Nuit et brouillard, kratkometražni, 1955.
REŽIJA: Alain Resnais
ULOGE:
Michel
Bouquet (pripovjedač)
SCENARIJ:
Jean
Cayrol,
Chris Marker
FOTOGRAFIJA:
Ghislain
Cloquet,
Sacha Vierny
SADRŽAJ:
Snimljen
deset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata i oslobođenja
preživjelih iz koncentracijskih logora, film se vraća u prošlost
pokušavajući je shvatiti i baveći se pitanjem zaborava i potrebe
za sjećanjem. Uz naraciju Michela Bouqueta, izmjenjuju se kontrastni
prikazi sadašnjeg, napuštena Auschwitza i njegovih tihih, praznih
zgrada s dokumentarnim snimkama koje pokazuju svakodnevne strahote
koje su proživljavali zatočenici nacističkih logora.
35 MM, C/B I BOJA, 32 MIN
https://kinotuskanac.hr/movie/noc-i-magla
Piše: Nikola Strašek
Dokumentarni film Noć i magla (Nuit et brouillard, 1955) jedan je od najvažnijih i najboljih filmova u povijesti pokretnih slika koji se bave temom Holokausta, film koji nemilosrdno uranja u najstrašnije sfere ljudske uma i njegove sposobnosti da čini nezamisliva zlodjela. Nastao samo deset godina nakon kraja Drugoga svjetskog rata, u vrijeme kada se svijet tek počeo suočavati sa monstruoznošću i nevjerojatnim obimom zločina počinjenih u ime jedne od najgorih ideologija u ljudskoj povijesti, Noć i magla predstavlja odraz zaprepaštenja i šoka s kojima se čovječanstvo odnosilo spram stravičnih činjenica koje su polako izranjale na površinu u poslijeratnim godinama. Resnaisov dokumentarac dijeli to osjećanje dok uranja u stvarnost Auschwitza, Treblinke, Dachaua, Mathausena i ostalih tvornica smrti. Gledajući film osjećamo kako su i oni koji su ga stvorili jednako zgroženi onime što nam pokušavaju dočarati. Jer takav monumentalan zločinački pothvat dotad je bio nezamisliv čovjeku dvadesetog stoljeća, usprkos strahotama dva svjetska rata, hladnoća i preciznost, birokratska i tehnokratska nemilosrdnost u odnosu prema milijunima ljudskih života zauvijek je promijenila percepciju čovječanstva prema ljudskom potencijalu da čini zlo i da ga čini u takvim razmjerima. Svijest o ovome zločinu čak je natjerala filozofa Theodora Adorna da izjavi kako je nakon Auschwitza „poezija nemoguća“.
I sva ta osjećanja inteligentno su i suptilno, s puno pažnje, provedena kroz ovaj nevjerojatno važan i snažan dokumentarac čije trajanje od samo trideset minuta postaje u Resnaisovim majstorskim rukama kompaktan, kompleksan i potresan dokument suludog i krvavog događaja dotad nezabilježena u ljudskoj povijesti. Film je također i vrhunac kratkometražnog stvaralaštva Alaina Resnaisa, redatelja koji će osim ovim filmom zadužiti povijest kinematografije sa dva kasnija igrana remek-djela:Hirošima, ljubavi moja (Hiroshima, mon amour, 1959) i Prošle godine u Marienbadu(L’Année dernière à Marienbad, 1961), U filmu Noć i magla, čiji je naslov preuzet iz izjave Heinricha Himmlera koji je izjavio kako će sva opozicija „nestati u noći i magli“, naslućuje se Resnaisova preokupacija vremenom, sjećanjem, odnosom prošlog i sadašnjeg. Film se sastoji od arhivskih, crno-bijelih snimki i snimki u boji, s time da se naracija, čiji je autor bivši logoraš Jean Cayrol, poigrava sa prošlošću i sadašnjošću, vremenskim kontinuitetom i diskontinuitetom naslućujući Resnaisova buduća djela. Naracija, koja ide preko arhivskog materijala, je u prezentu dok je u materijalima snimljenima za film naracija u prošlom vremenu. (Jedan od dvojice snimatelja, Sacha Vierny, snimit će i spomenuta Resnaisova remek-djela i Bunuelovu Ljepoticu dana /Belle de jour, 1967/.)
Noć i magla je film o sjećanju, film protiv zaborava. Pritom se ne radi samo o sjećanju na koncentracijske logore nego o sjećanju na ljude koji su živjeli i umirali u tim tvornicama smrti. Resnais pokazuje nakaznu prirodu koncentracijskog logora i način na koji je imitirao običan grad – u filmu vidimo barake-kuće gdje su logoraši spavali, mjesta na kojima su radili i poslove koje su obavljali, vidimo bolnicu, zatvor i na kraju plinske komore i krematorij gdje su umirali, a njihova tijela spaljivana.
Poruka je filma da se nikada ne smije zaboraviti ono što se dogodilo, a namijenjen je budućim generacijama koje će događaje opisane u njemu gledati iz perspektive daleke budućnosti. I kako Resnais polako pokazuje sve veće i veće strahote logora film se razvija i kreće prema neminovnom kraju – kraju za logoraše i kraju filma. Pokazujući polako sve širu sliku te monstruozne mašinerije smrti redatelj dopušta gledatelju da proučava nacističke zločine i njihov misaoni proces kojim su ih opravdavali. Film se više bavi nacističkim procedurama i akcijama nego njihovom ideologijom. Resnais jasno postavlja pitanje moralne odgovornosti, pitanje kojim se svijet 1955. kada je film snimljen tek počinjao baviti. Nevjerojatno je koliko je Resnais uspio uhvatiti u tako kratkom dokumentarcu, i kako je ostvario svoj cilj: uzeo je trenutak iz povijesti i zabilježio ga za budućnost. Ovo je film koji bi trebao biti i danas prikazivan na satovima povijesti – kao upozorenje i kao podsjetnik. Da se ne zaboravi. Nikada.
http://www.filmovi.hr/index.php?p=article&id=1833
