Realist, najveći dramski pisac djela u proznom obliku. Od uvodnih rečenica do naglog raspleta drama ne prestaje. Priča uvijek intenzivna, strasna, puna intelektualnog i emocionalnog naboja. Orkan od riječi. Njegovi junaci su upečatljivi, uvjerljivi. Kažu da je Dostojevski znao danima razgovarati s nekim priprostim, neukim čovjekom, njegovi prijatelji se čudili, a poslije bi otkrili da je ta osoba postala lik u piščevom romanu. Jedno vrijeme sam mislio da su svi junaci Braće Karamazov zapravo pisac sam, njegove dileme, njegova slojevita osoba podijeljena u nekoliko pojedinačnih likova, kao što su junaci Zlih duha različiti politički programi i moralna stajališta pisca samog. Danas prije mislim da su svi, u svim njegovim romanima posebne ličnosti, što se očituje u različitosti njihovih jezika i svjetonazora. Ni jedan pisac nije toliko uzdrmao mjerodavne mislioce kao Dostojevski. Nietzsche je cijenio njegovo razumijevanje psihologije, Camus shvaćanje logičkog samoubojstva, Sartre njegovo shvaćanje egzistencije… Ni jedan pisac nije tako duboko porinuo u misterij postojanja. Možda zato što je Dostojevski postao pisac nakon što je kao mladi oficir trebao biti strijeljan zbog čitanja „nedopuštene literature“, već se oprostio sa bliskima, bio izveden na gubilište, a onda u zadnjem trenutku pomilovan. Dostojevski je bio, da tako kažem, pisac poslije svoje smrti.
Dostojevski u knjižari
U velikoj knjižari, niže Nevskog prospekta, negdje oko dva poslije podne, revnosni pratitelji kulturne rubrike, dva lokalna novinara, uzbuđeni profesor književnosti, jedna prevoditeljica sa velikog Sajma bez knjiga i nekoliko znatiželjnih posjetitelja našli su brzo na raznim stranama i na dva nivoa ove velike prostorije Ivana, Aljošu, Smerdjakova, Sonju, Raskoljnikova i Porfirija Petroviča (kasnijoj publici bolje znanog pod imenom inspektora Columba, junaka istoimene televizijske serije), starca Zosimu, Nataliju Filipovnu, kneza Miškina (koga je u mladosti ponekad neuspješno oponašao i pisac ovih redova), Stavrogina, Kirilova i još neke, ukupno više od sto različitih muških i ženskih osoba, sve jakih, duševnih likova, i nakon kraćeg vijećanja ustvrdili da je ovo društvo različitih karaktera izmislio, ili, blaže rečeno, stvorilo pisca, „realistu“ po prezimenu Dostojevski, imenom Fjodor Mihailovič, a budući da je sada, po svemu sudeći, u pitanju nepostojeća ličnost, nije ga moguće nigdje naći, ni u gradu, ni u kotaru, ni u cijeloj guberniji, a ni šire, dok spomenuta gospoda i dame žive na sve strane. Prije koju godinu mnogi od njih se ponovo pojaviše u novim okolnostima, samo pod drugim imenima, a u knjizi Svetlane Aleksijevič Rabljeno doba.
Predrag Finci
