Prije nego je postao jedan od najpoznatijih američkih pisaca, Charles Bukowski bio je još samo jedan šljaker koji je imao problema s alkoholom i veliku želju da se pisanjem izvuče iz osrednjosti.
Bukowski je radio kao poštar, a prije toga bio je zaposlen u tvornici za preradu krastavaca.
Bavio se ovim poslovima sve do 49. godine, a onda mu je izdavač John Martin ponudio da će mu sve do smrti plaćati 100 dolara mjesečno pod uvjetom da da otkaz i postane pisac.
Bukowski je napisao: “Imam dva izbora, ostati u pošti i poludjeti ili se igrati pisca i umrijeti od gladi. Odlučio sam gladovati”.
Nakon toga je objavio šest romana i tisuće pjesama, a 17 godina kasnije, Martinu je napisao pismo o tome kako se osjećao kad je napustio posao. Njegovo se pismo ovih dana ponovno širi društvenim mrežama.
“8. prosinca 1986.
Zdravo, Johne. Hvala ti na dobrom pismu. Nije loše ponekad se prisjetiti kako je sve započelo. Znaš odakle sam došao. Čak i ljudi koji su o tome pokušali pisati ili snimati filmove, nisu to uspjeli prenijeti. Nazivaju to poslom ‘od 9 do 5’. Nikad nije od 9 do 5, nema besplatnih pauza za ručak na takvim mjestima. Štoviše, na većini takvih mjesta izbjegavaš pauze da bi zadržao posao. A tu je i PREKOVREMENO i u knjigama im nikad ne polazi za rukom opisati prekovremeno i to da, požališ li se na to, uvijek postoji neki naivac koji će doći na tvoje mjesto.
Znaš moju staru izreku: ‘Ropstvo nikad nije iskorijenjeno, samo se proširilo na druge rase’.
Ono što najviše boli jer postepeno propadanje ljudskosti onih koji zadržavaju poslove koje ne žele jer se boje da je alternativa puno gora. Ljudi se jednostavno isprazne. Postaju tijela u kojima se nalazi preplašeni i poslušni um. Boja napusti oko. Glas postaje ružan. I tijelo. I kosa. I nokti. Cipele. Sve postaje ružno.
Kao mladić nisam mogao vjerovati da bi ljudi mogli dati živote pod takvim okolnostima. Kao starac, još uvijek ne vjerujem. Zašto to rade? Zbog seksa? TV-a? Automobila koji isplaćuju u mjesečnim ratama? Zbog djece? Djece koja će raditi isto što i oni?
Ranije, kad sam bio mlad i seljakao se s posla na posao, bio sam naivan i pokušao razgovarati s radnicima: ‘Hej, šef u svakom trenutku može ući i sve nas otpustiti. Samo tako. Nije li vam to jasno?’
Samo bi buljili u mene. Predstavljao sam nešto o čemu nisu željeli razmišljati.
U današnjoj industriji postoje masovna otpuštanja. Stotine gube poslove i njihova su lica u čudu:
‘Dao sam 35 godina života…’
‘To nije u redu…’
‘Ne znam što činiti…’
Nikada robove ne plaćaju dovoljno da bi bili slobodni. Daju im samo toliko da ostanu na životu i vrate se na posao. Ja sam to zapazio. Zašto nisu i oni? Klupa u parku ili opijanje u barovima činilo mi se podjednako dobro. Zašto tamo ne otići prije nego me oni tamo pošalju? Zašto čekati?
S gađenjem sam pisao protiv svega toga, bilo je olašanje izbaciti sve to sranje iz sebe. I sad kad sam tu, takozvani profesionalni pisac, nakon što sam potratio 50 godina života, otkrio sam da postoje i druga gađenja.
Sjećam se kad sam radio u jednoj tvornici, jedan od suradnika rekao je: ‘Nikad neće biti slobodan’.
Jedan od šefova upravo je prolazio pored nas (zvao se Morrie) i ispustio je slasni cerek, uživajući u činjenici da je njegov kolega zarobljen do kraja života.
Imao sam sreću da napustim jedno takvo mjesto, bez obzira na to koliko mi je trebalo, i to me je ispunilo takvom radošču. Pišem to starog uma i starog tijela, iza mene su vremena kada bi većina muškaraca dopustila samima sebi da nastave s takvim stvarima, ali budući da sam počeo kasno, dugujem samom sebi da nastavim. A kad riječ počnu nestajati i kad će mi morati pomoći da uspem stepenicama i više ne bude u stanju razlikovati pticu od spajalice, i dalje osjećaj da će nešto u meni pamtiti na koji sam način prošao kroz ubojstvo, nered i muku i domogao se barem plemenitog načina da umrem.
To što niste u potpunosti potratili život čini se kao vrijedno dostignuće, barem što se mene tiče.
tvoj dečko
Hank”
