što ne prestaje da ništi. Dovoljno je etimološki raščlaniti ovu riječ: oude-hei i sve će se reći: više ne jedan. 6 Ništa, ne kao puko ništa, već ništa kao nijekanje jedinstva.
Đavo je sav od tog nijekanja, njegovo biće sprečavanje je milosti! Nije li to i biće modernosti? Sasvim naše biće! Nismo li se sa đavolom onda pogodili u vjeri i prije nego sebe znamo?
Da bismo stigli dokle smo stigli i bili sebi dovoljni – valjalo je za to biti pribran, samosvjestan. Istrajavati na samoposmatranju. Bez odstupanja htjeti sebe. Pobogu, ne biti lutka čije konce vuče neko drugi, već konce vući svojom rukom. Slobodno, makar se vrtilo na Iksionovom točku i pilo vode samo iz sita Danaida…!
Vući konce svojom rukom, sad vidimo, isto je kao sebe vući za nos.
Mi uopšte ne znamo šta radimo u „svojoj slobodi”, šta s njom da radimo. Jesu li naša krhka i lomljiva pleća bila pogodna da izdrže teret preimućstava koje ona pruža?
A đavo… taj je uvijek znao, pa je njome i uzimao. Uostalom, on je u potpunosti (na svojoj koži) osjetio: samoposmatranje je jalovo i isprazno ukoliko se ne (pre)pusti nedokučivom milosrđu. Nužno skonča u ništavilu. Ali uz njega čovječanstvo beskompromisno pristaje kao uz uslov svog odrastanja – želi biti svojih ruku djelo. Odluka: bolje biti prazan i slobodan nego drugom služiti, ušla je u modernu svijest kao jedini ljudski izbor.
Tako đavo širi krila i podastire ih za čovjekov (slobodan) let.
Uvuče se u maštu i sjećanja, otisne svoj duh, i onda, kako kažu teolozi, majmunski oponaša ovaploćenje. A dobro kažu, jer đavolu nije stalo do ovaploćenja, radije prodire u žrtvu, dezintegriše je i uspavljuje (u anđeoski ili životinjski san, svejedno je). Zna da sviješću u potpunosti ne može zavladati, zato je i muči – sve intenzivnije tjera na samopročišćenja, osuđuje na samost lišenu svake objektivnosti. A toj mučenici, otkinutoj od svega, ne preostaje drugo nego da se od sad (pa zanavijek) napuhuje sobom. Njenu šupljinu jedino znanje može da hrani, jer puno je trikova. Zato ga đavo obožava. Dođe mu kao ovosvjetska magija: zarobljenost grijehom začas pretvori u emancipaciju, mržnju prema Bogu u ispravljanje nepravde. Ko nema gdje nasloniti glavu znanje će mu dati uzglavlje, proviđenje će brzo zamijeniti planiranjem. Ako treba – i svog boga sačiniti i vjerno mu služiti. Putem znanja „vjera vragova” savršeno prijanja uz našu dušu.7
Postoji „vjera zlih duhova”, „mudrost demonska” (Jak. 3, 15) „vjera knezova ovoga vijeka” (I Kor. 2, 6)! Da, „i đavoli vjeruju i dršću” (Jak. 2, 19). Glagol pistéuein, kojeg apostol upotrebljava, isti je onaj kojim se gotovo uvijek označava vjera vjernika, dok je glagol kojim se izražava učinak te vjere fríssein upotrijebljen samo ovdje, te znači strah, drhtanje i hladnoću.
Đavoli vjeruju, da… ali za kog vraga drhte?
Kad se kaže da đavoli vjeruju ne znači to da je vjera zlih duhova tek moguća, nego uvijek već na djelu, krajnje aktivna. Đavo sve čini da vjeru olakša, približi ljudima, učini zgodnom za praktikovanje, savremenom i progresivnom. Naprednjak je to u srcu (i glavi) svih naprednjaka, rodonačelnik tog, uvijek savremenog, vragolanstva. Jevanđelja jasno slikaju đavola koji je „glavom i bradom” (svojom „pojavom”) tu da ukaže na suštinsku opasnost i bezdanost vjerovanja – „usred blagoslova moguća je i osuda”. S druge strane, svojim djelom demonstrira da je svaka osuda vjere u Boga, u prinudi da rađa drugačiju vjeru, u principu čovjeku prisniju i prihvatljiviju: vjeru koja podiže samo glavu dok joj je mrsko sići u srce. 8 U tome je zaista ekspert: umije čak i ljubav sačiniti takvom da se ne živi. Baš kao ovu „ljubav na Zapadu”.9
Da ne bi bilo zabune, đavo ne želi dokidanje hrišćanske vjere, već samo da je oblikuje po svome. Cilj je ispunjenje vjere prema mjerilima vremena, njegovog zahtjeva i kaprica – hrišćanstvo svesti na moral, nasljeđivanje Hrista okrenuti u nasljeđivanje dužnosti. Ići uvijek lijevo od Boga (đavo je otac ljevičarstva, prvi od lijevih).10 Od paradoksa učiniti paradu. Jednom riječju, skloniti Krst, a njegovu sablazan rastvoriti u skandiranju ljupkoga korala.11 Novi čovjek ionako neće više ništa i nikog iznad sebe. Kao ni đavo, uostalom. On (taj đavo) pljuje po svemu što ga nadilazi, svejedno da li u pogledu volje ili inteligencije. A opet vjeruje, jer je prinuđen.
Hrist je tu, čini čuda, đavo sve to gleda svojim očima, i ne može ignorisati. Na vjeru ga ne nagoni milost, već oštrina inteligencije. Nema blaženog gledanja, zato se uvijek oslanja na znanje. Otud samo vragovima uspijeva da imaju vjeru.12
U takvoj vjeri nužno i drhte – jer natjerani su približiti se nedužnosti koja uvijek može razotkriti njihovu grozotu. No, s druge strane osjećaju i golemo zadovoljstvo (mogu protumačiti hijeroglif pred kojim ljudski razum može samo razbijati glavu), a gotovo redovno i ponos (jer vjera polazi od prodornosti vlastitog duha).
Đavolja vjera savršen je način da dobro i zlo izmjene uloge.
Ničeansko obećanje da će se izokrenuti sve vrijednosti ovdje je ispunjeno i više nego što se željelo.13 Sad đavo može ničice padati pred Hristom, zaklinjati ga Bogom, a uvijek biti pri svom, poput kakvog teologa koji je izvrsno upućen u vlastitu religiju.
Ali, jedno je vjerovati nešto (credere illum), a sasvim drugo vjerovati u nešto (credere in illum). Vjerovati da Bog jeste, vjerovati da je ono što on kaže istinito, to može svaki đavo. A samo oni koji ljube Boga, koji nisu hrišćani isključivo imenom, već životom i djelom, uspijevaju vjerovati u Boga. Vjerovati u Boga podrazumijeva pokret, kretanje prema Njemu. No, sve su prilike da đavoli umiju i ovo kretanje krivotvoriti i skroz okretati – jer vjerovati u nešto sa sobom vuče i ono quo creditur– čime vjerujem. S obzirom na quo creditur, motiv vjere vragova nije isti kao u istinskoj vjeri.14
Stoga će Akvinski razlikovanju credere in Deum (vjerovati-u, u odnosu) i credere Deum (vjerovatida je Bog takav i takav) dodati jedno credere Deo (vjerovati Bogu).15
Vjerovati Bogu više je od čina povjerenja, to je vjerovanje koje polazi od Boga, koje nije u domenu moje volje, već milosti (zato se i kaže vjerovati u Boga đavoli mogu samo u genitivu nikad i u akuzativu). Ali, osim ove tri mogućnosti (vjerovati da nešto jest, vjerovati u nešto i vjerovati nekome) čini se da jevanđelja od početka nude i četvrtu – credere in Deo, vjerovati u Bogu. „Obratite se i vjerujete u jevanđelju, u radosnoj vijesti” (Mk, 1,15).
Ko Bogu vjeruje i u njemu vjeruje, pošteno govoreći, nema vjeru, jer ona ima njega. Zato se i ne razmeće sigurnostima. Oni koji vjeru zaista svjedoče njeno umijeće često porede sa umijećem plivanja. Ko se ne opusti i vodi ne prepusti taj tone. Više tone što se jače upinje. Zgrčen je. Drhti, boji se. Uvijek i samo za sebe. Ko se pak vodi povjeri, ona ga pusti da slobodno počiva na njenoj površini. Isto tijelo, iste zapremine i težine, koje je do maločas propadalo sad pluta. Posumnja li na tren u mogućnosti vode tijelo postaje teže i ponovo tone. Kakva značajna lekcija koju priroda daje! Tako je nekako i sa Bogom. U Boga se može vjerovati, što za razum i nije tako težak posao: idem ka Bogu, sam, svojim snagama se probijam, svakodnevno se molim. Genijalni razum je savjetnik u službi Božjoj, ali njegovi džepovi puni su mita. Kvarljiv je, već se dogovorio sa strastima i čitavu stvar okrenuće da ugodi svojim hvalisavcima. Njegove molitve ništa su. Ne molim Boga, nego brbljam o sebi.
Vjerujem u Boga, ali Bogu ne vjerujem, jer nisam u Njemu. U stvari, vjerujem u Boga koji sam Ja. Jedno je sigurno, ko odluči da se vodi razumskim mudrovanjem mučiće se kao muva u paučini, dok sasvim ne malaksa.16 A onda dođe vrijeme i iz zasjede se pojavi pauk – onaj ko je dao mito, ko je finansirao laž. Ionako…, đavo uvijek dođe po svoje. A, kad se sasvim odomaći u našem svijetu, i pod svoje ga uzme (kao u modernosti) izgleda da mu je glavna zadaća (kao preduslov svih drugih) raspametiti hrišćanske ideje, učiniti sve da one polude. Možda je upravo tu i sva tajna sekularizacije!
Česterton je u pravu: moderne ideje u stvari su hrišćanske, ali poludjele hrišćanske ideje.17 Zaista, naš je svijet pun razbacanih ideja. Kad je Bog umro, s jedne strane, oslobađaju se poroci, kreću u pustolovinu i prave štetu, a s druge, oslobođaju se i vrline, pa i one pustolovno lutaju uzrokujući još strašnije štete. U tom oslobađanju ideje lude, jer su odvojene jedne od drugih, a najprije od istine koja ih sabira, i prisiljene na tumaranje u svojoj samoći bez cilja. Putem njih satanski će genij prisvajati dobro, a svaku našu želju da ga činimo skrenuti sa pravca. Neprijatelj odjednom postaje pokrovitelj i ujedinitelj svih učenja i vjera, s ciljem da u samom sebi stvori dostojan objekt opšteg poklonjenja.
„Stvoriti jednu veliku Crkvu svijeta, kao da Vječni apsolutno treba biti u modi, ili malu crkvu povlašćenih, kao da mu ne treba apsolutno nikog osim nas”!18 Ići ka mogućnosti apsolutne religije koja se ne bi zasnivala na hrišćanskoj ili avramovskoj paradigmi, već na tehničkoj (nešto poput čistog znanja)!
Možda ono za šta je danas prilika, veli Derida, prekoračuje vjeru i postaje „program” ili „dokaz”19 – đavolji diktat, vjera vragova u svojoj čistoti. Ideja, šema, plan, intelektualna provokacija, sračunata da se na nju „pecaju” podjednako i bezbožni i vjerni. Uvijek savršeno poništenje budućnosti.
Niko to ne uočava kao Dostojevski. U ovoj stvari naprosto je prozorljiv. Demonsku avanturu ne samo da je prozreo već je najavio i besprijekorno izlistao svjetskopolitičku karijeru Sataninu.20 I samo lud ne bi poželio da mu čuje glas…
„Kristalni dvorac budućnosti” Dostojevskom se isprva javlja kao san ubijeđenih ateista (jurnuti na Boga i svojom rukom napraviti raj na zemlji) da bi u Braći Karamazovi zaronio do najdubljih razina tajne budućeg Antihrista. Bezbožna država socijalista samo je uvod u buduće globalno carstvo Satanino. Kad je vođena otvorena borba protiv Boga bila je to još uvijek satanska pobuna, prometejska drskost, ali ne još i kraj svjetske istorije. Iz ateizma u mlazovima šiklja moral nihilizma. On i nije drugo do primjenjeni nihilizam.21 Ateizam gradi carstvo nasilja (u otvorenoj mržnji prema Bogu), ali to je samo jedna etapa na putu ka globalnom carstvu laži i prevare. Ono će biti podignuto kao opšta, vaseljenska Crkva da hrani narode najprije svetim imenom Božjim, a onda onim što od Boga ostane – demokratijom, ljudskim pravima. Đavo je pacifista. Sve narode nahraniti da bi se doveli pod žezlo jednog nastavnika „koji se protivi i preuznosi iznad svega što se zove Bog ili svetinja, tako da će sâm sjesti u hram Božji kao Bog, tvrdeći za sebe da je Bog” (II Sol, 2, 4).22
Strategija Satane sada je pomirenje i izjednačavanje sa Bogom, neka vrsta globalne sinteze, uspostavljanje najosnovnije jednakosti u čitavom čovječanstvu: jednakosti po sveopštoj sitosti!23
Satansku mudrost proslavlja Ivan Karamazov u Poemi o Velikom inkvizitoru, kao vrli predstavnik svih zapadnjačkih osporavanja. Svi zapadni ateisti i poricatelji Boga u odnosu na ovog žutokljunog studenta puki su osnovci. Njega inspiriše sam Poricatelj, „duboki duh”, jedini koji poznaje tajne ljudske sreće. Ivan je ubijeđen da onaj koji je bezuspješno sablažnjavao Hrista uvijek ima snage da sablazni nas, naše države i crkve. I zaista, tu ne griješi.
Svoju priču, legendu, otvara prizorom u Sevilji, krajem XV vijeka – Hrist je na ulici i gomila se skuplja oko njega. Veliki inkvizitor sve posmatra i naređuje da se Hrist uhapsi. Kad padne noć odlazi zatvoreniku u namjeri da mu, napokon i u miru, obrazloži svu ludost njegove ideje.
Želio si da osnuješ svoje kraljevstvo na onoj slobodi koju ljudi mrze i od koje će stalno bježati u bilo kakvu idolatriju, čak i ako je riječima slave. Ljudima bi trebalo oduzeti slobodu, a ti si ih učinio slobodnijima. Ti si im povećao broj idola i sukoba među idolima i čovječanstvo zavjetovao nasilju, bijedi i neredu.24
Očigledno, Inkvizitor nije vulgarni racionalist, zna sve što znaju junaci podzemlja (od Stavrogina do Kirilova); pobožna inkarnacija sve je pokvarila – petnaest prošlih vjekova i četiri buduća (koja najavljuje) služe kao potvrda njegovih riječi. Za razliku od Ničea i Frojda, ne brka Hristovu poruku sa psihološkom bolešću do koje je stigao; ne optužuje Hrista da je potcijenio, već precijenio ljudsku prirodu. Ono što nije shvatio jeste da moral milosrđa nužnim načinom skončava u mazohizmu i poniženju.25
Kakva milost! Ljude treba silom uvesti u vjeru!26 Ali, ovu vanjsku prisilu Inkvizitor hoće duboko splesti sa potčinjavanjem duše. Ljudi su takvi da im trebaju čuvari savjesti, koji će ih unaprijed poštedjeti teške brige izbora; ne trebaju ni misliti ni htjeti, u suočenju sa smrću neće im se objaviti njihova sudbina. Predviđena je duhovna eutanazija (jedina stvar koja se gotovo besprijekorno čini do dana današnjega). Za kojeg đavola onda hrišćanski Bog! Jer šta je on nego tvorac slobode – tog pakla za ljude. Zato Hristu oprosta nema, nije moguć, jer nije on neko kome manjkaju upozorenja. Zar mu đavo u pustinji nije otkrio i istovremeno stavio na raspolaganje tri instrumenta stabilnosti, dobrobiti i sreće čovječanstva: misteriju, čudo, autoritet?
Da li se „moglo reći išta istinitije od onog što je đavo tada obznanio u svoja tri pitanja, a što si ti odbio i što si u Pismima nazvao iskušenjima? A zapravo, ako se ikad na zemlji dogodilo pravo, pravcato veliko čudo, onda se dogodilo toga dana, dana tih triju iskušenja…”
Pretpostavimo da su (ta pitanja) „nestala iz svjetskih knjiga, da bi ih trebalo ponovo formulisati… i da u tu svrhu okupimo sve mudrace svijeta, državnike, prelate, naučnike, filozofe, pjesnike… vjeruješ li ti da bi taj areopag ljudske mudrosti mogao da smisli tako snažna i tako duboka pitanja kao ova koja ti je zadao moćni Duh?” 27 Sama ta činjenica jeste dokaz da imamo posla sa vječnim i apsolutnim duhom, a ne sa prolaznim ljudskim. U pitanjima je „sažeta u jednu cjelinu i predviđena sva buduća povijest čovječanstva, i iskazana tri lika u kojima će se steći (sabrati) sva nerješiva protivrječja ljudske naravi na cijelome svijetu”.28
U svojoj „pustinjskoj oluji” đavo je iznio sve što je čovjeku potrebno da zna, kako bi ostvario sreću ovdje i sada.29 Dostojevski ne slučajno naglašava riječi Lukinog jevanđelja kojima se završava cijeli prizor Isusovog napastvovanja: „pošto iscrpi sve kušnje, đavo se udalji od njega do druge prilike” (Lk, 4,13). Iscrpsti – syntelein, može se prevesti i kao dovršiti, zgotoviti, izvršiti. Onda iscrpiti kušnje mogli bi da znači – đavo je svoje obavio, pokazao dobro obavljen posao, promovisao zadaću koja ubuduće ima svakog da zaokupi, do te mjere da se zaboravi na sve ostalo, a ponajprije na Boga i na bližnjega.
Sve do danas, đavolja napast u svojoj socijalnoj i povijesnoj dimenziji ne prestaje biti provokacija za čovječanstvo, u njegovim različitim zajednicama, grupama, narodima…, kako bi izabralo između jednog ili drugog tipa čovječanstva, jednog ili drugog tipa solidarnosti.30
Ivan Karamazov pohvalu Satani upriličuje uz veoma jaku argumentaciju. Nije mu teško da prihvati Boga, ali kako da prihvati Božji svijet u kojem stradaju nevini? Jedna suza djeteta – sjetite se, ona je dovoljna da kaže, kao i mi što bismo rekli: „treba nam odmazda… i odmazda ne u beskonačnosti negdje i nekada, nego ovdje već na zemlji i da je sami gledamo”. Kao sinovi zemlje, odvažni sinovi, zajedno sa Ivanom, hoćemo da se sva eshatološka očekivanja ostvare ovdje i sada (u ovom svijetu). Zbog toga smo, uostalom, u stanju izvesti skok (danas tako raširen) od nevjerovanja do svevjerovanja kroz stupanj lične vjere: u vjerskim stvarima hoćemo direktno i bez odlaganja ni iz čega da postanemo sve.
Ko je spreman da čeka mora da je lud. Valja preuzeti inicijativu i ovaj put ne omanuti tamo gdje Hrist naočigled propada. Da…., ovo treba već jednom reći, naglas reći: Hrist je nemoćnik, ne odgovara očekivanjima, promašio je, jer život nije izmijenio.31 Sa njim je i hrišćanstvo osuđeno na propast, ne pruža izvjesnost. Ostaje šuplje.
Stvari se onda moraju popravljati. A opcija nije mnogo: ili Boga odbaciti – vratiti mu kartu, ili priznati ga u ličnosti njegovih svještenika i „gvozdenom rukom utjerati čovječanstvo u sreću”. Ili ateizam ili teokratija; ili kristalni dvorac razuma ili vavilonska kula vjere.
Ali i jedno i drugo u krajnjem se svodi na isto, jer od istog i polazi: od osnovnog pitanja teodikeje, kako opravdati biće svemogućeg Boga strašnim djelima koja se u svijetu čine? Zar iza ovakvog užasnog svijeta ima Boga? Kad bi ga i bilo, može li se opravdati?
Ko Jovov krik mijenja pitanjem, Hrista je već (i zavazda) prošao, zavjetovao se razumu, te nužnim načinom ulijeće u Ivanovu dilemu (ili ateizam ili teokratija). No, dilema je prividna, jer suprotna rješenja suštinski se slažu. Onaj ko vlast Boga ostvaruje na zemlji ne može ne biti već ateista. Sámo htijenje da se Božja vlast ustoliči ovdje i sada pretpostavlja nevjerovanje u Boga, kao što istovremeno podrazumijeva i đavolju vjeru koja dotura pitanje teodikeje, huškajući čovjeka da stvar riješi svojom snagom – snagom razuma.
Đavo zna: gdje Biblija nudi rješenja razum će vidjeti samo nerješivosti i nastaviti lupati svojim čekićem. Ishod je uvijek isti: odbacivanje božanskog nauka.
„Sjeme palo na ovu zemlju mora patiti i umrijeti da bi dalo klice i plodove u životu vječnome” – Isusova parabola iz Jevanđelja po Jovanu čini suvišnim pitanje teodikeje, pod uslovom da se vjeruje u Bogasijača.
A razum baš tu sikće kao guja u vrele dane. Stoga i Ivan, sobom opijen, a đavolom zavitlan (kao i brojni tumači), ne može (i neće) da vidi ono što Aljoša smjesta primjećuje. Naime, Ivanova veličanstvena legenda nije ništa drugo do scena iz Jevanđelja, samo ponovljena i razvijena. Ko preskoči ovo mjesto uzalud će potom razbijati glavu smislom Aljošinog ćutanja pred argumentima novog zavodnika. Očekivati od Aljoše ulazak u razumsku argumentaciju bilo bi isto kao od Hrista tražiti da na uzvisivanje Satane odgovori odbranom Boga. I jedno i drugo elementarno je nepoznavanje smisla hrišćanskog nauka.
Legenda se ne mora pobijati, jer su sa hrišćanske tačke gledišta đavo, Veliki inkvizitor, Ivan Karamazov, u pravu.32 Zemaljska moć jeste đavolska.33 Đavo je daje kome hoće (kako to kaže Lukino jevanđelje). Ovu tvrdnju Hrist nikad ne poriče. Stoga i ne ulazi u naivnu odbranu Boga pred đavoljom argumentacijom. Jesus autem tacebat!34
Samo ako ovo previdi Ivan može vjerovati da đavolu pjeva panegirike. U protivnom bilo bi jasno da Hrist govori sve što on ima namjeru reći. Hvalospjev Satani prelio bi se u slavu Hrista. Da li je to namjeran učinak rafinirane umjetnosti Dostojevskog ili spontan ishod ljubavi, koja se, čak kad dopusti riječ protivniku, ne može sasvim savladati?35 – o tome je smrtniku stalno misliti.
Pošto je predvidio čovjekovu pobunu, Hrist je predvidio i patnje i razdore koje bi njegov povratak izazvao među ljudima. On je prvi koji je od čovjeka htio napraviti natčovjeka, ali sredstvima koja su u suprotnosti sa prometejskom mišlju.36 Ljubavlju i u ljubavi da se gradi, a ne nekom svojom snagom i pameću37 – da bude bogočovjek, a ne čovjekobog.38
Ali Ivan nema vremena za hrišćanstvo, žuri ga označiti šupljim, odveć mlitavim, kako bi se on jače isprsio. Da je hrišćanstvo šuplje – nije li to opšti utisak u vezi s njim do dana današnjega? A ova žurba nije li, u međuvremenu, postala pravilo? Umjesto sjaja božanskog neka Ja blista!
A šta je, u stvari, šuplje? Hrišćanstvo kakvo je ono zapravo, ili ono što u njegovo ime podmećemo – neka građanska pobožnost koja svojom površnom metafizikom zasjenjuje oči? Može li se to dvoje uopšte izjednačavati? Ko tvrdi da može i izjednačava laže li?
Zapravo-hrišćanstvo – ko je još s tim imao posla? Je li ga ikada imao? Prihvatanje hrišćanstva za sobom povlači (između ostalog) i prihvatanje ideje o riziku kojeg ljudima, pored viška slobode ili milosti, donosi Hrist. A to Ivan neće, nikako neće. Neću ni Ja. Neće niko. U stvari razum to neće, jer bi u suprotnom sagorio vlastitu autonomiju. I zato naprosto mora da krivotvori. Zarad sebe od laži i polazi: naime, od đavoljeg postulata o nedovršenosti Hristove misije.39 Onda na njega mora pasti zadaća da započeti Božji posao završi po svome. Sad se samo dvoumi na koju stranu da udari: ateizam ili teokratija. Dvoumljenje je u stvari sabranje oko istoga – elementarnog bezbožništva. Tražiti od Crkve ili umnih ljudskih glava da uspostave harmoniju na zemlji znači već odbaciti Boga, odbaciti istinu drugih svjetova u kojima se kriju korijeni i klice ovdašnjih osjećanja i misli. Svi hoćemo da zemlja procvjeta kao bašta, ali nećemo da umiru sjemena posijana u nju; muka nam je od mistične veze između patnje i milosti, umiranja i vaskrsavanja, između palog sjemena i izbile klice. Hoćemo sve ovdje i sad, na ovoj zemlji. Hoćemo Antihrista za kralja. Kojeg Boga…, pa mi smo oduvijek htjeli đavola! I kad smo vjerovali s njim smo tikve sadili!
I gle vraga, takav i dolazi: sve je u jednom – istinski pravoslavac, istinski evangelista, katolik, istinski muhamedanac, istinski humanist, evropejac, globalista, kosmopolit – građanin ovog svijeta. Biti sve radi svih – svesti sebe na sve moguće vrline i savršenstva kako bi postao Bog na kraju vremena.40 Jer, apostol reče – da bude Bog sve u svemu! (I Kor. 15, 28) „Narodi zemlje! Mir moj dajem vama… Hristos je donio mač, a ja donosim mir… sud moj biće ne samo sud istine, već i sud milosti… Ja sve prepoznajem i svakom ću dati ono što mu je potrebno”.41 I što je najvažnije, daću mu sad i ovdje. Neka se niko ne boji, sve hrišćanske vrijednosti biće i dalje tu, samo neće više biti Hrista.
Koji će nam đavo!
I evo svi sad trčimo za djelimičnim vrlinama koje su potpuni poroci. Kad uspije razdvojiti dobra koja sjedinjuje istina đavo savršeno čini zlo: pravda bez milosrđa je okrutnost, milosrđe bez pravde laksizam; poniznost bez velikodušnosti lijeno je povlačenje, velikodušnost bez poniznosti isprazni aktivizam; najzad: istina bez ljubavi vjera je vragova, a ljubav bez istine vražje čovjekoljublje.
Na ovaj način đavo sebe nudi u formama čije raskrinkavanje ne dira lično njega, već ga, naprotiv, čini još nestvarnijim, neuhvatljivijim i olakšava mu dalji put. Antihrist nije samo laž o Hristu nego i laž o Antihristu, laž tijelom postala.43 Apsolutna laž.
Nije li to upravo ono što danas živimo?
Svojevremeno je Oskar Vajld govorio o propasti laži. Čini se opravdano, jer svoju časnu funkciju da zavarava o realnom laž je odavno izgubila. No, je li to zaista njena propast ili je posrijedi svojevrsna mutacija laži (i u povijesti pojma i u povijesti praksi laganja, o čemu će govoriti Hana Arent)?
U naše doba laž doseže apsolutnu granicu, postaje potpuna i krajnja. Laž je apsolutna. Najuočljivije je to na tzv. političkoj laži.
Nekada se ona ticala isključivo ono tajnog – naime, podataka koji nikad nisu obznanjeni, dok se sada politička laž bavi stvarima koje su nam ispred nosa i sasvim poznate. Ulazi se u proces prerade i prekrajanja povijesti pred očima onih koji su je svjedočili. Umnožavaju se slike događaja, slike svih vrsta, čija svrha, za razliku od nekadašnjih prikaza događaja, nije da ugađa stvarnosti nego da ponudi potpunu zamjenu.44
Dakle, slika više nije tu da uputi na original, već hoće da zauzme njegovo mjesto. A može ga zauzeti jer izložena je gledanju mnogo više nego je original ikada bio. Da bi slika živjela original mora umrijeti, biti satrven, sasvim uništen. U tom smislu, savremeno je laganje, s onu stranu prikrivanja istine, uništenje stvarnosti. Uništava se jeste, a nije se postavlja za jeste (omiljena đavolja rabota). Potom se obezbjeđuje vjerom, zakletom vjerom. Đavoljom. Onda dolazi ne „apsolutno znanje kao kraj povijesti, nego povijest kao preobraćenje u apsolutnu laž”.45
Hljeb, mir, zemlja – ne znati više za glad, ne osjetiti nemir savjesti, biti ćesar i osvojiti svijet sa svim njegovim opsjenama – to bi, prema shvatanju Satane, trebao ponuditi Hrist kako bi postao pravi Mesija. Uspješan i probitačan, dopadljiv, nesabatski…, da spasava putem nasrtanja „kipteći od moći, poput nevjerovatnog Hulka, da lomi prečku svog krsta i odvlači me (ne obazirući se na moju dušu) kao paket.
Ah, raj paketa! Lijepo skladište u kojem je srce kao mramorni kipić u svojoj ambalaži”.46
Po čemu se onda drevno shvatanje pakla razlikuje od modernih shvatanja?
„Novom čovjeku je dozvoljeno da postane čovjeko-bog, čak da bude jedini na cijelom svijetu. Gdje stane Bog tamo je već mjesto Božje! Gdje stanem Ja tu će odmah biti prvo mjesto… sve je dozvoljeno i dosta!”
Izlažući na ovaj način sadržinu Ivanove poeme, đavo istovremeno ogoljeva i dijalektiku njegove misli. U posljednjoj karici razobličena je i prva, koja počinje tako što ćesarovo carstvo predaje vlasti Boga, a završava time što umjesto Boga stvara carstvo svoga Ja.
Bog nije pomogao čovječanstvu, a ni sami ljudi nisu dostojni toga, ali eto… i ipak… gdje stanem Ja .. neka tamo bude prvo mjesto… neka tamo bude (ako već treba) Bog!
Od novog čovjeka, koji je bio vizija nacional-socijalizma, preko čovjeka komunizma, do globalnog projekta proizvodnje natčovjeka pacifikovanog pomoću svjetskog tržišta – nije li na djelu uvijek isto: „stvoriti takvu organizaciju u kojoj hljeb, mir i zemlja omogućuju čovjeku sreću site životinje” (isto, str. 98). Partija svjetskog mira koja ujedinjuje sve moguće političke partije nema političkih neprijatelja. Ali to ne znači da neprijatelja nikako i nema. Platon i apostoli blaženstva jedina su smetnja svjetskom miru pod rukovodstvom nekog đavola. Zato ona uporno stvara hrišćanstvo po svom ukusu i filozofiju po svojoj mjeri.
Zoran Arsović
Filozofski fakultet Banja Luka / Akademija nauka i umjetnosti RS
1 „To je urlanje priproste farse, a ne hihotanje uzvišene komedije” (Teri Iglton, O zlu, Naklada Ljevak, Zagreb, 2011, str. 87).
2 I to „straha pred drugom zahtjevnijom smrću koja traži pojavljivanje pred Onim koji me ispituje i bez kojeg sam ništa? Zar svo moderno svođenje na materiju ne počiva na užasu da ću se pojaviti kao duh, pa dakle i kao osoba odgovarati za vlastite činove, čak za svaku bezrazložnu riječ (Mt, 12, 36)”? (Fabris Hađađ, Raj na vratima, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2015, str. 289).
3 „Čovjek je sjena Boga, može u nju pasti” – i samo zbog tog pada sebe postavlja kao mjeru. „Sjena je zmija što ga zavodi na misao da je kao Bog, najzad na misao da je sam Bog – a Bog samo njegova sjena. Kad sjena stupi u središte svijeta i sve pomrači imamo nihilizam – carstvo laži” (Jakob Taubes, Zapadna eshatologija, Antibarbarus, Zagreb, 2009, str. 123).
4 Taj isti đavolji trik osovina je ideologizovane moderne nauke. Svojom se metodologijom, što kaže Huserl [Edmund Husserl], ona pokazuje kao prigušivač fenomenâ (kako se oni daju po sebi). Prigušivanje, pritom, nije nešto slučajno, nehotično, već uvijek strateško – precizan i efikasan način da se, s jedne strane, istina poništi, a s druge, da se sâmo poništenje namjesti kao ono istinito. Tim podmetanjem nauke kupuju sebi napredak.
5 Fabris Hađađ, Vjera zlih duhova, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2013, str. 118.
6 Ibidem, str. 143.
7 Đavo udobno zasjeda u zadovoljstvo totalitarnog naučnog znanja. Ne zalud, kaže se da su nauke, a naročito nauke o čovjeku, najodanije đavolje kćeri. Rođene iz temeljnog loma Zapada u XVIII i XIX vijeku, sve čine da tako ne izgleda – odbacuju rogata demona s trozupcem i daju se u istraživanje meandara čovjekove svijesti i podsvijesti, fundamentalnost pitanja dobra i zla zamjenjuju fundamentalnim pitanjem odnosa pojedinca i njegove grupe. Savršeno otklizavanje od bitnog (Rober Mišambled, Đavao od XII do XX stoljeća. Jedna priča, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 2010, str. 15).
8 Fabris Hađađ, Vjera zlih duhova, str. 103.
9 Deni de Ružmon, Ljubav i zapad, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1974.
10 Lijeva strana od Boga posvećena je đavolu, zlu. Latinski pridjev sinister/-ra znači lijevi/lijeva, a imenica sinistrum znači zlo.
11 Danas je krst postao nešto poput mehaničkog konja ili dječje trube, radije se nosi oko vrata ili u automobilu nego u srcu.
12 Đavo i nas nagoni da imamo vjeru – imati vjeru kao predmet u ruci i baratati njome kako se svidi. Đavolja vjera usavršava inteligenciju, zato ju je lako imati (lako se i širi). Zadovoljna je, jer ne zna ništa sem onog što je postigla vlastitim snagama, ne spoznaje drugačije nego posjedovanjem; ushićena jer najzad ima armiju prosvijećenih i upućenih koji nisu morali biti ranjivi spram jedne više svjetlosti „koja zabljesnu i probode”. U takvoj vjeri nema objektivnog pritiska, strana joj je blagodat ulivena putem milosti, te je mnogo jasnija s obzirom na subjektivnost. Vjerovanje srazmjerno svojoj naravi, ćudi – nikad se to ne kruniše ljubavlju.
13 Herbert Haag et al., Teufelsglaube, Katzman, Tübingen, 1974, str. 47.
14 Fabris Hađađ, Vjera zlih duhova, str. 72–76.
15 Tomo Akvinski, Izabrano djelo, Globus, Zagreb, 1981, str. 112.
16 Arhimandrit Lazar Abašidze, „Raspinjanje na krstu ljubavi, u: Bog i duša u XXI veku. Razgovori o savremenoj pravoslavnoj duhovnosti, Pravoslavna misionarska škola pri hramu Svetog Aleksandra Nevskog, Beograd, 2006, str. 243.
17 Gilbert K. Chesterton, Orthodoxie. Eine Handreichung für die Ungläubigen, Eichborn Verlag, Frankfurt a/M, 2000, str. 54.
18 Fabris Hađađ, Vjera zlih duhova, Zagreb, 2013, str. 75, 223.
19 Žak Derida, Vera i znanje; Vek i oproštaj, Svetovi, Novi Sad, 2001, str. 18.
20 Njegova umjetnost je profetska ne u smislu predskazanja budućnosti, već u onom biblijskom smislu – neumorno objavljuje ponovni pad Božjeg naroda.
21 To Dostojevski besprijekorno dokazuje: ako nema Boga, besmrtnosti, nema ni vrline; u tom slučaju – sve je dozvoljeno (Sv. Justin Popović, Filosofija i religija F. M. Dostojevskog, Banjaluka, 2021, str. 9).
22 Mihail Epštejn, Vera i lik. Religiozno nesvesno u ruskoj kulturi XX veka, Matica srpske, Novi Sad, 1998, str. 294.
23 Vladimir Solovjov, Kratka povest o Antihristu, Logos, Beograd, 2011, str. 32.
24 Fjodor M. Dostojevski, Braća Karamazovi I, Znanje – Zora, Zagreb, 1978, str. 277.
25 Rene Žirar, „Od dvojstva do jedinstva”, u: Andre Žid – Rene Žirar, Dostojevski, Književna zajednica Novog Sada – Oktoih, Novi Sad – Podgorica, 1994, str. 202–203.
26 Ko vjeru usađuje silom i prijetnjama, ne usađuje nju, već stravu – terrorem potius quam religionem („radije strah nego vjeru”).
27 F. M. Dostojevski, Braća Karamazovi I, str. 278.
28 Ibidem, str. 283.
29 Eric Fascher, Jesus und der Satan. Studie zur Auslegung der Versuchungsgeschichte, Max Niemeyer Verlag, Halle, 1949.
30 Dioniđi Tetamanzi, Veliki napasnik, Verbum, Split, 2002, str. 55–57.
31 Vidite, đavo jeste strpljiv, ali nikako ne dopušta strpljenja. A vidite li i zašto? Nemanje strpljenja – pa time nas oduzima, uzima. Nestrpljivi prvo udare na Boga, kao Jevreji nekad na Hrista. Svaki put udara se iz istog razloga: Hrist nije kao mi. Ne traži ništa za sebe. Nije samoživ. Naravno da su svi, bilo moćni bilo neznatni, bilo nekad bilo sad, ogorčeni na njega. Na mukama mora umrijeti, jer je nepodnošljiv, jer je Ljubav. Ne može takav među nas. U svakom vremenu i za sva vremena Hrist želi samo jedno: biti ono što jeste – Istina. Moćnici ga mrze, kaže Kjerkegor, „jer je narod želio učiniti carem, a narodi će ga mrziti jer nije htio da postane njihov car”. Jevreji u njemu vide onog koji će doći. On i dolazi. Ali hoće ga za „sad”. Uobražen narod želi ga za svoje samoljublje. Zaboravljaju da onaj koji će doći jeste i onaj koji dolazi. Trenutak je i vječnost. Ali narod hoće trenutak zatvoren u sebe, ograničen. Želi trenutak koji će u toj ograničenosti udariti na vječnost. Jevrejima Hrist mora biti onaj koji će doći skrojen za trenutak, hoće Hrista koji posao obavlja u trenu. Pošto vječnost nikako nije za takav trenutak Hrista će ubiti. Kasnije će i drugi ubijati „zarad trenutka” i nedovršena posla, tako do današnjih dana. Istorija je postala permanentno ubijanje vječnosti za „ovaj tren”, „za sebe” (Seren Kjerkegor, Dve rasprave, Moderna, Beograd, 1990, str. 15).
32 Rene Žirar, „Od dvojstva do jedinstva”, str. 205.
33 Sve dok se krećemo na razini ovog svijeta zlo izgleda jače. Bilo da se zbog njega rastužujemo, ili se njime zanosimo, čini se, jedino je ono stvarno. Suština je u tome da pristupimo drugoj razini, da nađemo četvrtu dimenziju, dimenziju duhovnog kraljevstva – kraljevstva gdje je sloboda kraljica, gdje Bog trijumfuje i čovjek s njime.
34 „Veliki inkvizitor argumentuje, uverava: on raspolaže snažnom logikom, snažnom voljom usmerenom prema konačnom ostvarenju plana. Međutim, Hristova šutnja, njegova blaga nemost, bolje uveravaju i odlučnije utiču negoli sva argumentacijska snaga Velikog inkvizitora” (Nikolaj Berđajev, Duh Dostojevskog, Književne novine, Beograd, 1981, str. 224).
35 „U svakom slučaju, Dostojevski ovdje otkriva dno svog srca. I sam Ivan je obuzet Hristovom uzvišenošću i istinom. Njegov stari demon ustrajava na svojoj ideji, ali poljubac koji je primio od beskrvnih usana svog Utamničenika zavazda mu grije srce” (Anri-Mari de Libak, Drama ateističkog humanizma, Ex libris, Rijeka, 2009, str. 284).
36 Hrišćanstvo ima neosporna autorska prava na termin natčovjek. Mnogi savremeni mislioci smatraju da mu pripadaju tantijeme i u slučaju antihrišćanskih izokretanja. Pa ironično spočitavaju Ničeu da je u pogledu zlokobnog termina natčovjek ostao naivan. Naime, era natčovjeka ne leži u budućnosti, već u prošlosti: ona je identična sa epohom u kojoj su se ljudi, za volju nekog transcendentnog uzroka, htjeli najekstremnijim sredstvima uzdići iznad svog fizičkog i psihičkog statusa (Ernst Benz, Das Bild des Übermenschen in der europäische Geistegeschichte, u: Der Übermensch. Eine Diskussion, Zürich, Rhein-Verlag, str. 23–161). No, nije li ovo ponovljeni, klasični inkvizitorski gest, đavolja taktika koja bi Hristov nauk da dovede u istu ravan i izjednači sa modernim snovima o novom čovjeku? Je li Niče pogriješio jedino u pogledu datiranja natčovjeka? Hoće li se tako prećutati ono o čemu je uistinu riječ u njegovoj viziji: stvaranje novog čovjeka antihristovskim metodama, čudovišnim ujedinjenjem (sintezom) nečovjeka i natčovjeka? „Ničeu bi zaista mogli odgovoriti oni koji su bili svjedoci tog ujedinjenja – oni su bili žrtve kad je jedan dio čovječanstva slavio užas, kako je rekao i sam Niče, naslućujući nekoliko savremenih antropologija” (Žan Ameri, S onu stranu krivnje i zadovoljštine, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009, str. 117).
37 Nasuprot ljubavi, pokazuje Dostojevski, ne stoji mržnja, već rad mozga. Inteligencija individualizuje, otkida od cijeloga, te suprotstavlja Carstvu nebeskom, vječnom životu…
38 Aljoša govori Ivanu: Sve što si rekao nije osuda nego pohvala Hristu. Hrist se dobrovoljno odrekao svake koristi i svake vlasti, usteže se da nad čovjekom djeluje i najmanjim pritiskom, želi da ga ljudi vole zbog njega samog. To mu Inkvizitor i spočitava. Inkvizitor vidi sve, zna sve, čak čuje nijemi zov ljubavi, ali nije u stanju da mu odgovori. Hristu ostaje da učini da se još jednom potvrdi prisustvo te iste ljubavi. To je smisao nijemog Hristovog poljupca nesrećnom starcu. To je smisao Aljošinog poljupca na kraju Ivanove priče, za šta ga ovaj, smijući se, optužuje za plagijat. Odjednom nema više dobrih i zlih po sebi, postoji samo jedna ljudska realnost, u kojoj su dobro i zlo glasovi u jednom horu. Ma kako bila surova njihova borba, ona više ne može da smeta harmoniji cjeline. Razularenost Satanina ne znači da on nije poražen. Sve, na kraju krajeva, mora da konvergira dobru, čak i idolatrija (Rene Žirar, „Od dvojstva do jedinstva”).
39 Nedovršenost Hristove misije početak je đavolje avanture – on je priređivač i završilac ljudske sreće. Onog bijednog i raspetog vidi samo kao svoju preteču.
40 Giorgio Agamben, Die Beamten des Himmels. Über Engel, Suhrkamp, Frankfurt a/M, 2007, str. 32.
41 Vladimir Solovjov, Kratka povest o Antihristu, str. 21.
42 Fabris Hađađ, Vjera zlih duhova, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2013, str. 177.
43 Mihail Epštejn, Vera i lik, Novi Sad, 1998, str. 337.
44 Hannah Arendt, “Truth and Politics”,u: ista, Between Past und Future, The Viking Press, New York, 1968, str. 252.
45 Žak Derida, Povijest laži, Sarajevo, 1996, str. 18.
46 Fabris Hađađ, Raj na vratima, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2015, str. 222.
BIBLIOGRAFIJA
[1] Abašidze, Lazar, „Raspinjanje na krstu ljubavi”, u: Bog i duša u XXI veku. Razgovori o savremenoj pravoslavnoj duhovnosti, Pravoslavna misionarska škola pri hramu Svetog Aleksandra Nevskog, Beograd, 2006.
[2] Agamben, Giorgio, Die Beamten des Himmels. Über Engel, Suhrkamp, Frankfurt
a/M, 2007.
[3] Akvinski, Tomo, Izabrano djelo, Globus, Zagreb, 1981.
[4] Ameri, Žan, S onu stranu krivnje i zadovoljštine, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.
[5] Arendt, Hannah, “Truth and Politics”, u: ista, Between Past und Future, The Viking Press, New York, 1968.
[6] Benz, Ernst, Das Bild des Übermenschen in der europäische Geistegeschichte, u: Der Übermensch. Eine Diskussion, Zürich, Rhein-Verlag, str. 23–161.
[7] Berđajev, Nikolaj, Duh Dostojevskog, Književne novine, Beograd, 1981.
[8] Derida, Žak, Povijest laži, Sarajevo, 1996.
[9] Derida, Žak, Vera i znanje; Vek i oproštaj, Svetovi, Novi Sad, 2001.
[10] De Libak, Anri-Mari, Drama ateističkog humanizma, Ex libris, Rijeka, 2009.
[11] De Ružmon, Deni, Ljubav i zapad, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1974.
[12] Dostojevski, Fjodor M., Braća Karamazovi I–II, Znanje – Zora, Zagreb, 1978.
[13] Epštejn, Mihail, Vera i lik. Religiozno nesvesno u ruskoj kulturi XX veka, Matica srpska, Novi Sad, 1998.
[14] Žirar, Rene, „Od dvojstva do jedinstva”, u: Andre Žid – Rene Žirar, Dostojevski, Književna zajednica Novog Sada – Oktoih, Novi Sad –Podgorica, 1994.
[15] Iglton, Teri, O zlu, Naklada Ljevak, Zagreb, 2011.
[16] Kjerkegor, Seren, Dve rasprave, Moderna, Beograd, 1989.
[17] Mišambled, Rober, Đavao od XII do XX stoljeća. Jedna priča, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 2010.
[18] Popović, Sv. Justin, Filosofija i religija F. M. Dostojevskog, Banjaluka, 2021.
[19] Solovjov, Vladimir, Kratka povest o Antihristu, Logos, Beograd, 2011.
[20] Taubes, Jakob, Zapadna eshatologija, Antibarbarus, Zagreb, 2009.
[21] Tetamanzi, Dioniđi, Veliki napasnik, Verbum, Split, 2002.
[22] Fascher, Eric, Jesus und der Satan. Studie zur Auslegung der Versuchungsgeschichte, Max Niemeyer Verlag, Halle, 1949.
[23] Hađađ, Fabris, Vjera zlih duhova, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2013.
[24] Hađađ, Fabris, Raj na vratima, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2015.
[25] Haag, Herbert et al., Teufelsglaube, Katzman, Tübingen, 1974.
[26] Chesterton, Gilbert K, Orthodoxie. Eine Handreichung für die Ungläubigen, Eichborn Verlag, Frankfurt a/M, 2000.
