Niko i ništa u Parizu i Londonu (1)
I
Rue du Coq d‘Or, Pariz, sedam ujutro. S ulice dopire niz bijesnih, grlenih urlika. Madame Monce, koja drži mali hotel prekoputa moga, izašla je na ulicu da se obrati stanarki s trećeg kata. Bose noge zatakla je u drvene klompe, a sijeda joj kosa pada oko lica.
Madame Monce:
- Salope!Salope! Koliko puta sam vam govorila da ne gnječite stjenice na tapetama? Mislite da ste kupila hotel, ha? Zašto ih ne bacate kroz prozor kao i svi ostali? Putain! Salope!
Žena s trećeg kata: –
Vache!
Zatim slijedi čitav zbor različitih povika, posvuda se s treskom otvaraju prozori i pola ulice pridružuje se svađi. Deset minuta kasnije svi su naglo utihnuli, jer je projahala konjička četa i ljudi su se prestali derati da bi ih gledali. Skicirao sam ovaj prizor kako bih dočarao bar nešto od duha Rue du Coq d‘Or.
Nije da su svađe bile jedino što se tu događalo – ali ipak, rijetko bi nam proteklo jutro bez barem jednog ispada ove vrste. Svađe, očajnički krikovi uličnih prodavača, graja djece što se nabacuju korom naranče po kaldrmi, noću glasno pjevanje i kiselkasti vonj kola sa smećem sačinjavali su ugođaj ulice. Bila je to vrlo uska ulica – gudure visokih, gubavih kuća što su se nakosile jedna prema drugoj u čudnovatim pozama, kao da su zamrznute u trenutku kad su se počele rušiti. Sve su zgrade bile hoteli, krcati do krova stanarima, uglavnom Poljacima, Arapima i Talijanima. U podnožju hotela smjestili su se maleni bistroi, gdje se čovjek mogao napiti za iznos u vrijednosti od jednog šilinga.
Subotom uvečer valjda trećina muškog stanovništva kvarta bila je pijana. Izbijale su tučnjave radi žena, a Arapi nadničari, koji su stanovali u najjeftinijim hotelima, obično su imali neke tajanstvene međusobne obračune, te su ih povremeno rješavali stolicama, a katkad i revolverima. Noću su policajci prolazili ulicom isključivo po dvojica zajedno. Bila je to prilično sumnjiva ulica. A opet, usred buke i prljavštine živjeli su obični, pristojni francuski trgovci, pekari, pralje i slični, koji su se držali za sebe i tiho gomilali male imutke. Sve u svemu, tipični pariški slum.
Hotel u kojem sam stanovao zvao se Hôtel des Trois Moineaux. Bio je to mračni, klimavi kokošinjac, drvenim pregradama razdijeljen na četrdeset soba. Sobe su bile male i pune okorjele prljavštine, jer nije bilo sobarice, a Madame F., patronne, nije imala vremena da mete. Zidove, tanke poput iverice, prekrivale su naslage i naslage ružičastih tapeta koje su se odljepljivale od zida, a pod njima su se ugnijezdile bezbrojne stjenice. Stropom su čitavog dana marširale kolone nalik na čete vojnika, a po noći su se stjenice spuštale, potpuno izgladnjele, pa je čovjek morao svaki čas ustajati iz kreveta i nemilosrdno ih desetkovati. Kad bi stjenice postale prevelika pošast, palili bismo sumpor tako da se sve presele u susjednu sobu; zauzvrat, susjed bi zapalio sumpor u svojoj sobi, pa otjerao sve stjenice natrag gdje su i bile. Hotel je bio prljav, ali vladala je ugodna, domaća atmosfera, jer su Madame F. i njen muž bili dobri ljudi.
Stanarine za sobe kretale su se od trideset do pedeset franaka tjedno. Stanovništvo hotela brzo se mijenjalo; uglavnom su to bili stranci koji bi se pojavili bez prtljage, ostali tjedan dana, a onda ponovno nestali. Bilo ih je svih zanata – postolara, zidara, klesara, nadničara, studenata, prostitutki, sakupljača starih krpa. Neki od njih bili su nevjerojatno siromašni. U jednoj od tavanskih soba stanovao je student iz Bugarske koji je izrađivao naročitu vrst cipela za američko tržište. Od šest do dvanaest sjedio je na krevetu, načinio šest pari cipela i zaradio trideset i pet franaka; u preostalo vrijeme pohađao je predavanja na Sorbonni. Studirao je za Crkvu i otvorene teološke knjige ležale su licem nadolje na podu prekrivenom kožnim odrescima.
U drugoj sobi stanovala je Ruskinja sa sinom, koji se predstavljao kao umjetnik. Majka je radila šesnaest sati na dan, krpala je čarape za dvadesetpet centimea po paru, dok je sin, lijepo odjeven, besposličario po kafićima na Montparnasseu. Jedna soba bila je iznajmljena dvojici različitih stanara, jednom koji je radio po danu i drugom koji je radio po noći. U jednoj sobi neki je udovac spavao u istom krevetu s dvije odrasle kćeri, obje sušičave. U hotelu su živjeli brojni čudaci. Pariški su slumovi pravo okupljalište za osobenjake svih vrsta – za ljude koji su upali u samotničku, suludu kolotečinu i već su digli ruke od toga da se trude živjeti normalnim, pristojnim životom. Siromaštvo ih oslobađa od uobičajenih stega ponašanja, baš kao što novac oslobađa ljude od rada.
Neki stanari našeg hotela živjeli su tako neobično da se to jedva može riječima opisati. Na primjer, Rougierovi, dronjavi, patuljasti par starčića koji su se bavili neobičnim zanatom. Prodavali su razglednice na bulevaru St. Michel. Zanimljivo je da su razglednice prodavali u zapečaćenim zamotuljcima kao da su pornografske, a zapravo su to bile fotografije dvoraca na Loiri; kupci to ne bi otkrili dok nije već bilo prekasno i, dakako, nitko se nikad nije žalio. Rougierovi su zarađivali oko sto franaka tjedno i, štedljivo raspolažući novcem, uspijevali su uvijek biti napola pijani i napola izgladnjeli. U njihovoj je sobi vladala takva prljavština da se smrad širio sve do kata ispod. Prema riječima Madame F., nijedan od Rougierovih nije sa sebe svukao odje ću već pune četiri godine.
Zatim Henri, koji je radio u gradskoj kanalizaciji. Bio je to visok, sjetan čovjek kovrčave kose, pomalo romantičnog izgleda u visokim čizmama što ih nose radnici kanalizacije. Henri je bio osobit po tome što, osim radi posla, nije govorio doslovce danima. Samo godinu dana ranije radio je kao šofer, imao je dobro mjesto i stavljao je novac na stranu. Onda se zaljubio, a kad ga je djevojka odbila, izgubio je vlast nad sobom i udario je. Čim je dobila batina, djevojka se očajnički zaljubila u Henrija, petnaest dana živjeli su zajedno i spiskali tisuću franaka Henrijeve ušteđevine. Onda ga je djevojka prevarila; Henri joj je zario nož u mišić na ruci i otišao u zatvor na šest mjeseci. Čim je primila ubod nožem, djevojka se zaljubila u Henrija više nego ikad, pa su se njih dvoje pomirili i dogovorili da će, kad Henri izađe iz zatvora, kupiti taksi, vjenčati se i smiriti. Ali petnaest dana kasnije djevojka ga je opet prevarila, a kad je Henri izašao iz zatvora, čekala je dijete. Henri je više nije ranjavao nožem. Podigao je svu svoju ušteđevinu i počeo piti; pijanka je završila s mjesec dana zatvora, a poslije toga zaposlio se u gradskoj kanalizaciji.
Ništa nije moglo navesti Henrija da progovori. Ako bi ga tko upitao zašto radi u kanalizaciji, nije odgovarao, samo bi prekrižio ruke kao da su mu vezane lisicama i trznuo glavom prema jugu, u smjeru zatvora. Nesreća kao da ga je u jednom danu pretvorila u poluidiota. Zatim R., Englez koji je šest mjeseci godišnje živio u Putneyu s roditeljima, a šest mjeseci u Francuskoj. U vrijeme što ga je provodio u Francuskoj pio je četiri litre vina na dan, a subotom šest; jednom je otputovao čak na Azorske otoke jer je vino tamo jeftinije nego bilo gdje u Evropi. Bio je to blag, krotak čovjek, nikad bučan, nikad svadljiv, ali nikad ni trijezan. Ležao je u krevetu do podneva, a od podneva do ponoći sjedio je u svom kutku u bistrou i sustavno se nalijevao. Dok je pio pričao je profinjenim, ženskastim glasom o stilskom namještaju. Osim mene, R. je bio jedini Englez u kvartu.
Živjelo je tu još mnoštvo ljudi, jednako osobenjačkim životom kao i ovi: monsieur Jules, Rumunj koji je imao stakleno oko, ali to nije htio priznati; Furex, kamenorezac iz Limousina; škrtac Roucolle – on je, međutim, umro prije mog vremena; stari Laurent, trgovac krpama, koji je svoj potpis prepisivao s komadića papira što ga je uvijek nosio u džepu. Bilo bi zabavno napisali neke od njihovih biografija, kad bi čovjek imao vremena. Htio bih opisati stanovnike našeg kvarta; ne kao puke zanimljive primjerke, već zato što su svi oni dio priče.
Pišem o siromaštvu, a prvi susret s neimaštinom doživio sam u ovom slumu. Slum, prljavština i čudne ljudske sudbine poslužili su mi prvo kao predmetna obuka u siromaštvu, a zatim kao pozadina za moje vlastite doživljaje. Stoga i pokušavam nekako dočarati kako se tamo živjelo.
Džordž Orvel
Nastaviće se
