karlo je pušio stazama što se veju
osmatrao, razgledao, samo ne i zapisao
urolao cigaretu duvansku, sintetičku, praznu
i zamišljeno gledao sa klupe u parku
svijet obilat, golem, strašan, nijem
svijet što ga osmatra, razgleda, obilazi
krišom se pitao hoće li o njemu neko pisati
o sitnicama iskričavim, životu u malom
o njegovom zelenom oku, kosi frčkavoj
hoće li me svijet nekuda odvesti
misli karlo dok sa ocem ulazi u kombi
tamo gdje je sparno i miriše na tužnu starost
na mašine za ograđivanje, zidanje, šparanje
tamo gdje se govori o švedskoj i pljačkama
tamo gdje ne padaju bombe i nema njegovih
hoće li me svijet za vrat ugristi
hoće li se išta trenutačno sa mnom desiti
misli karlo u maglenom odrazu prozorskom
oni ga nude cigaretama, hlebom i vodom
nesebično i traljavo ćute, odbrovaju sekunde
uskoro ćeš ugledati gramzivost krvnice
govori karlo svijetu koji ga ne čuje
i tromo se štipa za obraze, diše
promiče i lomi zube kraj ljuljaške
moja je prošlost okrvavljeno igralište
govori karlo strancu kraj ulubljene ceste
u parku nikog, komešanje djece i graje
karlo sjedi, bez usana i ušiju, kose frčkave
uskoro će konačnost po njega da dođe
uskoro će svijet da mu obljubi ruke
neka dođu bombe, neka se prelije moje
samo da je sam, polovičan i podvojen
samo da se sapliće o ljudski teret
samo da je nesreće, da o njoj piše
samo da nikada ne zapiše
karlo je svuda, u svemu i svugdje
osim u svijetu, tu je nadživljen i stran
tu je mutan, zarđao, otupeo i zbunjen
tu pogubljeno češe sljepočnice
nenaviknut na drhtanje, disanje
lomljenje rubova, skršene prste
na sve ono što sa sobom ne može
tu u parku, podvijen, prostire tijelo ispod klupe
da niko ne sazna da je bio gdje jeste
da niko ne sazna kakve ga misli more
karlo više nije dijete, iz očiju mu samo prsti vire
gomila prstiju što se prikrada, seže, obuhvata
gomila prstiju što ga ranjava, priteže, odvodi
ruke majčine, cigareta u kombiju od tate
tu ispod klupe, zaboravljen i smeten
u crvenoj jakni, obrva gustih, momačkih
krije se od najezde, od žena sa žiletom u torbi
od jabuke u stomaku, pečuraka šumskih
krije se od svijeta, prozora širom otvorenih
loših riječi, polomljenih slika, vodnjikave krvi
karlo govori u dimu, kroz stakla što blješte
i ljudi ga pitaju, on daje mislene odgovore
karlo uvijek ima šta da kaže
osim u noćima kada ga obuzmu suze
i kada se isplače ispod, tu malo iznad prepone
na nečijem, kod nekog, tu kad se isplače
karlo misli da mu je odmah bolje
i tako prikuplja pozdrave, pse, kafane
i ponaša se kao stranac ali ima kome da pođe
ima čemu da se vrati, samo ne zna kada
stalno čeka da ga pozovu sa strane
da odbrojavaju dane, sate
da posmatra svijet, žene i muškarce
da ga pitaju, da čuje, da odgovori, da zijevne
tako da mu dan promakne, posle ispod klupe
tamo će misli karlo da nagrnu puževi
zajedno sa njime, tijelo je toplo
i nema kiše, u njemu dogorjeva plamen
kataklizme, bombe, požari, ratovi
ništa od toga ne uspjeva da ugasi
tu ispod klupe sada ću da legnem
govori karlo djeci koja ne vide
tu ispod klupe sada ću da zaspem
da se ubodem, ne probudim, ne zapišem
tu ispod klupe sjutra ću da osvanem
i više ništa neće biti kao pre
cigareta meči paperje sa trošne jakne
karlo pjevuši psu i plače, na klupi, ne ispod nje
daje psetu ono što bi morao da pojede
daje psetu, odlazi da gradom pođe
karlo govori svijet mi brani da prilegnem
u njegovoj sobi, prijeteće lampe mrakom trepere
pepeljasta noć u gomili cigareta duvanskih
prozori su podvijeni, ušuškani, zluradi
samo tmina i pužje oči, čekaju, sijaju
hoće karla sa sobom da povedu
ispod klupe, ispod klupe
da zajedno umru onako u prolazu
svijet pred karlom oči da iskolači
pseto pred karlom da im sažvaće kosti
klupa pred karlom da se pretvori u spomenik
na kom ništa ne piše i ništa nije zapisano
samo duvan mirisni, samo tatin kombi
miris grada, miris majke, nečije prepone
samo sve to da zaboravi, da okruži, da osmotri
karlo gazi puževe, nesmotreno puzeći
oči mu se cakle, kosti ga podbadaju
usne mu otpadaju, uši jetko trunu
da ne čujem, da ne vidim, govori karlo
ispod klupe da zakonačim
ispod klupe da zakonačim
vodite me puževi, mladost da doživim
sa vama na sebi, sa mislima u sebi
sa svijetom što ruke ljubi
sa ženom što plače i zove se majkom
sa ocem što vozi mrtvački kombi
i odvodi me daleko, na planinu što šljašti
ljudi umiru, odlaze na smjenu, nestaju
i ja bih tako govori karlo
i ja bih da umrem govori pužu
al bih prije da ti pojašem kućicu
da te smečim, zgazim i uništim
pseto nahranim, svijet zapalim
otvorenih grudi
razjapljenih stopala
govori karlo i bosom nogom gazi puža
ispred njega dječja graja, spoznaja svijeta
zbogom dobri druže, pritiska ljusku koja puca
odoh da umrem u prolazu
odoh da me pregaze automobili
ti nemaš krv, ti si čeljust sva od sluzi
odoh da me svijet poljubi, dođi pseto
večeras sa mnom konačiš
karlo govori sve to
sa prozora sobe bljeskaju iskre
noge su bose, krute, bolne
karlova pjesma ori se kombijem
otvara vrata, preskače brzine
obljubljuje malu smrt i cestu
karlova pjesma ori se sobom
sa prozora istupaju dvije noge
i zaranjaju kroz vazduh nad soliterom
dolje pseto gleda, cvili, oči mu tužne, blijede
isti ljudi oba puta dolaze po karla i odnose
tijelo u izdisaju, prizeman svijet
kao dio zemlje, izbljuvak prirode
prvi put doktor nešto zapisuje
drugi put samo daje odobrenje
zapisano je, ali nigdje ne piše
na sahrani svijet istupa da kaže
karlo je bio važan i znamen
i voljeli su ga, i on je voleo sve
i plakao je, smejao se, disao je, davio se
karlo je sve za života uradio
karlo nikada ništa nije zapisao
ali svijet je znao da njemu to ne pristaje
ali svijet je znao da karlo mrzi puževe
ali svijet je znao da karlo šutira pse
ali svijet je znao da karlo nikada nije
da nikada nije bio pokraj klupe
da nikada nije bio ispod nje.
Krsto Giljen
IZ RUKOPISA “ISJEČAK IZ DNEVNIKA”
BIOGRAFIJA AUTORA
KRSTO GILJEN (2002) rođen je u Nikšiću. Trenutno studira na Fakultetu Dramskih umjetnosti, na Cetinju, odsjek „Film i mediji“. Od malena se bavi raznim oblicima pisane riječi, te osim proznih i poetskih djela, naginje i ka esejistici, pozorišnoj i filmskoj kritici… Do sada je objavljivao isključivo po regionalnim portalima i online časopisima.
