Njegov jadni, jadni život i njegova jadna, jadna žena. Njihov jadni, jadni život. Njezina jadna sklonost k ljubavi. Njegova jadna sklonost k piću. U propasti, njihova tijela su gorjela. Strah od ičega novog. Ičega starog. Ičega uopće. Njezin jadan, jadan muž i njihov jadan, jadan život. Njihov stari, pretrpan stol. Njihove tri tablete prije podne i polu ispeglano rublje. Njihovo je bilo samo to, da ništa njihovo nije bilo. Niti taj pogled, niti zima, niti toplina, niti preživljavanje. Njihova nije bila čak niti ravnodušnost, niti bol. Nisu bili nesretni, niti sretni niti išta. Nisu čak bili niti ništa. Što pak ja znam što su bili. Nisam oni, niti su oni ja, niti je itko itko, niti itko išta; išta itko. Niti jezik nije bio njihov, niti je moj, upravo ovaj sada tu. Kako nezapaženo možeš prolaziti? Možeš li pisati i biti pjesnik bez ijedne objave bilo kojeg tipa? Par krušnih mrvica sred poda, par sunčevih zraka negdje apsolutno matematički – geometrijsko nemoguće za odrediti, a ipak na prozoru. Rolete su zatvorene. Simbolizam zaboravljen. Ima i cvijeća na južnoj strani, tako kažem ja, a oni ga samo ponosno pokazuju. Ona pokazuje, on sjedi. On se dere. Ona šuti. Zamjena uloga. Oni čak niti ne igraju. Glume, možda, ništa manje nego ostali. Ma ne glume oni, jedino glumci glume. Zamijenili smo mjesta. Svi i nitko. Nitko, baš nitko Nitko. Opet doslovno shvaćate. Ali ja ne govorim niti sam neki mistik. Samo njihovo nešto. Ovisi u kojem kontekstu pitate. Što je prije pitanja. Odgovor? Misao? Nešto kontradiktorno eto što to jest. Njihovi jadni životi. Ispričavam se. Njihovi jadni, jadni životi. Bez obzira na formu pogubit ću Vas. Sebe. Ovo ne objavljujem. Netko će drugi to objaviti, a ja neću biti prisutan. Na nekom mjestu zasigurno nikada neću; biti. Ništa možda ne zauzima neko mjesto. Jer nije. Ali neko mjesto je već negdje zauzeto. Nisam popularan klinac. Niti žalopojka sa odjela za intenzivnu skrb. O, pa tko to o meni intenzivno skrbi? Tko o meni skrbi? Njihov jadni, jadni život. I moja jadna, jadna poema. Priča? Pjesma! Nema onoga što spoznati ne mogu, da ne znam u svom svojem, tvojem znanju. Šamaranje dijalektikom. Ma ne radi se o tome. Ima nešto promila, ima siguran sam da ima, kažem to upravo. Kada je to upravo? Je li sada? Kada vi pročitate ono što nikada nećete. Crne materije atomi i bijeli ideje duhovi. Opkoljava me. Pa što? Eto što sve kaže luđak. Bilo bi dosta. Nije tjeskoba ono što išta u ištaštvu jest. To je gnusoba. Gadost prema ičemu što definira moju nedefiniranost. Zašto je tako komplicirano biti jednostavan. Nije. Stvarno nije. Samo je gadost. Gnušanje. Pa niti to nije isto. Kako za koga. Kažete? Odgovaram: ne! Bojim se ispoljiti sebe. Vidi. Ja. Ja. Pa opet ja. Možeš i ti i mi i vi i valjda svi. Dajem vam mjesto jer me ništa ne košta. Škrt sam. Rastrošan u škrtosti. Riječima? Što pokušavam? Prenijeti riječi. Biti nešto što se biti ( ne ) može. Znate li za protivnost? Pa znate. Čuli ste to. No, ima li utjehe u piću. I voda je piće. I ljepljiva slina. O relativnosti! Esencijalan sam. To nešto toplo u meni grije. Ali koga? Meni je hladno. Još nekome također. Njihovi jadni, jadni životi. Njihovi životi obilježeni definitivnom nesigurnošću. Ja pak, siguran sam. Možda i nisam. Pogađam. No koga? Spekulaciju? Što se to spekulira. Njihov jadni jadni život. Ne. On je konkretna univerzalnost. A što ima konkretnije od obilnog obroka? Nagon? Nužde? Poriva? Osjeta? Uživanja. Treba uživati. Perverzija. Fetiš. Besparica? Stečaj! Pjevajmo o kiši. Ona pada pravocrtno. Ali čini mi se da nekada dolazi s boka. To je vjetar. Tako je, to je vjetar. No, nakon što izuzmemo sve. Što to, sve, to? Proturječnosti. Nakon što smo pokrili sve. Vrijeme je. Za opredijeliti se. Bitno je donijeti odluku. Pa makar ona i ne bila baš odluka. Naša odluka. Zapamtite ponavljam. Njih dvoje i njihov jadni jadni život. Birajte. Bez trećega, ovo je skup samo dvojice, ali more, o da more; i ocean ne mogu biti jadni, zar ne? Trčim previše brzo. Usporit ću. Što li ćemo? Njihov jadni jadni život. A što s njim? Pa to i ja pitam. Što li ćemo s njihovim jadnim jadnim životima. Ili; ili – ili. Za koga ćemo se boriti pa makar i ljepotom? Za ovo prethodno? Ili za more? Ponavljam ono što nisam niti rekao. A što ćemo s morem? Što ćemo ljudi s morem? Plivati u njemu, ili se pak utopiti? Na vama je. Na meni? Onda, ne znam. Njihov jadni jadni život. I Naši jadni jadni pogledi.
Patrik Weiss
